Ti imas poseban poklon.
edit :
UPOZORENJE: Fotografiju bi se moglo smatrati sramotnom jer subjekt na njoj nije mršav. A svi znamo da samo mršavi ljudi smiju pokazivati svoje trbuhe i slaviti svoju ljepotu. Ja ne želim da to bude tako. Ovo je moje tijelo. Nije vaše. MOJE. Što znači da odluke koje u vezi njega donosim nemaju apsolutno nikakve veze s vama. Što znači da moja veličina NIJE VAŠA **** BRIGA.
Ako vas moj velik trbuh i debele ruke i drugi debeli dijelovi vrijeđaju, to je u redu. Neću skrivati svoje tijelo i sebe općenito kako bih sačuvala vašu delikatnu osjetljivost.
Ova je fotografija za sve čudne ljude, moje dadilje koji su mi govorili da mi je trbuh prevelik kad sam imala pet godina.
Ova je fotografija za mog trenera jahanja koji mi je rekao da sam predebela kad sam imala devet godina.
Ova je fotografija za djevojku iz ljetnog kampa koja mi je rekla da bih baš bila lijepa, samo da izgubim nekoliko kilograma.
Ova je fotografija za sve **** glupe reklamne agencije koje nam prodaju kreme kako bismo se riješili celulita, savršeno normalne stvari koju ima većina ljudi (ja sam svoje dobila u pubertetu).
Ova je fotografija za momka koji mi je na derneku rekao da izgledam kao nasukani kit.
Ova je fotografija za Emu iz osnovne škole koja me neprestano maltretirala, snimala videe koji su me ismijavali, slala mi grozne e-mailove. Zbog nje sam imala osjećaj da ne zaslužujem živjeti. Samo zato što sam veća od nje. Imala sam 12 godina. Nastavila me maltretirati preko društvenih mreža i tijekom srednje škole.
I NAJVIŠE OD SVEGA, ova je fotka za mene. Za djevojku koja je mrzila svoje tijelo toliko da je poduzimala ekstremne mjere pokušavajući ga promijeniti. Koja je plakala satima zbog činjenice da nikad neće biti mršava. Koju su zadirkivali i vrijeđali samo zbog toga što je bila ono što jest.
To je sve sad stvar prošlosti.

Cudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, a jos cudnije kako nam cesto bas to malo nedostaje.