Premijer liga BiH - općenito - ARHIVA POSTOVA

[Osim13]

To su gnusne lazi kolega, FKT halal klub u borbi protiv krimanala i korupcije. Yakuze Sarajevo

[grbavicka]

samo da se prisjetimo ko je bio zaposlenik kluba sa koseva pa da razumjemo njihovi patalosku potrebu za lazima i mrznju prema najvecem bh klubu.

[Eisenbahner1921]

"Istovremeno, medicinski tim je na najvećim mukama. Što iz objektivnih, što iz subjektivnih razloga, van stroja je više od pola startne postave. Za neke je sezona završena, a neki bi se mogli i oporaviti za dva presudna meča.

Mladen Jurčević, Stipe Miloš, Andrija Petrović, Ante Hrkač, Dragan Jurčević, Tony Livančić, Fabijan Tomić, a ni prvi portir Josip Škorić, ni prvi napadač Jasmin Smriko nisu potpuno fit, podugačak je spisak povređenih"

phpBB

Savija i najjaci suk ikada !

phpBB

[Zenzo]

Giganti hvataju se za slamku spasa, na ljeto glavni sponzori idu, amiđe ni na mapi.

Pa sada malo vrse pritisak ne bi li sta ostvarili.

[Rokoko87]

I idemo svi kao jedan, tri dva jedan sad
AMIDŻA, AMIDŽA, AMIDŽA

[Neandertalac]

To je čuvena "Bečka brigada" koja je u ratu dezertirala i u ime naroda koji je patio skupljala donacije koje su poslije ko zna gdje završile. Po povratku su se puni kao brod qurcili donacijama. Koliko ih je sramota ove činjenice pokazuje zvanična stranica Tanovog kluba gdje se u istoriji ova "turneja" ne spominje.

Da bi pobjegli iz grada morali su preći pistu koju su sa snajperima držali pod kontrolom bosanski Srbi koji su željeli zasebnu državu

U sjeni pored aerodroma osam ljudi skupilo se iza hrpe snijega: vojnik i sedam nogometaša. Ili su barem jednom bili nogometaši. Bio je februar 1993. godine, a fudbal u Sarajevu se nije igrao više od godinu dana. Opsada Sarajeva, koja će trajati četiri godine, počela je u aprilu 1992, samo mjesec nakon što je Bosna i Hercegovina proglasila nezavisnost od Jugoslavije. Bitka za kontrolu nad glavnim gradom bila je središte rata koji je odnio više od 100.000 života.

Muškarci su izgledali fizički zdravo i sprint od nekoliko stotina metara ne bi im trebao predstavljati problem. Da bi pobjegli iz grada i došli na slobodni teritorij morali su preći aerodromsku pistu koju su sa snajperima držali pod kontrolom bosanski Srbi koji su željeli zasebnu državu. Trčanje preko piste je najvažnija utrka u životima igrača.

Organizator ovog putovanja bio je Fuad Muzurović, tadašnji trener FK Sarajevo, jednog od dva najveća kluba u državi. Muzurović je želio izvesti svoje igrače na svjetsku turneju, igrajući seriju prijateljskih utakmica koje bi obezbijedile novac za bosansku siročad i ratne veterane, te upoznali svijet sa smrtonosnim sukobom kako bi poduzeo neku akciju.

- Ovo će biti naš način borbe za BiH – kazao je tada Mirza Varešanović, Bošnjak koji je igrao za Sarajevo i koji je bio na prvim linijama odbrane više od godinu prije nego što je pozvan da se pridruži Muzurovićevoj turneji.

- Ljudi su mislili da je bolje da se borimo, ali pošto smo bili poznati, predsjednik Alija Izetbegović je smatrao da je bilo korisnije da izađemo i igramo kao ekipa iz okupiranog grada. Tako smo postali neka vrsta bosanskih ambasadora – kazao je Varešanović.

1990 - 2000
Devedesete godine su donijele mnogo promjena, kako u državi Bosni i Hercegovini, tako i u Fudbalskom klubu Sarajevo. Zbog ratnih dešavanja, Sarajevo gotovo tri godine nije nastupalo na stadionu "Asim Ferhatović-Hase". Konačno, 1994. godine, odigrana je utakmica mira i humanosti, u kojoj je Sarajevo savladalo sastav UNPROFOR-a rezultatom 4:0 pred više od 40 000 gledalaca.

[Neandertalac]

Evo par članaka u kojima se govori o vezama sada TANOVOG KLUBA i politike, malverzacijama, isisavanju para iz državnih firmi, lopovluku i još dosta interesantnih stvari kao ona gdje Predrag Pašić Paja, legenda sada TANOVOG KLUBA priznaje da su stimali utakmice.

Udbasi maleni!

04.08.2000.

KO CE USTOPATI OBRADOVICE?

Anegdota kaze kako je rukovodstvo Elektroprivrede BiH svojevremeno uslovilo potpisivanje veoma vrijednog ugovora sa svojim poslovnim partnerom posebnom klauzulom u kojoj je navedeno da ce ta firma svakog mjeseca isplacivati 10.000 sponzorskih maraka na racun Fudbalskog kluba “Sarajevo”. Naravno, neimenovana firma je pristala na ovaj uvjet, ne zeleci izgubiti posao sa Elektroprivredom, a klub ciji je predsjednik ujedno i direktor Elektroprivrede BiH inkasirao je tako 120.000 maraka godisnje.

Start Premier lige BiH 5. avgusta pocetak je duge trke u kojoj se mnogim klubovima “smijesi” bankrot ili prelazak na rezim amaterizma. Razloga je bezbroj ali jedan od najvaznijih je to sto je finansiranje nogometnih klubova Premier lige po pravilu vec godinama prekriveno velom tajne. Afere u vezi ogromnih finansijskih dugovanja nogometnih klubova na ime poreza, koje ovih dana potresaju susjednu Hrvatsku, samo su aktuelizirale pitanje da li nogometni klubovi u BiH mogu zahvaliti svoj ekonomski opstanak time sto su postali “praonice” novca drzavnih (tj. stranackih) preduzeca ili slijedi brzi finansijski kolaps bh. fudbala zbog toga sto novca - nema?

Hvatanje u kolo
Instalirajuci stranacke poslusnike u vrhove nogometnih struktura, aktuelna vlast vec godinama uspjesno izbjegava pruziti bilo kakav odgovor na ovo pitanje. Tako se praksa netransparentnosti iz drzavnog aparata, stranacko-drzavnih preduzeca i Nogometnog saveza BiH preljeva u klubove koji opstaju jedino ukoliko su spremni da se uhvate u halku korupcije i prikrivanja stvarnih izvora i nacina finansiranja.

Zato bi i anegdota sa pocetka teksta, u drugacijim okolnostima, mozda zadrzala privid idealnog spoja menadzerskog talenta i zaljubljenosti u fudbal, da Meho Obradovic – aktuelni promotor projekta kroz koji je kompletna biznis-masinerija Stranke demokratske akcije (PTT, Fabrika duhana, Elektroprivreda...) upregnuta u finansiranje FK “Sarajevo” - nije praksu bahatog ponasanja i bjezanja od istine prenio i na svoje najblize klupske saradnike. Zeleci upravo da potvrde ili demantuju istinitost aranzmana kojima Elektroprivreda BiH pumpa novac svojih partnera i gradjana koji placaju struju u krvotok mladjeg sarajevskog premijerligasa, Dani su trazili i dogovorili razgovor sa Nijazom Merdanovicem, generalnim sekretarom FK “Sarajevo”. No, Merdanovic se u zakazano vrijeme i na zakazanom mjestu, jednostavno, nije pojavio, bez ikakvog objasnjenja, a kamoli izvinjenja.

Smatrajuci, valjda, da je tako izdriblao sve koje interesuje nacin na koji “Sarajevo” vec godinama pokusava izgraditi nogometni imperij ciji finansijski opstanak proistice iz cinjenice da direktori pojedinih drzavnih firmi imaju “partijski” zadatak da ga finansiraju.


26.10.2001.

Zašto tone Sarajevo

Dvostruki šampion bivše Jugoslavije, tim iz kojeg su ponikli fudbalski asovi tipa Asima Ferhatovića, Safeta Sušića ili Predraga Pašića, u potpunoj je agoniji. Iako iz tabora koji vodi Fuad Muzurović stižu optimističke najave boljih rezultata, FK Sarajevo je u milionskim dugovima, sa upravom koja ne funkcionira i igračima koji bježe u talijanske trećeligaše. Koševo je prazno jer najvjerniji navijači ovog tima, nezadovoljni situacijom, bojkotuju utakmice, a političku kontrolu haosa u klubu od iskompromitiranih kadrova SDA preuzimaju Alijansine vedete praznih džepova

prvim godinama postojanja Nogometnog saveza BiH, Fudbalskom klubu Sarajevo pripisivana je namjera da zauzme ono mjesto koje je u ex-jugoslavenskom sportu pripadalo beogradskoj Crvenoj zvezdi. Razloge trenutnog kolapsa mlađeg sarajevskog premijerligaša zato treba potražiti upravo u tom, nikad do kraja izvedenom, projektu spajanja rezultatskog uspjeha, moći, novca i političkog uticaja. Svi oni silni političari, menadžeri, direktori javnih preduzeća i sportski djelatnici koji su prodefilovali kroz prostorije FK Sarajevo ni u jednom momentu poslijeratne historije ovog kluba nisu uspjeli iskoristiti pozitivne reference ovog kluba, privlačnost njegovog imena za ponajbolje igrače iz unutrašnjosti, nesumnjivu naklonost uglednika iz prvog kruga SDA i izvjesnu podršku velikog broja simpatizera.

