Duplo više informacija! Duplo više sporta!
https://new-forum.sportsport.ba/
odNapiše neko nešto što nije u skladu sa njihovim razmišljanjem, ide napad 4-5 istih frajera. Ili je to jedan te isti, sa 4-5 profila. Očekujem sada neke uvrede, sa tih istih profila. I onda kažu, može svako iznijeti svoje mišljenje. 
Đipke, jel' ovo pojacanje iz Tuzla C.
Samo ti piši i vrijeđaj, samo ti kažem da su konkretni potezi povučeni. Ovo je zadnji put da sam citirao tebe i još par njih, samo nastavi nije problem.
Ma jesi li nas prijavio nalogodavcu ? Eofks74 je napisao/la: ↑01 mar 2023, 11:38Samo ti piši i vrijeđaj, samo ti kažem da su konkretni potezi povučeni. Ovo je zadnji put da sam citirao tebe i još par njih, samo nastavi nije problem.
Nista sudije ?
VenamaHrabrih je napisao/la: ↑01 mar 2023, 16:44Ulica Koševo, bivša Kralja Tomislava, svojim najširim dijelom, ulijeva se u ulicu Maršala Tita. Odmah preko puta, gdje se Koševo pretvara u Branislava Đurđeva, na samom ćošku gdje je sad jedna od bezbrojnih sterilnih filijala neke banke, bila je kafana, ondašnjeg naziva - buffet. Niko nikada, od nas mlađih, nije ni privirio u taj buffet, a oni rijetki kojima je to uspjelo, bili su poslati od strane svojih majki da kažu svojim očevima da je ručak odavno gotov i da ga oni ne misle više čekat. Ne mogu se sjetiti naziva tog buffeta. Mi, klinci, zvali smo ga onako kolokvijalno "Zona Sumraka", jer je tu svjetlost, vanjska, ili vještačka, bila najveći neprijatelj. Jedino što se moglo vidjeti sa vanjske strane, bila su dva velika staklena portala koja su se prala kada kiša pada i teške, bordo zavjese ko zna kad okačene i garantovano nikada promjenjene i narandžasti, ko fol, neonski natpis na kojem je pisalo ime tog buffeta
Iznad šanka visila je velika slika, uokvirena i ustakljena, rad poznatog sarajevskog forografa sa prikazom utakmice Sarajevo -Manchester United 1967.
Za šankom Kemo Lakača i lokalni pijanci, na šanku jedna dlaka u koju okružen radoznalim posmatračima bulji legendarni Jure Ljolje: "Vidio sam dlaka oko jedne pizde", kaže Jure nakon deset minuta, "ali nikad ovoliko pizda oko jedne dlake!" A nasuprot šanku, kao u nekom staklenom kovčegu, jedna plavo-bijela majica.
- Jel fakat?
- Jes', odgovarao bi nehajno Kemo Lakača, originalna "desetka", posljednja koju je nosio Passarela kad je osvojio svjetsko prvenstvo sa Argentinom.
- Haj ne zajebaji... Otkud Passarelin dres ovdje?
- Heh, duga priča...
Tog 16.09.1979. okupilo se više od 20.000 gledalaca na beogradskoj Marakani da vidi aktuelne svjetske prvake, reprezentaciju Argentine, predvođenu legendarnim Danielom Pasarelom. S druge strane, tiho je stajao neki mladić, tek započinjavši svoju karijeru. Sve svjetske reprezentacije, pogotovo južnoameričke, imaju kult igrača, posebno mitske "desetke". Kod nas se tada, sasvim slučajno, kako obično počinje sa čuvenim istorijskim dešavanjima, rađala "sedmica". Kako? Zašto? Otkud? Teško bi i danas bilo objasniti. Možda zbog tradicionalno ležerne administracije, ali je taj nemar usmjerio historiju fudbala.
I umjesto da Pasarela pokaže kako to rade "desetke", mladi Safet Sušić je pokazao kako to rade "sedmice". U '22. '53. i '68. ono što je čitav svijet očekivao od Passarele, uradio je naš Safet iz Zavidovića. Argentinske novine su sutradan pisale kako ljepša tri gola nikad nisu viđena. Passarelinog dresa, nakon što ga je skinuo na kraju utakmice, dokopao se Blaž Slišković i propio ga u ovom istom buffetu.
- I to je taj? zadivljeno bi na kraju priče prošaputali slušaoci.
- To je taj, odgovarao bi Kemo Lakača. glumeći nehaj, kao da je najnormalnije da se čuvena Passarelina desetka drži u zadimljenom sarajevskom buffetu.
- A Sušić? pitali bi onda oni.
- Pape je zamijenio svoj dres sa nekim čupavim malcem koji je poslije naslijedio argentinsku desetku.
- Ma ne to... Gdje vam je Papetova sedmica?
- Papetova?! pogledao bi ih Kemo sa čuđenjem. Pa nećemo najslavniju svjetsku sedmicu držati u kafani gdje Jure broji sarajevske pizde?!
