Dino Merlin – otvoreno pismo Kusturici
Mehka ko svila lepršala je ispred mojih očiju ta proljetna noć kad mi se, tumarajući Skandinavijom, učinilo da sam uhvatio zeru sreće, ja koji nisam mogao uhvatiti ni “plisu” na staroj sarajevskoj brani. Rodio mi se sin, a dolazio je Bajram.
Kao dijete sam mrzio Bajram, jer je moja mati uvijek plakala, a ja za razliku od sve ostale djece, koja su u novim bajramskim odijelima sa svojim očevima išla na Bajram namaz, tamo odlazio sam. Moji roditelji su bili rastavljeni i moj otac nije baš puno mario za mene.
Bajram koji je nagovijestio rat
Onda je, polako ali sigurno, k’o “ćiro” na Bistričku stanicu, u mene, u sve moje pore ulazio Bajram. Bajram ‘92. Otac će imati sina, sin će imati oca sa kojim će u novom bajramskom odijelu niz Alifakovac lahka koraka. Srce mi je bilo k'o Trebević.
A onda su četnici sa Trebevića, na Bajram, na Alifakovac, na moju i tvoju raju, na moje i tvoje Sarajevo, ispalili prve krvave plotune i počeli svoj krvavi pir onako kako to, valjda, samo te prljave svinje znaju. Ništa im nije bilo sveto. Ni Vijećnica, ni Begova, ni Evropa pa čak ni stara pravoslavna crkva na Čaršiji (sagradiće ljepšu i stariju), a kamoli tamo neki balijski praznik i djeca u čistim bajramskim odijelima.
Ubiti, poklati i spaliti. Sve! Osloboditi još jednu “srpsku zemlju” od Mustafa i Fata. Nije im bilo dovoljno što su se Mustafe i Fate u potpunom ludilu inferiornosti odavno sami prestali zvati svojim starim, lijepim imenima, nego su Mustafe svojoj djeci nadijevali imena Nenadi, Nenadi opet svojoj Predrazi, a Maksudi već i sami postali Maksimi i asimilacija bi uskoro bila potpuna, jer ja još nisam sreo Miloša koji svom sinu dade ime Ahmed.
Ali ti monstrumi nisu bili zadovoljni dinamikom, njima se jako žurilo da nam sjeme zatru. I krenuli su, a s njima si krenuo i ti.
Izdaja koja boli
Istina, ne ruku pod ruku, ali tamo, negdje, u pozadini. Slušao sam tvoja direktna javljanja u Dnevnik TV Srbije (Bora Todorović je govorio da ne vjeruje ni kazaljkama na satu na toj televiziji).
Govorio si o zapjenušanim Alijinim bojovnicima, o političarima sa kojima ne bi ni u kafanu a kamoli u državu i šta sve još ne, zaboravljajući pritom na obućare, tramvajdžije, na svoju raju sa Gorice, a to je sve vremenska i apolitična kategorija, to se valjda zove narod.
Zaboravljajući na onu što sto godina široka je, tisuć ljeta duboka je, i valja i tebi jednom preko nje, ma gdje bio i ma šta bio.
Odlazio si u Beograd kao kod rodbine, davao legitimitet onima što smisliše krvavi scenario za film “Kako ubiti Bosnu”. Mislio si da te vole, a njima je trebao samo jedan “pošten” Musliman, pritom još i slavan režiser. Odlazio si njima, a mi, naivni, čekali da dođeš nama.
Da dođeš sebi, Emire. Morao si doći prvo zbog sebe, a onda radi nas, a ti nisi došao.
Ljubav, bijes i neizgovoreni krik
I zar je moglo drugačije? Počeli smo da mrzimo sjećanje na Doli Bel, jer nam je otac već predugo bio na službenom putu, čak poručivao da se neće vratiti, a naša je kuća polako postajala “Dom za vješanje”.
Čas sam te mrzio iz dna duše, čas k'o lijepu curu koja mi je dala nogu, a bio bih spreman da joj oprostim sve kad bi mi se samo jednom nasmiješila.
Istina je da si ponekad ponešto izgovorio i da se tvoj glas u galami i haosu nije čuo, istina je da neki od nas, priznajem i ja, uvrijeđeni nisu ni htjeli da čuju, ali je istina i to da nama nije trebao tvoj šapat nego tvoj krik!
Sarajevski krik koji nikad nije došao
Da si samo jednom vrisnuo SARAJEVO, ti, čiji je šapat glasniji od ozvučenog hora polupismenih čitača političkih partiura, nemaš pojma koliko bi bola izašlo iz nas što ponekad lijepu narodnu pjesmu napišemo, a siguran sam da bi i tebi laknulo.
Predugo si bio posmatrač i komentator, a onda si, čini mi se, napokon odlučio sići sa tribina – ali samo na atletsku stazu.
Pa zar je moguće da još NISI SPREMAN izaći na teren i izgarati za svoju desetkovanu ekipu, sad kad joj je najpotrebnije, sad kad se bori za opstanak? Spremniji su, bezobrazniji, a i sudija je na njihovoj strani – samo ih na “tehniku” možemo dobiti.
A sad mi se u trenutku učini da si ipak spreman ponovo obući onaj svoj stari “bordo” dres, a Bajram je ‘93 i ljudi jedni drugima pružaju ruku pomirenja.
Oproštaj je moguć
Ako je to zaista tako, onda ću da oćutim tvoje besane noći i tvoju klonulu dušu, jer znam da je imaš i nije mi žao suze što je kanula na BiH.
Ja znam da se samo jedno mjesto na svijetu zove dom, ali znam i to da je u tom domu toplije kad mu parket postavlja parketar kao što si ti.
Kažu da sve ide s nogu, i zdravlje i bolest. Ti si vidio živa potkovana čovjeka. Rasim ti je otvorio oči.
Sad se probudi, ustani, dobro se umij, raspleti svoj stari džemper (po mogućnosti sa ljiljanima), nekima od nas će biti toplije.
Nikada ga ranije nisam procitao
To je sve sto imas od argumentacije??? Hvala na komplimentu u svakom slucaju... Zabrnuo bi se za sebe da me takvi mozgovi podrzavaju!