Naprosto, FK Sarajevo je ogledni primjer kako jedna tradicija propada jer ljudi koji su je trebali zaštititi, unovčiti i transformirati nisu mogli otići dalje od vlastitog sitnošićardžijskog interesa. Zato, umjesto rezultatskog uspjeha, novca, moći i ugleda, FK Sarajevo danas ima dugove koji se mjere milionima maraka, upravu koja egzistira na principima samoupravljačkog socijalizma, zao glas mutnih finansijskih transakcija na ivici legaliteta i igrače koji pružaju potpuni rezultatski ekvivalent ovakvoj situaciji u klubu. I povrh svega, žalosnu činjenicu da su jedino navijači, koji nemaju nikakav uticaj na dešavanja u klubu, svjesni razloga zašto tone Sarajevo.

Zadržavanje renomea, gubljenje obraza Upravo oni, predstavnici fan kluba "Horde zla - Pitari", sredinom su septembra javnosti uputili proglas u kome sa žalom konstatiraju kako su prijeratne uprave i vođstva FK Sarajevo znali cijeniti mišljenja, želje i zahtjeve navijača i simpatizera kluba. Podsjećajući na vrijeme stvaranja legendi kao što su Ferhatović, Sušić, Fazlagić, Antić, Šljivo, Hadžibegić, Jozić navijači, očigledno frustrirani rezultatskim dosegom sadašnje generacije, sjećaju se sezona 1966/67. i 1984/85, kada je FK Sarajevo osvojio titulu prvaka države "u kojoj je fudbal bio više politika nego sport". A onda slijedi suočavanje sa surovom stvarnošću nakon rata

"Prve dvije poslijeratne sezone, zahvaljujući mafijaškim krugovima, FK Sarajevo uspijeva da zadrži ime i renome na terenu, ali gubi obraz. Na kraju sezone ž97/98. pojedinci iz uprave pokušavaju da unište klub. Međutim, rijeka istinskih navijača im se suprotstavlja i klub kao institucija ostaje čitav, ali finansijski i igrački u totalnom kolapsu. Govori se o dugovima koji iznose i do 600.000 DM, a u sezonu 98/99. se ulazi s igračkim kadrom čiji prosjek je 20-ak godina. Unatoč svemu, na Koševu vlada pozitivna atmosfera, gdje su treneri i igrači željni dokazivanja. Unatoč slabom plasmanu na tabeli za klub kakav je Sarajevo, navijači dolaze u velikom broju i bodre svoje bordo bebe. Međutim, i navijači imaju svoje granice i želje, a Sarajevo, u sredini tabele Premijer lige, sastavljene od klubova koji su u bivšoj državi punili regionalne lige, daleko je ispod očekivanja. Dolazi nova uprava, novi/stari igrači, i rađa se ideja evropskog Sarajeva. Klub i tim konačno pokazuju i dokazuju da Sarajevo zna i može. Čine se stvari koje evropski klubovi čine (tribine, web stranica, Sarajevo Card itd). Nažalost, Sarajevo ostaje bez trofeja i evropskih kupova, i kola opet kreću nizbrdo. Slučaj Škoro, slučaj Mahmutović, odlazak velikog dijela ekipe, i Sarajevo opet pada na niske grane. Bukvalno je stavljeno na mašine za umjetno održavanje života. Navijači gube koncepciju navijanja. Pojavljuju se elementi na tribinama koji unose pometnju. Igrači, kojima treba dati podstreka, prozivaju se i ubija im se i ono malo ponosa. Istinski navijači, rezignirani ovim, kao i postupcima uprave, polako ali sigurno napuštaju tribine najdražeg stadiona. Igra liči na farsu, a ne na igru, a navijanje liči na komediju sa desetak komičara koji se takmiče ko će koga bolje poniziti. Umjesto pjesme, Koševom se čuju psovke. I rezultat svega toga je totalni kolaps sistema. Do kada više, gospodo?"

Pitanje za "gospodu" je očigledno namijenjeno dvojici ljudi koje ova navijačka skupina drži trenutno najodgovornijim za "totalni kolaps sistema". "Dva imena iza kulisa, u rukavicama, koji poput tiranina suvereno sjede u svojim foteljama u klubu i povlače konce. Dva imena koja polako, ali sigurno ubijaju FK Sarajevo. Unutar kluba se provlače, godinama ne doprinoseći svojim radom poboljšanju stanja u klubu, već svojim prisustvom, borbom za vlast, mešetarenjem i pravljenjem raznih klanova konstantno srozavaju klub u kojem su pustili 'zlu krv' i na takav način sprečavaju zdrave snage da pomognu klubu. Dva tiranina, Nijaz Merdanović i Vahidin Musemić, unatoč svim burama i smjenama u klubu (tri predsjednika, tri direktora, pet-šest trenera), uspjeli su ostati na svojim pozicijama bez osjećaja grižnje savjesti za situaciju u kojoj se klub nalazi."

Zašto šuti Merdanović Tada su navijači iznijeli i nekoliko zahtjeva koji se uglavnom svode na neovisno ispitivanje finansijskih transakcija kluba od početka rata do danas, transparentnost u radu, dovođenje na funkcije kompetentnih i profesionalnih ljudi i, naravno, ostavke "omraženog dvojca" Merdanović-Musemić. Da zaključci navijača nisu daleko od istine, kada je u pitanju odgovornost vodećih profesionalaca u Sarajevu prema javnosti, potvrđuje i fakat da Nijaz Merdanović nije želio govoriti za Dane prije 15. novembra i sjednice Skupštine kluba. Tako su bez odgovora ostala brojna pitanja, kako ona o finansiranju kluba, tako i o familijarnim vezama koje su često bile glavna referenca za dobivanje funkcije u Klubu ili pozicije u timu. Merdanović je, primjera radi, izbjegao priliku da objasni prirodu svoje familijarne veze sa v.d. predsjednikom Besimom Mehmedićem, ali i okolnosti pod kojima su djeca nekadašnjih funkcionera kluba (poput Granova ili Avdića), bez obzira na svoj kvalitet, uskakali u tim, pa u državnu reprezentaciju, pa na kraju i u ruke menadžera koji su ih prodavali na zadovoljstvo navijača i familije.

U međuvremenu, jedan po jedan član nove uprave Sarajeva se distancirao od kluba, ali je zato za "alfu i omegu" poslijeratnog Sarajeva, već pomenutog Muhameda Granova, proces išao u suprotnom smjeru: on je u kuloarima tabao put za povratak u fotelju predsjednika, o čemu će se više znati, vjerovatno, nakon famoznog 15. novembra. Ovaj kontroverzni privatnik otišao je iz kluba u momentu kada je bilo više nego jasno da Sarajevo može opstati jedino u čvrstom braku sa perjanicama finansijske mašinerije SDA. Kao predstavnik te "elite" i direktor jednog od dva najbogatija javna preduzeća, Meho Obradović je bio idealno rješenje za novog predsjednika. Osim podrške političkih struktura, a prije svega bivšeg federalnog premijera Edhema Bičakčića, Obradović je imao i podršku onih koji nisu željeli vidjeti Sarajevo kao privatnu firmu Muhameda Granova.

Međutim, upravo to neko vrijeme Obradovića je i vrijeme najvećeg nesklada između ambicija i mogućnosti. Tada kroz Sarajevo defiluje rijeka igrača koji nisu donosili rezultatske uspjehe za popravak renomea kluba, ali su zato nepovratno uvećavali minus u njegovom finansijskom poslovanju. Tolja, Džidić, Begić, Ihtijarević, Čahtarević, Šašivarević, Osmanhodžić, Mešanović, Mešić, Beganović, Hošić samo su neka od imena koja Sarajevu nisu donijela ništa više od povremene neizvjesnosti u gradskom derbiju sa Željezničarem.