Poslije se, naravno, saznalo da seKemo zayebaje i da Passarela uopšte nije nosio desetku, ali poslije smo shvatili i svašta drugo. Shvatili smo da ne postoje prijateljske i neprijateljske utakmice. I Paul Gogen je svoju Mrtvu Prirodu naslikao ‘prijateljski’, na oproštaju od dragog prijatelja, pa je eno danas prodaju za deset miliona eura. Shvatili smo da se umjetnost ne mjeri brojevima na računu, već onim na dresu. Taj Gogenov prijatelj, recimo, zvao se Vincent Van Gogh.
Shvatilo se također, da se "sedmice" ne dijele slučajno i da ne postoji neka administracija koja će ti je greškom dati, već loptu treba uzeti u noge, povući je korak-dva i opaliti. "Pođahkad uđe, pođahkad ne uđe", još davno je Hase najbolje objasnio razliku.
Odavno su iz igre izašli Hase, Pape, Keli... Ostale su fotografije s posvetom i nevješto glumljeni nehaj. Na Koševo u igru će ući neki novi klinci, ili neće, svejedno. Pođahkad uđe, pođahkad ne uđe. Nije, najzad, ni svakome suđeno biti svjedokom. Da jeste, ne bi ni bilo umjetnika.
Sretan vam dan nezavisnosti!
VenamaHrabrih je napisao/la: ↑28 feb 2023, 18:11Ne volim se nikome miješati u posao. Ne volim ni da se meni miješaju u isti. Nisam trener, a niti namjeravam biti. Da jesam, sigurno ne bih radio ovako i niti bih dozvolio da mi neko određuje kako ja trebam raditi.
No, na stranu to. Ono što je duboko zabrinjavajuće, a što nas u budućnosti vodi ka scenariju koji ne smijem ni zamisliti, jest što je FKS talac trenutnog rukovodstva kluba. Talac sa nejasnom sudbinom. Bivalo je Sarajevo i u težim i u gorim situacijama. Ali nikad, NIKAD!!! niko nije unaprijed upisivao bodove protiv njega. Ni jedna Zvezda, ni Dinamo, ni Hajduk... nisu imali toliko hrabrosti/ludosti, ni kada su se prošetavali ligom, unaprijed govoriti da očekuju pobjedu protiv Sarajeva u kojem su igrali omladinci i vedete iz fočanske Sutjeske. Naravno, znali su pobijediti, ali su morali doooobro otegliti muda za minimalnu pobjedu, a počesto znali pofino zijaniti.
Poražavajuća je činjenica da navijači već četrnaest dana prije utakmice sa Zrinjskim, Širokim, željezničarom... očekuju poraz, nadaju se neriješenom, a pobijeda im dolazi samo u apaurinskim snoviđenjima.
Sarajevo je talac neznanja, bezobrazluka, nepotizma i ko zna kakvih sve "izama". Sa Sarajevom se najperfidnije trguje, ucjenjuje, harči... Sve ideje, formacije, sugestije, prijedlozi kojih na ovom pdf-u, ruku na srce, ne nedostaje, padaju u vodu zbog otmičara kluba. Oni su ti koji diktiraju uslove i koji gledaju iskljičivo svoj mutni interes. Pri tome im je sasma ne važno šta će biti sa otetim. On je njima samo sredstvo koje je dobro dok imalo mrda. A ako umre? Nije velika šteta, trgovaće o i sa tijelom dok možemo. Poslije, na smetljište uz prigodnu suzu u oku i ruku na prebolnom srcu.
Posljedice talačke krize već su osjetili Ikić, Mulalić, Musa, Avramovski. A ta i takva kriza je maligna i ima tendenciju prelaska na druge organe. Pitanje je samo kad će počinjati načinjati vitalne. Eventualnim porazom u Širokom i protiv željezničara, mi se definitivno uključujemo u borbu za opstanak i vitalno tkivo postaje ugroženo. Oštećenje će zavisti isključivo od trajanja krize, kao i mogući oporavak.
Trenutno, mi nezadrživo tonemo i ko zna gdje ćemo i hoćemo li se uopšte zaustaviti.
U Šijanovom "Ko to tamo peva" autobus nepovratno srlja u tragediju. Protagonisti su malograđani okrenuti isključivo vlastitim sitnim interesima i nikakvi znakovi na putu, ne mogu ih zaustaviti od propasti, iako sve ukazuje na takvo finale.