Gradeći svoje ambicije na dobro plaćenim akvizicijama iz manjih bh. klubova, uprava na čelu sa Obradovićem je pripremila teren da sve što iole vrijedi u omladinskim pogonima kluba pobjegne glavom bez obzira u inozemstvo. Afera sa Alenom Škorom je školski primjer kako otjerati možda i najtalentiranijeg igrača koji je ponikao na ovim prostorima nakon rata, uz dosta medijske buke, menadžerskog muljanja i zakulisnih igara. Osim igrača i uprava, Sarajevo je mijenjalo i trenere kao čarape, nikada bez pompe i uvijek bez ikakvog efekta. U situaciji kada skoro niko iz šampionske generacije Sarajeva (Pašić. M. Kapetanović, Jozić, pa i Sušić) ne kontaktira sa klubom niti ima volju da se upliće u zabran koji, prema iskazima navijača, kontroliraju Merdanović i Musemić, skoro je izlišno bilo očekivati da će "kapaciteti" kakav je Denijal Pirić ili Agim Nikolić učiniti bilo kakav pozitivan iskorak. A pored njih dvojice, klupu su grijali, podsjetimo, sadašnji trener Fuad Muzurović, pa drugi Musemić, Mehmed Janjoš i, u dva navrata, Nermin Hadžiahmetović, čovjek koji je jedini napravio kakav-takav rezultat i za to bio nagrađen iznosom od 100.000 maraka.

Magičnih 100.000 maraka Magična "stoja" ne spominje se, međutim, samo kada je Hadžiahmetović u pitanju jer se sa sličnim ciframa baratalo i kada su u Sarajevo prelazili igrači tipa Zahirovića ili Hote. Basnoslovne sume novca i novi automobili koje navijači istog kluba mogu samo sanjati, nisu glavni, ali su svakako jedan od najvažnijih razloga zbog čega je Sarajevo zapalo u finansijsku dubiozu i zbog kojih je nova uprava odlučila da povuče "radikalan" potez. Naime, nakon nezabilježene kompromitacije i pritisaka od strane javnosti da se konačno riješi pitanje finansiranja kluba, Predsjedništvo FK Sarajevo je prije nekoliko dana izabralo revizorsku kuću koja bi trebala izvršiti reviziju poslovanja kluba.

Da bi razlozi povlačenja ovakvog poteza bili jasniji, treba imati u vidu i to da su glavne pumpe sa kojih je crpljen novac za klub - poput Elektroprivrede ili Fabrike duhana Sarajevo - prošle, prolaze ili tek treba da prođu finansijsku kontrolu. Očito je da je tek zavrtanjem ovih, do sada, nepresušnih pipa upravi FK Sarajevo postalo jasno da klubu bez revizije i brzog pokrivanja dugova vrlo skoro prijeti pravi amaterizam i rad na volonterskoj osnovi. Kako bi "zvijezde" ovog kluba, koje zarađuju nekoliko puta više nego prosječni pripadnik "Hordi zla", reagirale na takav razvoj događaja, nije teško predvidjeti.

Nešto teže je procijeniti da li je Sarajevo zaista blizu scenariju po kome će praznu klupsku kasu i ugroženo ime kluba, nakon totalnog kolapsa, za male pare otkupiti neko od novopečenih sarajevskih tajkuna. Naime, sa jedne strane je ogroman dug sa kojim mora računati svako onaj ko bi, nakon vlasničke transformacije, mogao dirigovati sudbinom mlađeg sarajevskog premijerligaša. Sa druge strane je, naravno, godinama star zahtjev da klub dobije odlučujuću ulogu u upravljanju stadionom Koševo, što je, ruku na srce, ogroman kapital i primamljiv zalogaj za svakoga ko bi bio spreman rizikovati i čekati da gradske strukture vlasti odvagaju predaju stadiona na upravljanje FK Sarajevo.

U isto vrijeme, navijača na tribinama Koševa je sve manje, a i oni koji su još uvijek zagrijani za klub gaje uzaludne nade da bi, recimo, eventualni dolazak još jedne od koševskih legendi, Mirsada Fazlagića, na mjesto direktora kluba, nešto mogao promijeniti. Problem i Sarajeva, ali i drugih bh. klubova je upravo takav mentalitet: očekivanje da bi dolazak jednog čovjeka mogao radikalno izmijeniti zastarjeli i truhli sistem. U slučaju Sarajeva, to je uvijek bilo očekivanje da bi Meho mogao zakrpiti Muhamedove dugove, a Muhamed ispraviti Mehine provale, da bi Nijazove finansijske akrobacije trebao pokriti i uzakoniti neki novi Svetozar Vujović, a Sabahudinovu ili Ismetovu privrženost klubu naplatiti Šefik ili, opet, Muhamed. U tom začaranom krugu uvijek istih lica i uvijek istih imena, nikada se ne zna da li će neko od aktuelnih ili bivših prvaka kluba zasjesti na neku od prestižnih fotelja ili na krevet neke od ćelija Centralnog zatvora u Sarajevu.

Da li će se bilo kome desiti ovo drugo, pokazat će revizija ili, pak, posjeta Finansijske policije klupskim prostorijama. Tek nakon toga, ovo udruženje građana može odgovoriti na pitanja i zahtjeve navijača i javnosti, koja je zainteresirana da susret Željezničara i Olimpika ne postane novi gradski derbi.

Zato i ne treba gajiti iluzije: Sarajevo, po rezultatima prije raspada Jugoslavije, jeste (bio) najveći bh. klub. Ali priča o "dva prvenstva" i tome da za Sarajevo navijaju "čaršijska raja i ono što je grad prihvatio dolaskom ljudi sa strane", a za Želju "majstori okupljeni oko nastajanja željeznice i siromašna šokadija" više ne stoji niti znači išta ikome ko nije zapamtio sredinu prošlog vijeka. U nepovrat odlazi i logika da bi FK Sarajevo mogao biti državni, a NK Željezničar "alternativni" klub. I ako već treba praviti poređenja ljutih rivala, onda stvari stoje ovako: Željo kreće prema Evropi, ma kakva ona bila; Sarajevo ostaje tamo gdje jeste, u svađama sitnosopstvenika koje nogomet zanima samo kao instrument vlastite, kako novčane, tako i političke koristi.

Muzurović:

"Sad govorim samo kao trener: ne mogu presuđivati o Obradoviću i Resiću, koji su bili vodeći ljudi, ali sve jeste bilo isključivo u njihovoj nadležnosti. Znao sam da je FK Sarajevo u dubiozi, i znao sam da je dosta igrača povrijeđeno: nisam mogao predvidjeti da su se povrede Krupinca, Zukića, Ervina Uščuplića morale obnoviti. Znao sam da su povrede braće Ferhatović, Amara i Nidala, teške, i da ih mogu očekivati tek na proljeće. Znao sam i to da je Dženan Uščuplić imao izuzetno tešku operaciju, da je Smajo Mahmutović operisan, a u međuvremenu se dogodio i smrtni slučaj u obitelji Fuada Šašivarevića, kojem je otac poginuo.

Nisam želio voditi ekipu Sarajeva na ovakav način, jer je bilo govora o tome da će Husref Musemić preuzeti ekipu. Meni to nije trebalo, ja sam tu da pomognem svojim iskustvom i htio sam da Musemić, kad završi školu, sve preuzme i da on to vodi. Ni on, ni Zejnilović nisu se mogli dogovoriti sa klubom, a ja sam iz razgovora sa igračima saznao da postoje dugovanja prema njima. Sarajevo je smoglo snage da premosti taj problem i tako sam i započeo pripreme na Bjelašnici. Bilo je govora o nekakvim pojačanjima, a ja sam rekao da oni izvrše obaveze prema igračima koji su već tu

U jednom smo trenutku morali ubaciti sedam-osam mladih igrača i to je neiskustvo završilo slabim rezultatima u jednom periodu. Neki igrači nisu primili plate po sedam mjeseci, ali mi imamo cilj: u sljedećih pet kola, u odnosu na naše konkurente, prije svega mislim na Želju, Široki i Brotnjo, pokušat ćemo da ostanemo u igri. U zimskoj pauzi, koja je duga, imali bismo puno vremena da sa tim mladićima, kojima upravo nedostaje taj period priprema, pokušamo napraviti rezultat za vrh. Neko drugi, sasvim vjerovatno, ne bi trpio da radi pod ovakvim uvjetima. S obzirom da ja to doživljavam emocionalno, jer tu su godine koje sam proveo u Klubu, nešto najljepše što sam doživio i kao igrač i kao trener, ja to naprosto nisam mogao zanemariti. Kao ni period koji sam proveo u reprezentaciji. Sve što tražim jeste da se poštuju obaveze prema meni i mojim prijateljima, jer žalosno je da prvi trener kluba Premier lige nije platu primio sedam mjeseci.

Vi možete misliti da je naša liga slaba, ali postoji vidan napredak u odnosu na, naprimjer, 1994. Klubovi u Hercegovini imaju izvanredne uslove i nisu slučajno u vrhu. Sarajevo ima probleme, Željo ima nešto bolje uslove za rad. Sretan sam što imam treninge koji su isključivo na Koševu, moji prethodnici su morali skakati po livadama u Vogošći i Hadžićima, i to je već nešto. Volio bih da provedete jedan dan sa mnom kao trenerom. Toliko djece prođe ovuda, i sreća pa ne gutaju tu prašinu koja se povlačila sve ovo vrijeme. Ti ljudi koji se time bave, koji polijevaju ove terene, rade koliko mogu i ne mogu bolje. Njima niko ništa ne plaća. Oni to rade samo zbog interesovanja za nogomet. Ja govorim o Sarajevu, ali to je isto i u Tuzli, i u Mostaru. Mislim, naravno, na Velež.

Vodio sam Sarajevo od 1975. do 1981. i od 1990. do 1996; vaše pitanje o kriminalizaciji nogometa je nešto na šta ne mogu odgovoriti potpunim odgovorom. Spomenuli ste Muhameda Granova i ja sa dužnim poštovanjem moram govoriti o tom čovjeku. Radi se o čovjeku koji je u najtežim trenucima pomagao ovaj klub. Stojim iza svake svoje riječi, jer je Granov veoma često znao plaćati pripreme iz svog džepa. Svaka marka koju je dao je evidentirana i na nju je plaćen porez. Neke od zaključnica iznose po 350 hiljada maraka i od tih se novaca branila ova zemlja. Ja ne mogu i neću preko toga. To što je jedna stranka bila na vlasti nije glavno pitanje. Ta stranka me nije postavila za selektora, niti za trenera Sarajeva.

Moja najveća tuga je bila kad sam bio u situaciji da kao trener odigram utakmicu protiv UNPROFOR-a 1994 godine. Mladićima koji su se vratili u Sarajevo nije bilo dozvoljeno da odigraju tu utakmicu, nego je politički diktat bio da je odigraju momci koji su cijelo vrijeme bili ovdje. Da sam znao da će toliko da se ostane izvan Sarajeva, čak 13 mjeseci, ne bih ni izlazio, ali jedan period nismo mogli ni da se vratimo. I onda mi kažu: "Samo četvorica mogu da igraju." I sad treba da izaberem? Neću! I nije je odigrao ni jedan. Kao da Varešanović, Turković, Granov... nisu patrioti! Ne volim govoriti o tome. Haris Silajdžić je tražio da budem član IO Stranke za BiH i odbio sam. Moj je izbor ono što jesam. Sreća pa sam otišao u Tursku i Katar pa zaradio koji dinar, jer u Sarajevu nikad ništa nisam zaradio."

DANI: Kakvu ste finansijsku situaciju ostavili nakon odlaska iz kluba?

RESIĆ: Dugo godina FK Sarajevo posluje u deficitu. Uvijek su veće obaveze od prihoda. Objektivno su na to uticali teški uslovi za rad: nedostatak svog stadiona, potucanje po okolnim terenima, veliki broj igrača i zaposlenih... Nikada se nije mogla sustići disproporcija između prihoda i rashoda, jer 1999. dug je bio 1,5 miliona maraka. To je realnost, i od toga ne treba praviti slučaj. Nema više "haj'mo nazvati ovoga ili onoga", nema Centrotransa ili Hotela Bosnia koji bi otpisali dugove. Suština je da sport više nije miljenik društva. Niko više neće tretirati sportsku organizaciju kao nešto čemu treba posebno pomoći. Sad je nemilosrdna tržišna ekonomija i nema otpisivanja dugova. Ako mi stalno imamo priliv od 100.000 maraka mjesečno, a rashode od 200.000, normalno je da ćemo imati gubitak od 1,2 miliona za godinu dana, bez obzira što je taj gubitak prema stadionu Koševo 300.000 maraka. Hoteli, prijevoznici, snabdjevači opremom, pa dugovi prema igračima, pa dugovi po osnovu kredita da bi se isplatile plate... U moje vrijeme mi smo sustizali prihode i rashode, ali su se vrlo teško vraćali stari dugovi. Mogli su se sa bankama reprogramirati putem kredita. Ali kako ćemo mi vratiti kad ne možemo ni redovne troškove pokriti?

DANI: Koliko je u tom dugu udio transfera igrača koji su prelazili u Sarajevo?

RESIĆ: Nijedan igrač u FK Sarajevo, što se tiče godišnje vrijednosti, nije koštao više od 25.000 maraka. Znači, govorim o ugovornoj rati, bez premija i stanarina. To ne može biti više od 150.000 do 200.000 maraka uz obeštećenje klubovima. Kao što je plaćano za Mešanovića, Hotu, Šašivarevića. Hota je, recimo, došao za male pare, ali Bosna je dobila veliko obeštećenje.

DANI: Oko transfera Škore digla se velika prašina, pa su mnogi bili skloni zaključku da je Sarajevo moglo zaraditi milione da je pod drugim okolnostima prodavalo Škoru, umjesto...

RESIĆ: 250.000 maraka. Ja ne poznajem drugi način osim javno i kroz papire. Ja tu nisam mogao da pretpostavim bilo kakve lične ili privatne papire. Imao sam potpisan ugovor sa agencijom Karl Heinz Riedle na 1,5 miliona maraka plus 150.000 maraka za agenciju; to je bila Škorina cijena. Bilo je puno ljudi koji su okolo imali nekih drugih interesa i radili zakulisne radnje. Kao prvi čovjek administracije kluba istrajao sam na stavovima i zaključcima Predsjedništva kluba.

DANI: Da li se razlozi Vašeg odlaska sa funkcije direktora poklapaju sa pretpostavljenim razlozima krize u klubu? Iznesite nam svoje viđenje tih razloga...

DANI: Mislim da nije bilo sazrelo vrijeme za menadžerski inženjering unutar kluba i da je tu došlo do sukoba unutar mentalnih sklopova. Htio sam da klub počne funkcionisati kao firma. Da se vrlo jasno zna koliki je ulaz i izlaz. Vrlo je teško bilo napraviti taj preokret u situaciji velikih obaveza i dugova te velikog pritiska da se neke stvari rješavaju dan za danom. Jednostavno, klub više ne može funkcionisati kao u socijalizmu. Napravljene su sve tranzicije, ali je mentalni sklop ostao boljševički: mi ćemo navijati, mi ćemo eksponirati želje, ali nećemo plaćati kartu. To ne može! Mora se konačno urediti vlasništvo nad klubovima. Kako mogu upravljati ljudi koji ne donose novce? Činjenica da još uvijek funkcionira Predsjedništvo govori kako nije izvršena transformacija, jer bi u suprotnom bio upravni ili nadzorni odbor, odnosno oni koji štite nečiji kapital.

DANI: Koji su najveći otpori takvom načinu transformacije kluba? Da li je to bilo predsjedništvo? Kakav je bio Vaš odnos sa gospodinom Obradovićem, tadašnjim predsjednikom Sarajeva?

RESIĆ: Korektan. On je dao veliki doprinos finansijskoj konsolidaciji kluba. Međutim, vrijeme i okolnosti, pa i političke promjene su uticali da taj proces ne ide putem kakvim smo željeli. Bio je usvojen marketing projekat "Sarajevo 2010", gdje su bila definisana strateška opredjeljenja. Ali to se nije moglo preko noći, pod stalnim pritiskom da se bude prvi.

DANI: Koliko je u tom finansijskom segmentu bila bitna veza Elektroprivrede, odnosno gospodina Obradovića, te nekih drugih javnih preduzeća sa Sarajevom?

RESIĆ: Činjenica je da samo javna preduzeća imaju novce koji mogu finansirati bh. sport. Elektroprivreda nije finansirala FK Sarajevo, ali sigurno je da su članovi Predsjedništva, kao direktori uspješnih firmi, snagom svog autoriteta, doprinijeli da mnogo firmi bude sponzor FK Sarajevo. To je kombinacija poslovnih potreba i "hatar marketinga".

DANI: Zar to nije suprotno onome o čemu pričamo, suprotno nekim tržišnim odnosima?

RESIĆ: Da nije bilo tih firmi, sport bi umro. Ni danas se klubovi ne finansiraju na zdravim osnovama, nego kroz sponzore, od tombole, izdavanja prostora Ja znam da je FK Sarajevo u 2000. godini, od općine, Grada, Kantona i Federacije, ukupno dobio 15.000 maraka. Narod hoće igara Kako se košarkaški klub može zvati "Dom zdravlja Cazin"? Kakve to veze ima sa tržišnom ekonomijom?

DANI: Filozofija poslijeratnog FK Sarajevo je bazirana na dva principa: da Sarajevo mora biti šampion po svaku cijenu i da u Sarajevu moraju igrati najbolji igrači iz BiH. Kao rezultat imamo to da Sarajevo nije bilo šampion, da nema rezultata i da je klub u finansijskoj krizi. Koga biste okrivili za takav razvoj događaja?