Brod budala kojim komanduje investitor, a kormilare influenseri i narkomani. Šta može poći krivo?
odličan postVenamaHrabrih je napisao/la: ↑01 mar 2023, 16:44Ulica Koševo, bivša Kralja Tomislava, svojim najširim dijelom, ulijeva se u ulicu Maršala Tita. Odmah preko puta, gdje se Koševo pretvara u Branislava Đurđeva, na samom ćošku gdje je sad jedna od bezbrojnih sterilnih filijala neke banke, bila je kafana, ondašnjeg naziva - buffet. Niko nikada, od nas mlađih, nije ni privirio u taj buffet, a oni rijetki kojima je to uspjelo, bili su poslati od strane svojih majki da kažu svojim očevima da je ručak odavno gotov i da ga oni ne misle više čekat. Ne mogu se sjetiti naziva tog buffeta. Mi, klinci, zvali smo ga onako kolokvijalno "Zona Sumraka", jer je tu svjetlost, vanjska, ili vještačka, bila najveći neprijatelj. Jedino što se moglo vidjeti sa vanjske strane, bila su dva velika staklena portala koja su se prala kada kiša pada i teške, bordo zavjese ko zna kad okačene i garantovano nikada promjenjene i narandžasti, ko fol, neonski natpis na kojem je pisalo ime tog buffeta
Iznad šanka visila je velika slika, uokvirena i ustakljena, rad poznatog sarajevskog forografa sa prikazom utakmice Sarajevo -Manchester United 1967.
Za šankom Kemo Lakača i lokalni pijanci, na šanku jedna dlaka u koju okružen radoznalim posmatračima bulji legendarni Jure Ljolje: "Vidio sam dlaka oko jedne pizde", kaže Jure nakon deset minuta, "ali nikad ovoliko pizda oko jedne dlake!" A nasuprot šanku, kao u nekom staklenom kovčegu, jedna plavo-bijela majica.
- Jel fakat?
- Jes', odgovarao bi nehajno Kemo Lakača, originalna "desetka", posljednja koju je nosio Passarela kad je osvojio svjetsko prvenstvo sa Argentinom.
- Haj ne zajebaji... Otkud Passarelin dres ovdje?
- Heh, duga priča...
Tog 16.09.1979. okupilo se više od 20.000 gledalaca na beogradskoj Marakani da vidi aktuelne svjetske prvake, reprezentaciju Argentine, predvođenu legendarnim Danielom Pasarelom. S druge strane, tiho je stajao neki mladić, tek započinjavši svoju karijeru. Sve svjetske reprezentacije, pogotovo južnoameričke, imaju kult igrača, posebno mitske "desetke". Kod nas se tada, sasvim slučajno, kako obično počinje sa čuvenim istorijskim dešavanjima, rađala "sedmica". Kako? Zašto? Otkud? Teško bi i danas bilo objasniti. Možda zbog tradicionalno ležerne administracije, ali je taj nemar usmjerio historiju fudbala.
I umjesto da Pasarela pokaže kako to rade "desetke", mladi Safet Sušić je pokazao kako to rade "sedmice". U '22. '53. i '68. ono što je čitav svijet očekivao od Passarele, uradio je naš Safet iz Zavidovića. Argentinske novine su sutradan pisale kako ljepša tri gola nikad nisu viđena. Passarelinog dresa, nakon što ga je skinuo na kraju utakmice, dokopao se Blaž Slišković i propio ga u ovom istom buffetu.
- I to je taj? zadivljeno bi na kraju priče prošaputali slušaoci.
- To je taj, odgovarao bi Kemo Lakača. glumeći nehaj, kao da je najnormalnije da se čuvena Passarelina desetka drži u zadimljenom sarajevskom buffetu.
- A Sušić? pitali bi onda oni.
- Pape je zamijenio svoj dres sa nekim čupavim malcem koji je poslije naslijedio argentinsku desetku.
- Ma ne to... Gdje vam je Papetova sedmica?
- Papetova?! pogledao bi ih Kemo sa čuđenjem. Pa nećemo najslavniju svjetsku sedmicu držati u kafani gdje Jure broji sarajevske pizde?!
Poslije se, naravno, saznalo da seKemo zayebaje i da Passarela uopšte nije nosio desetku, ali poslije smo shvatili i svašta drugo. Shvatili smo da ne postoje prijateljske i neprijateljske utakmice. I Paul Gogen je svoju Mrtvu Prirodu naslikao ‘prijateljski’, na oproštaju od dragog prijatelja, pa je eno danas prodaju za deset miliona eura. Shvatili smo da se umjetnost ne mjeri brojevima na računu, već onim na dresu. Taj Gogenov prijatelj, recimo, zvao se Vincent Van Gogh.
Shvatilo se također, da se "sedmice" ne dijele slučajno i da ne postoji neka administracija koja će ti je greškom dati, već loptu treba uzeti u noge, povući je korak-dva i opaliti. "Pođahkad uđe, pođahkad ne uđe", još davno je Hase najbolje objasnio razliku.
Odavno su iz igre izašli Hase, Pape, Keli... Ostale su fotografije s posvetom i nevješto glumljeni nehaj. Na Koševo u igru će ući neki novi klinci, ili neće, svejedno. Pođahkad uđe, pođahkad ne uđe. Nije, najzad, ni svakome suđeno biti svjedokom. Da jeste, ne bi ni bilo umjetnika.
Sretan vam dan nezavisnosti!