RESIĆ: Klimu nestrpljenja. FK Sarajevo je žrtva imperativa prvog mjesta po svaku cijenu Mi smo izgubili svoju djecu kao što su Škoro ili Ferhatović. Odlaze i iz podmlatka, kao Poturak ili Dudić, a sutra će otići Elezović ili Kaljić. Ko će sutra igrati? Navijači su nekad možda nestrpljivi, ali mi moramo istrajati na osloncu na vlastite snage, makar to trajalo i pet godina.

DANI: Na koji način će Sarajevo isplivati iz duga od dva ili više miliona ako više niko iz kluba ne može podići slušalicu i zatražiti 100.000 maraka ili više?

RESIĆ: Akcionarstvom. Ljudi koji budu htjeli da participiraju u budućem vođenju kluba, isto kao što danas kupuju firme sa dugovima, tako će i klubove morati preuzimati sa njihovim obavezama.

DANI: Da li je za postojanje tog duga kriv koncept kupovine velikog broja igrača koji bi brzo i odlazili nakon što su došli u Sarajevo?

RESIĆ: Samo djelomično, jer je samo dio troškova za transfere. Problem je što FK Sarajevo treba dva miliona maraka godišnje za bitisanje, a ne može obezbijediti ni milion. Normalno je onda da se ne može platiti upotreba stadiona, hotele, prevoz i da plate kasne

DANI: Kolike su plate i premije igrača bile dok ste Vi bili direktor?

RESIĆ: Plate su bile od 400 do 1.000 maraka, a premije su bile, ako je ekipa bila na prvom mjestu, za pobjedu 600 maraka, i najniže u ovisnosti od mjesta na tabeli.

DANI: Može li se uz ovakvu strukturu ljudi u FK Sarajevo desiti ikakva promjena nabolje i da li bi dolazak jednog ili dvojice ljudi sa bogatom fudbalskom prošlosti išta tu promijenio?

RESIĆ: To bi bila dobra kombinacija jer i u sadašnjem predsjedništvu ima vrlo kvalitetnih i kompetentnih ljudi, ali mora doći do reinženjeringa po pitanju organizacije kluba na savremenim ekonomskim principima. Klub mora biti firma, bez obzira ko stajao iza te firme, da li državni ili privatni kapital.


17.12.1999.

KASA NACIONALNIH INTERESA

U brijacnici blizu "Zeljinog" stadiona prosle su jeseni razgovarala trojica navijaca plavih s Grbavice i jedan neizljecivi fan FK "Sarajevo". "Znas kako cete se vi zvat' od Nove godine?", upitao je jedan od brojnijih, a onda sam dao i odgovor: "Javno preduzece Elektroprivreda BiH, Radna jedinica Fudbalski klub zSarajevo'." Duhovito, no neostvarivo. Nije se, da ne bude zabune, desilo cudo pa je Meho Obradovic odustao od "Crvene zvezde s Koseva", vec se u finansijsko odrzavanje tog kluba, kada to niti jedan od likova iz ove epizode nije znao, ukljucilo jos jedno "drzavno preduzece" - Fabrika duhana Sarajevo.

Ta je kompanija, jos 12. aprila ove godine, potpisala ugovor s FK "Sarajevo", prema kojem ona preuzima "obavezu da svojim sredstvima, a preko Fudbalskog kluba zSarajevo' finansira dio troskova koji FK zSarajevo' ulaze ili je ulagao ili ce ulagati za maksimalan razvoj fudbalera Alena Skore. Ukupna ulaganja Fabrike duhana Sarajevo d.d. po ovoj osnovi iznose 100.000 KM/DM". Prema ovom dokumentu, ciji su potpisnici tadasnji predsjednik bordo tima Muhamed Granov i direktor FDS-a Sefik Lojo, "Sarajevo" ce pare vratiti kada Skoru proda za dobre novce kakvom inostranom klubu.

E, da je ovo jedini izdatak FDS-a, ne bi ni bio vrijedan spomena. No, ta je firma, cijim Upravnim odborom predsjedava Timur Numic, inace direktor Centrale SDA, postala kljucnim finansijerom svega sto Stranka zamisli. Pa sad, je li u pitanju nabavka oruzja za stranacke obavjestajne sluzbe, sponzoriranje kulturnih manifestacija sumnjivog estetskog nivoa, predizborna kampanja vladajuce stranke ili ulaganje u talentirane fudbalere omiljenog kluba, uopce nije bitno. Bitno je samo to sto je preduzece u cije poslovanje niko nema uvida, naslo interesa u svemu sto zanima i Centralu, ciji se direktor nekako razumije i u duhan i u kulturu i u loptu…


19.11.2017.

Tuzla finansira FK "Sarajevo"

Svi poslanici, bez obzira na stranacku pripadnost, odmah su horski negodovali protiv nedopustive samovolje Elektrodistribucije, zbog cijih rigoroznih zahtjeva za stoprocentnom naplatom utroska elektricne energije u Tuzlanskom kantonu cesto dolazi do ovakvih incidenata. U opcem zamoru najcesce su prozivani njen direktor Meho Obradovic i Federalna vlada.

Ozlojedjeni predsjednik Kantonalne skupstine i predsjednik Kantonalnog odbora Stranke za BiH Izet Zigic je bio zestoko protiv primjene bilo cije sile prema prognanicima: "Mi smo se, izgleda, pretvorili u ostrvo o kojem u potpunosti odlucuju drugi. Imamo slucaj Barica kod Srebrenika, gdje struja zzmiri' a trazi se puna naplata, i istovremeno za direktora skole namece covjek sa osmoljetkom." Ma koliko da se Zigic u nastupu bijesa uspio odrzati na nivou diplomatskog okolisanja, "prevodioci" iz zadnjih klupa prepoznali su u ovom ezopovskom govoru optuzbe na racun federalnog premijera Edhema Bicakcica.

Gradonacelnik Tuzle Selim Beslagic je pomenuti potez Elektrodistribucije okarakterisao kao "kaznjavanje TK-a, jer je bio najhumaniji i primio najvise izbjeglica". Jos jednom je iznio svoju cesto ponavljanu tezu o ugnjetavanju ovog kantona zbog nacina naplate akciza za visokotarifne robe. Dok je predsjednik kluba poslanika Koalicije CD Sead Hasanhodzic, ne bas uspjesno, pokusavao primiriti krajnje neugodnu situaciju, na opce odobrenje je naisla upadica direktora rudnika Banovici Mirsada Kukica: "Obradovicu fali para za FK Sarajevo'."


11.05.1998.

LOPTA JE OD RUGLA

Poznavaoci fudbalsko-politickih zbivanja u bivsoj Jugoslaviji, vezu izmedu FK "Sarajevo" i Stranke demokratske akcije vec porede sa onom vrstom odnosa koji su generali JNA imali sa "Partizanom". Da to, naravno, u izmijenjenim drustvenim okolnostima, nije daleko od istine, potvrduje novi SDA-ov marketinski bezobrazluk koji nije nista drugo nego zloupotreba moci. Ponovo se iz kase (koja je, legalno i legitimno, mozda od prikupljene clanarine, puna do vrha) odvojilo nesto para i pokupovalo karata za narod svoj zeljan hljeba, ali igara jos vise. Stadionom se orio spikerov glas kako je glavni sponzor utakmice SDA, dok je od Ismeta Bajramovica Cele na stadionu bilo neukusnije jedino spartanje terenom i atletskom stazom stranackog komesara Timura Numica. E sada, gospodine Granov, ide edukacija: u demokratski uredenoj zemlji, a, po tumacenju SDA, Bosna to jeste, politicke partije nisu sponzori nikakvih utakmica, pa tako ni gradskih derbija. Kada igraju "Bayern" i "München 1860", demokrscani bogami ni ne pomisle da budu bilo kakav a pogotovo novcarski sponzor utakmice gradskih rivala. To naprosto nije cool, to je provincijalizam.

Ako je vec neko trebao biti generalni sponzor, ili bar pokrovitelj, onda je gradski derbi predstavljao idealnu sansu da gradonacelnik Gacanovic izide iz sada vec alarmantne i uzasavajuce politicke i javne defanzive. Ali, da bi gradonacelnik bio sponzor, on bi morao imati gradsku riznicu u koju se slivaju novci poreskih obveznika za razlicite gradske potrebe, pa eventualno i za manifestacije tipa fudbalskog derbija. SDA, definitivno, nema sluha za pravila javne igre, vec je bitna samo ONA, na vrhu drustvene, politicke, kulturne i sportske piramide.


13.09.2002.

Intervju Predrag Pašić

DANI: Gospodine Pašiću, preuzimajući mjesto direktora FK Sarajevo, izjavili ste da nemate sve podatke o finansijskim problemima kluba. Imate li ih sada, te da li će i u kojoj mjeri nastupi u Kupu UEFA pomoći da se dugovi saniraju?

PAŠIĆ: Saniranje finansijske situacije neće ništa bitno promijeniti ukoliko način razmišljanja u klubu ostane isti. Ovdje je prvi korak promjena sistema i načina razmišljanja ljudi koji su u njemu. To je preduslov za sve ono što kasnije dolazi i za rješavanje najtežeg problema - onog što se tiče finansija.

DANI: Šta je to što u sistemu treba tako radikalno mijenjati?

PAŠIĆ: U klubu postoji paralelizam! Ustvari, postoje dva fudbalska kluba: jedan je taj koji poput pijavice isisava sve ono što je vrijedno u fudbalskom klubu, a drugi čine oni ljudi koji se nose sa tim problemom. Ta dva kluba funkcionišu jedan uz drugog - jedan se pati i bori sa svim što prouzrokuje ovaj drugi dio, koji živi komotno. Ako mislimo graditi novi sistem, moramo eliminisati paralelizam. Sigurno da su najvažniji faktor u svemu tome momci koji igraju na terenu. Filozofija stvaranja vrhunskog kluba jeste stvaranje vrhunskog tima na terenu oko kojeg se sklapaju kockice cijelog kluba.

DANI: Možete li nam reći imena ljudi iz paralelnog svijeta FK Sarajevo?

PAŠIĆ: Mojim odgovorom zadovoljit ćemo čitaoca a ništa korisno nećemo učiniti po FK Sarajevo. U ovom trenutku uopšte ne bih želio da raspravljam o ljudima koji žive u tom sistemu.

DANI: To znači da nećete komentirati ni navode obaviještenih koji žele dobro klubu a tvrde da su Muhamed Granov, valjda vječiti predsjednik, i Sulejman Kapić nosioci negativnih trendova u klubu?

PAŠIĆ: U pravu ste, mislim da sam odgovorom da postoje dva Sarajeva već djelomično odgovorio na to pitanje.

DANI: Govorite o vrhunskom timu na terenu. Je li ono što Sarajevo ima, pojačano Alenom Škorom, dovoljno za rezultate bez kojih ne možemo govoriti o velikom timu?

PAŠIĆ: Svakih desetak godina pojavljuje se generacija momaka iz škole Sarajeva koja je izuzetno vrijedna i koja u istoriji kluba ostavlja strašne rezultate. Ja sam imao sreću da budem u jednoj takvoj generaciji, koja je bila šampionska i koja je imala sedam-osam momaka iz škole Sarajeva. Ponovo se pojavila takva jedna generacija iz škole Sarajeva, koja nije nimalo manje vrijedna nego moja, i u toj generaciji vidim budućnost FK Sarajevo. Jedan od momaka iz te generacije je Alen Škoro i njegovim povratkom smo dali novu vrijednost ovoj generaciji, kojoj fali još par momaka, ali ja ću se potruditi da se ta generacija okupi i da se pojača onim što joj treba. Mislim da je to generacija koja može u Evropi imati značajno mjesto i biti konkurent svim ostalim evropskim klubovima. Ne može biti, naravno, prvak Evrope…

DANI: Možemo li napraviti komparaciju sa timovima koji su u posljednje vrijeme evropska čuda? Recimo, Galatasaray je uspio kombinacijom starijih uvezenih igrača, igrača iz domaće škole i slabijih turskih klubova, dok je Sparta iz Praga u Evropu stigla sa još više domaćih snaga…

PAŠIĆ: U fudbalu postoje dvije mogućnosti: vještačko stvaranje tima sa puno para - mi to nemamo i ne možemo; druga je varijanta ona koju je ponudio Ajax, koji je stvarao igrače i vrhunske ekipe. U svijetu fudbala klubovi rješavaju svoje probleme, naravno, novcem, a tek jedan mali broj klubova razmišlja na drugačiji način. Svi klubovi u državama koje su siromašne moraju da razmišljaju tako: mi nismo u stanju da dovedemo Figa ili Ronalda, tako da nam je jedina opcija da stvaramo igrače. Ovdje treba jako puno investirati u omladinski pogon, u djecu koja su na ovim prostorima izuzetno talentovana za sport i koja bi, ukoliko bismo joj pružili pravilnu tehnologiju treninga, sigurno mogla dobaciti do vrhunskih evropskih igrača. Ukoliko ostanem direktor FK Sarajevo, koncentrisat ću se na stvaranje fudbalskog tima i stvaranje omladinske škole i uslova koji bi nam garantovali da ćemo izbacivati vrhunske igrače.

DANI: Samo tu postoji ogroman problem: kako zadržati mladog i dobrog igrača? Ajax je upravo to okusio, još se nisu oporavili od rasprodaje generacije Kikija Musampe, sadašnjeg centarfora protivnika Želje u Kupu UEFA, španske Malage.

PAŠIĆ: S obzirom da BiH ni u klupskom ni u reprezentativnom nivou nije postigla nikakav rezultat, vrhunski igrač strahovito teško može otići, jer su transferi iz BiH loši. Nije problem pokušati sačuvati mladog igrača do trenutka kada postajete poznati na evropskom tržištu, jer u Evropu sa svih kontinenata dolazi 100.000 fudbalera koji se nude u bescjenje. Mi u tom smislu imamo šansu, ukoliko organizujemo klub kako treba, da te mlade igrače možemo ostaviti.

DANI: Da li je dolazak Željine djece u Želju i Vas i Vaše generacije u Sarajevo zapravo nova etapa našeg fudbala?

PAŠIĆ: Dolazak Amara Osima u Željezničar je velika stvar, jer narod i ljudi koji u upravama počinju na osnovu tog slučaja da razmišljaju drugačije. Primjer Amara Osima, Musemića, Pašića može pomoći ljudima da shvate da je to način kako se kompletna atmosfera može mijenjati. Nisu Osim, Pašić, Musemić ili Alispahić dovoljni za ono što jeste država BiH; mi trebamo dosta momaka takvog tipa i mislim da će nakon ovih slučajeva i uprave početi drugačije da razmišljaju i sve više će angažovati mlađe ljude koji imaju drugačiji pristup od onoga koji je do sada vladao u fudbalu.

DANI: Vi ste bili dosta netipična pojava i kao igrač: potpuno ste urban čovjek, poslije aktivnog igranja niste otvorili kafić, već galeriju; igrali ste u Bundesligi, u koju su naši igrači rjeđe išli nego u Tursku ili Francusku. Kako je (bilo) biti nesvakidašnji fudbaler?

PAŠIĆ: Društvo u kojem smo živjeli u bivšoj Jugoslaviji, nažalost, negativno je utjecalo na sportaše. Ja sam prvi put sa 16,5 godina obukao dres prvog tima Sarajeva. Kada djetetu koje još nije proživjelo pubertet, koje se nije formiralo niti fizički niti psihički, gurnete novčanice u džep, date mu stan, otvorite sve moguće vrste novina, normalno da nije sposobno da se nosi sa takvim iskušenjem. Mlade ličnosti sa puno para nisu bile u mogućnosti da razmišljaju o budućnosti, o školovanju, o svemu ostalom, tako da je društvo jednostavno dalo jedinu mogućnost fudbalerima da se ponašaju tako kako su se ponašali. Ja se ne razlikujem od ostalih fudbalera niti po svojoj inteligenciji, ni po nečemu drugom, ali sam shvatio da društvo apsolutno ne postavlja stvari na pravo mjesto. Bilo je jako puno momaka koji su izuzetno inteligentni - jer fudbal možete igrati i biti vrhunski igrač samo ako ste inteligentni i ako u sebi imate neku vrijednost - ali koji, nažalost, nisu usmjeravani na prave stvari.

DANI: Igrali ste u zlatno vrijeme bosanskog fudbala kad su Željo, Sarajevo, Velež i Sloboda imali sjajne timove, no samo je Sarajevo uspjelo osvojiti titulu. Šta je bila tajna uspjeha Vaše generacije?

PAŠIĆ: Proveli smo zajedno 12 ili 13 godina. Svi smo se razlikovali, ali smo stvarali grupu koja je imala viziju. Fudbal je kolektivni sport i ukoliko ljudi koji sačinjavaju tim nisu sposobni da stvore kolektivnu viziju, taj tim ne može niti uspjeti. Mi smo uspjeli da to shvatimo živeći zajedno i to je najveći razlog zbog čega smo bili juniorski i seniorski prvaci.

DANI: Svaki navijač Sarajeva ima u sjećanju jednu epizodu iz dana u kojem je na Koševu potvrđena titula prvaka. Po čemu Vi pamtite taj momenat ponosa i slave?

PAŠIĆ: To je bila kulminacija svega onoga zbog čega sam živio, što sam volio i u šta sam vjerovao. Svi moji ciljevi zbog kojih sam počeo da treniram, tog su se trenutka ispunili: biti kapiten Sarajeva, kapiten šampiona, i biti proglašen za najboljeg igrača u državi, bilo je ono što sam sanjao i taj san se ostvario.

DANI: Vi ste bili svjedok najmračnijeg trenutka jugoslavenskog fudbala: katastrofalnog ispadanja na Svjetskom prvenstvu u Španiji nakon prvog kola. Po čemu pamtite tu 1982?

PAŠIĆ: Znao sam da nema ništa veće od SP-a i bilo mi je totalno nejasno šta se to dešava sa nama. Nisam vidio ni kod jednog od igrača u toj reprezentaciji svijest o tome gdje smo mi to došli i šta treba da uradimo. Imali smo četiri kapitena u toj reprezentaciji, imali smo reprezentaciju koja je bila rasuta i koja nije imala istinski kolektivni pristup cilju. Imali smo kvalitet koji je bio fantastičan i mislim da smo bili među tri reprezentacije u svijetu po sastavu, ali nismo imali kolektivnu svijest i to je bio razlog neuspjeha. Meni je, naprimjer, bilo čudno da moje kolege umjesto da gledaju utakmicu u kojoj igra Argentina - igraju karte!

DANI: To je, ipak, bilo vrijeme u kojem je carovalo zakulisje. Da li su u jugoslavenskoj ligi namještane utakmice?

PAŠIĆ: Utakmice jesu bivale namještene, međutim, puno, puno manje nego što je to sada slučaj. Partizan, Zvijezda, Dinamo i Hajduk su imali uticaja na sudijsku organizaciju, a ostali klubovi nisu imali snage da bitno utječu na sva ta dešavanja i bilo je utakmica koje jesu bile namještene.

DANI: Da li se Vama desilo da Vam neko donese kofer para i kaže da treba da malo češće ulijećete u ofsajd, popravljate opremu i budete neprecizni?

PAŠIĆ: Na svu sreću, nikad mi se to nije desilo. Mi smo igrali tri namještene utakmice za koje sam ja znao: jednu prijateljsku na finalu turnira u Španiji protiv Vašaša i dvije u prvenstvu kad smo osvojili šampionsku titulu.

DANI: U Skoplju i u Mostaru, obje su završene neriješeno?

PAŠIĆ: Jeste. Bila je i treća utakmica koja se trebala na Koševu namjestiti sa Zvijezdom. Te dvije utakmice su bile smiješne: ja sam pet puta izlazio sâm pred Envera Marića (golman Veleža, op.ur.) i, znajući da je utakmica namještena, šutao loptu nebu pod oblake. Protiv Vardara je isto bila namještena utakmica i ona je bila malo teža. Ja sam bio ubijeđen da smo na obje te utakmice mogli postići minimalno ono što je bilo dogovoreno - neriješen rezultat. Treća utakmica je ona sa Zvijezdom na Koševu, kad je rukovodstvo Zvijezde molilo da namjestimo utakmicu jer bi ih taj bod stavio ispred Partizana, što ja kao kapiten nisam htio. Rekao sam pokojnom Svetozaru Vujoviću: "Ako nismo u stanju da pobijedimo Zvijezdu na Koševu u zadnjem kolu, ne trebamo ni biti šampioni." I pobijedili smo.

DANI: Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, u bosanskim klubovima su igrali umjetnici: Sušić, Baždarević, Vi, Šećerbegović, Hukić, Mulahasanović, Slišković, Halilhodžić, Abid Kovačević, Tuce… No, niko nije u Evropi napravio vrhunski rezultat i dokazao svoju pravu vrijednost. Zašto?

PAŠIĆ: Falio je jedan "detalj psihe". Mentalitet našeg čovjeka je takav da ja nisam imao dovoljno zrelosti da shvatim da sam mogao biti najbolji igrač Bundeslige. Nisam mogao sebi postaviti sportski motiv da budem najbolji igrač u Njemačkoj, a siguran sam da sam to mogao biti. Naši problemi su psihološki: način življenja, mentalitet… Vi znate da je bilo genijalnih igrača koji su na Zapadu prolazili tako kako su prošli najviše zbog svog karaktera, zbog skitanja, opijanja i nezrelih pristupa životu.

DANI: Ko je najbolji od onih s kojima ste igrali u Sarajevu ili im bili protivnik na terenu?

PAŠIĆ: Moj klupski kolega Safet Sušić. Safet je zaista genijalac, mađioničar sa loptom, i zaista mi je jako krivo što zajedno nismo uspjeli da napravimo neki rezultat.

DANI: U Njemačkoj?

PAŠIĆ: U Stuttgartu: Klinsmann, Buchvald, Algower… Jürgen Klinsman je momak koji je upravo u to vrijeme počinjao i mislim da sam mu malo pomogao na tom njegovom putu. Strašan igrač, ponosan sam na to.

DANI: Danas?

PAŠIĆ: Zidane je fudbalski genije. Tu je, naravno, i Ronaldo, koji ima magiju tipičnu za njega i istovremeno univerzalnu.

DANI: U vrijeme kad ste bili šampioni, FK Sarajevo je bilo nešto sa čim su se identificirali ljudi probuđene muslimanske nacionalne svijesti. Pjevalo se tada: Crven fes, bordo dres… Međutim, s početkom agresije na BiH, Vaš klub preuzimaju muslimanski desničari pretvarajući ga u cirkusku atrakciju za bogate prijatelje u Kataru, Saudijskoj Arabiji… Kako ste Vi to doživljavali?

PAŠIĆ: Jako teško. Ja sam rođen na Koševu, odmah pored stadiona, i sve ono što je vezano za moj život, vezano je za FK Sarajevo. Bilo mi je jako teško zato što se to dešava Sarajevu, no bilo mi je potpuno jasno da svi oni koji jesu iz sporta nemaju utjecaja na to. Ja sam shvatao da to jeste oružje ljudi koji trenutno predstavljaju FK Sarajevo, ali, naravno, bilo mi je krivo.

DANI: Jasno je odavno da politički klubovi završavaju u materijalnoj i rezultatskoj bijedi, no na Balkanu uvijek postoji neko s projektom državnog kluba. Najsvježiji primjeri su zagrebački Dinamo i Sarajevo. Kako objasniti tu upornost?

PAŠIĆ: I prije 40 ili 50 godina postojali su klubovi koji su imali "državotvorni" predznak, samo što su i država i način razmišljanja bili drugačiji, tako da je to sasvim drugačije prihvatano. Ljudi koji su profitirali od naše nesreće pokušali su i u sportu uspostaviti svoje principe i takvi kriteriji su uspostavljeni. Međutim, bez obzira da li ste crni, žuti, plavi, da li ste ove ili one vjere, fudbal se igra isto - sa istom loptom i sa dva tima u kojima postoji samo bolji ili lošiji igrač ili tim. Tako da te dvije filozofije - filozofija sporta i nacionalizma - nikako ne mogu naći zajednički jezik.

DANI: Da li ste sebi postavili vremenski rok za realizaciju planova koje imate sa FK Sarajevo? Vjerovatno se radi o dugom periodu, s obzirom da nešto što je uništavano deceniju nije moguće popraviti za tri mjeseca…

PAŠIĆ: Tačno. Objasnit ću to na primjeru moje fudbalske škole: prve efekte Bubamare očekujem tek za četiri godine. Proces stvaranja igrača traje od njegove pete do osamnaeste godine, a škola postoji osam godina. U zadnje dvije godine u Sarajevu je potrošeno 2,5 miliona maraka od kojih je ostao samo ovaj sto za kojim mi sjedimo. Zamislite samo da su se ta dva i pol miliona maraka iskoristila za jedan sportski centar, gdje bi igrač imao mogućnost da se okupa toplom vodom, da izađe na teren koji je ravan i da uopšte ima volju za treniranje, koliko bi to drugačije izgledalo. Nažalost, ljudi u fudbalu nisu bili svjesni toga. Ovdje je sve krenulo iz politike: logično da čovjek koji je završio medicinu ili ekonomski fakultet ne može da shvati šta su problemi i kako se oni rješavaju. Mi smo poslije dvije godine htjeli da budemo na SP-u, htjeli smo kraj procesa, preskačući sve neophodne korake. BiH je država od tri i po miliona stanovnika, a nikako da shvatimo kolika je snaga moguća od takve mase. Išao sam sa djecom u Barcelonu i igrali smo utakmicu; ja sam u tom trenutku imao selekciju djece od nekih 300 dječaka uglavnom sa poteza od Baščaršije do Čengić-Vile, a pred nama se pojavio tim koji ima selekciju od 5.000 dječaka iz cijele Katalonije, i koliko god ja bio pametan i znao taktiku, potpuno je logično da je Barcelona jača od nas s obzirom da smo mi pokupili djecu sa tri kilometra površine. Dakle, jako smo nerealni u odnosu na naše mogućnosti, ne samo u fudbalu nego uopšte u životu.

DANI: Govorili smo o tome kako je i koliko politika upropastila sport. Ipak, i Vi ste ušli u politiku, izabravši Prlićevu Proevropsku narodnu stranku. Zašto?

PAŠIĆ: Shvatio sam da je jedini način na koji bih ja mogao da promijenim situaciju u sportu taj da dođem u politiku, jer političari odlučuju o sportu. Dakle, to je bio moj motiv. Ljudi u civilizovanom svijetu znaju koliko je važan sport za jednu državu. Nije bitno da imamo tim FK Sarajevo, vrlo je bitno da se svaki stanovnik ove države bavi sportom. Svi bismo mi bili puno efikasniji kao ljudi u svim svojim poslovima ukoliko bi dio naše kulture bio sport, tako da ne bismo imali situaciju da na Jablaničkom jezeru, mjestu vodenih sportova, imamo samo kafane sa janjetinom. Kao direktor škole Bubamara, ja ne mogu puno promijeniti, ali kad bih dobio priliku kao političar, ne bih puno pričao o medicini, nego bih se bavio zaista onim što znam i pokušao da ovoj državi doprinesem svojim znanjem, koje je vezano direktno za jednu oblast.

DANI: Kako danas doživljavate grad Sarajevo?

PAŠIĆ: Izet Kiko Sarajlić ima pjesmu koje se ja vrlo često sjetim: to je grad u kojem možda nisam bio sretan, ali i kiša kad pada nije prosto kiša. To sam ja prvi put osjetio u Stuttgartu, u gradu u kojem sam imao strahovitu popularnost. Međutim, nisam bio sretan zato što sam jednostavno Sarajlija i što to tamo nisam osjećao svojom dušom. To je možda prokletstvo Sarajlija koji zaista mogu biti sretni u svim ovim sranjima.

DANI: Istina, Kiko Sarajlić je rekao da je Sarajevo dobilo ime po istoimenom Fudbalskom klubu Željezničar. Zanimljivo je da navijači Želje u trenucima iskrenosti priznaju kako od svih igrača Sarajeva žale jedino što Predrag Pašić nije igrao u plavo-bijelom dresu.

PAŠIĆ: Nikad nisam gledao FK Željezničar onako kako ga gledaju navijači, pa čak i kako su ga gledali i ljudi iz uprave u to vrijeme dok smo igrali. Mi smo jednom bili u situaciji da su se dva predsjednika kluba tukla na svečanoj večeri, pa smo onda kao igrači razdvajali predsjednike… To je meni bilo zaista smiješno. Znam da Amar Osim i momci oko njega razmišljaju kao i ja, dakle mi se ne gledamo kao krvni neprijatelji i ja se radujem svakom uspjehu Želje. Naravno da se najviše radujem uspjehu Sarajeva, ali sigurno da je tako i s pobjedama Želje. I sigurno je da ima još ljudi u Želji koji razmišljaju poput mene.

DANI: Nakon Vaše ponuđene ostavke na mjesto direktora kluba, navijači su blokirali prostorije, ostalo se do kasno u noć, čak je moglo biti i incidenata. Izgleda da ćete uspjeti u nakani da Predsjedništvo kluba sa 19 ljudi svedete na pet. Hoće li Vaš sljedeći korak biti revizija platnog spiska FK Sarajevo, koji danas ima čak 75 imena na listi?

PAŠIĆ: Mogu raditi jedino pod uslovima koje ja postavim. Ne želim ono što sam dosad u životu uradio kompromitovati ni u kojem smislu, a čini se da je to o čemu ste govorili, dakle revizija platnog spiska, mogući sljedeći korak. Ja sam za to da klub onima koji rade omogući da zarade, sve ostalo mi se ne čini logično.

[DenchiNL]

ili kako je Valjić otišo u pemziju

phpBB

[High]

Selam komšijama:

[bihuzur]

futbalski

[grbavicka]

meni pada u oci ovo fuTbalski ah ta stara vremena...

[Penaltiky]

Selam komšijama:

A Namještene utakmice?

[MocMahale444]

meni pada u oci ovo fuTbalski ah ta stara vremena...

[MortemHz]

futbalski

''Sarajevo''

[High]

Selam komšijama:

A Namještene utakmice?

Nisu oni takvi!

[Neandertalac]

Sreća nije bilo UDBE kada je davao intervju.

DANI: Da li se Vama desilo da Vam neko donese kofer para i kaže da treba da malo češće ulijećete u ofsajd, popravljate opremu i budete neprecizni?

PAŠIĆ: Na svu sreću, nikad mi se to nije desilo. Mi smo igrali tri namještene utakmice za koje sam ja znao: jednu prijateljsku na finalu turnira u Španiji protiv Vašaša i dvije u prvenstvu kad smo osvojili šampionsku titulu.

DANI: U Skoplju i u Mostaru, obje su završene neriješeno?

PAŠIĆ: Jeste. Bila je i treća utakmica koja se trebala na Koševu namjestiti sa Zvijezdom. Te dvije utakmice su bile smiješne: ja sam pet puta izlazio sâm pred Envera Marića (golman Veleža, op.ur.) i, znajući da je utakmica namještena, šutao loptu nebu pod oblake. Protiv Vardara je isto bila namještena utakmica i ona je bila malo teža. Ja sam bio ubijeđen da smo na obje te utakmice mogli postići minimalno ono što je bilo dogovoreno - neriješen rezultat. Treća utakmica je ona sa Zvijezdom na Koševu, kad je rukovodstvo Zvijezde molilo da namjestimo utakmicu jer bi ih taj bod stavio ispred Partizana, što ja kao kapiten nisam htio. Rekao sam pokojnom Svetozaru Vujoviću: "Ako nismo u stanju da pobijedimo Zvijezdu na Koševu u zadnjem kolu, ne trebamo ni biti šampioni." I pobijedili smo.

[MocMahale444]

Sreća nije bilo UDBE kada je davao intervju.

DANI: Da li se Vama desilo da Vam neko donese kofer para i kaže da treba da malo češće ulijećete u ofsajd, popravljate opremu i budete neprecizni?

PAŠIĆ: Na svu sreću, nikad mi se to nije desilo. Mi smo igrali tri namještene utakmice za koje sam ja znao: jednu prijateljsku na finalu turnira u Španiji protiv Vašaša i dvije u prvenstvu kad smo osvojili šampionsku titulu.

DANI: U Skoplju i u Mostaru, obje su završene neriješeno?

PAŠIĆ: Jeste. Bila je i treća utakmica koja se trebala na Koševu namjestiti sa Zvijezdom. Te dvije utakmice su bile smiješne: ja sam pet puta izlazio sâm pred Envera Marića (golman Veleža, op.ur.) i, znajući da je utakmica namještena, šutao loptu nebu pod oblake. Protiv Vardara je isto bila namještena utakmica i ona je bila malo teža. Ja sam bio ubijeđen da smo na obje te utakmice mogli postići minimalno ono što je bilo dogovoreno - neriješen rezultat. Treća utakmica je ona sa Zvijezdom na Koševu, kad je rukovodstvo Zvijezde molilo da namjestimo utakmicu jer bi ih taj bod stavio ispred Partizana, što ja kao kapiten nisam htio. Rekao sam pokojnom Svetozaru Vujoviću: "Ako nismo u stanju da pobijedimo Zvijezdu na Koševu u zadnjem kolu, ne trebamo ni biti šampioni." I pobijedili smo.

Duse drage postene treba ih bumati da se razmnoze.

[bihuzur]

Sreća nije bilo UDBE kada je davao intervju.

DANI: Da li se Vama desilo da Vam neko donese kofer para i kaže da treba da malo češće ulijećete u ofsajd, popravljate opremu i budete neprecizni?

PAŠIĆ: Na svu sreću, nikad mi se to nije desilo. Mi smo igrali tri namještene utakmice za koje sam ja znao: jednu prijateljsku na finalu turnira u Španiji protiv Vašaša i dvije u prvenstvu kad smo osvojili šampionsku titulu.

DANI: U Skoplju i u Mostaru, obje su završene neriješeno?

PAŠIĆ: Jeste. Bila je i treća utakmica koja se trebala na Koševu namjestiti sa Zvijezdom. Te dvije utakmice su bile smiješne: ja sam pet puta izlazio sâm pred Envera Marića (golman Veleža, op.ur.) i, znajući da je utakmica namještena, šutao loptu nebu pod oblake. Protiv Vardara je isto bila namještena utakmica i ona je bila malo teža. Ja sam bio ubijeđen da smo na obje te utakmice mogli postići minimalno ono što je bilo dogovoreno - neriješen rezultat. Treća utakmica je ona sa Zvijezdom na Koševu, kad je rukovodstvo Zvijezde molilo da namjestimo utakmicu jer bi ih taj bod stavio ispred Partizana, što ja kao kapiten nisam htio. Rekao sam pokojnom Svetozaru Vujoviću: "Ako nismo u stanju da pobijedimo Zvijezdu na Koševu u zadnjem kolu, ne trebamo ni biti šampioni." I pobijedili smo.

Duse drage postene treba ih bumati da se razmnoze.

SUD JE UTVRDIO

http://www.strategija.org/afera-planini ... deo-kazna/

krepo lutvo

[High]

meni pada u oci ovo fuTbalski ah ta stara vremena...

[MocMahale444]

Nema te ko germe u ratu.