SportSport.ba

fino odrađena analiza i manje više si realno ocijenio šanse i u pravu si moguće su promjene u odnosu postotka zavisno kako se odvija situacija u klubovima ali bi ja nekako odbio Romi 4 % i njih stavio u onu grupu sa 1% šanse a ostatak (4) bi raspodijelio i povećao Milanu i Man Unitedu po 2

Prije svega da pohvalim autora( ) ovog teksta i da mu kažem da nastavi sa pisanjem(vjerujem da će me poslušati).

Ja sam prije samog početka sezone izdvojio 4 favorita za osvajanje naslova(Barcelona, Real, Chelsea i Arsenal). Inter sam odbacio upravo iz ovog razloga kojeg si naveo prilikom predstavljanja ovog talijanskog diva. Niko nikada nije odbranio titulu(Manchester je igrao finale u kome je pometen od Barce koja je sljedeće godine ispala u polufinalu). Ovo su bili najsvježiji primjeri kada je odbrana titule u pitanju. Dakle, to je glavni razlog zašto ne vidim Inter na samom kraju. Ok, Jose-a niko ne može zamijeniti, no ukoliko postoji osoba koja je još bolja u takmičenjima sa knock-out fazom, onda je to Benitez(Dva finala sa Valenciom, 2 finala sa Liverpoolom - jedan trofej). Nemojmo ga otpisivati u samom startu iako je, kako kažu navijači Liverpoola, upropastio ovaj klub.

Arsenal - od gore nabrojanih timova, njima dajem najmanju šansu. Prije svega, uvijek je tu bitno (ne)iskustvo. Činjenica je da je ova ekipa uvijek pogođena ozljedama važnih igrača(Van Persie, Diaby, Walcott, Fabregas), te je zbog toga u nešto podređenijem položaju u Evropi. No, mladići su puni elana, želje za dokazivanjem, o talentu ne moram ni govoriti(imaju ga za izvoza), te je samo pitanje kada će oni zasjati punim sjajem. Po meni, to neće biti ove godine, ali vrlo je lako da se to desi u sljedeće 2-3 sezone.

Chelsea - Carlo je napravio stroj za davanje pogodaka. Odbrana je uvijek bila na vrhuncu, ali sada je napad toliko raspucan da je pravo čudo kada oni na jednom meču ne postignu barem 3 gola. Drogba je željan trofeja, gladan golova, Malouda razigran i preefikasan , Anelka ponovo igra sjajno, a kada im pridodamo majstora Lamparda, te sjajne Terryja i Cole-a uz jednog od najboljih golmana Cecha, vidimo da kod njih ide sve kao po loju. Novac nije problem, Roman će ukoliko bude bilo potrebe i na polusezoni izdvojiti određenu svotu novca da Ancheloti uradi nešto sa ekipom. Veliki plus je i to što nema afričkog kupa nacija, pa će ekipa biti na okupu tokom cijele sezone(naravno, u slučaju da ih zaobiđu povrede).

Real Madrid - Dovođenje Mourinha je prvi korak ka tituli. Ekipa sa Ronaldom, Higuainom, Ozilom, Ramosom i Casillasom mora uvijek biti u krugu favorita, pa tako i sada. Prošla sezona je bila dobra kada su bodovi u Primeri u pitanju, no imali su jednu nesreću, a to je Barcelona. Moram priznati da me iznenadilo onako rano ispadanje od strane Lyona, ali mora se priznati da je isto bilo zasluženo. Real je u prvoj utakmici na Gerlanu bio samo nijemi posmatrač, te su upravo zbog te predstave i ostali samo na osmini finala. U Jose-a ne sumnjam, no nekako mi se čini da i on sam zna da je sljedeća sezona odlučujuća(u nekoliko navrata je izjavio da su potrebne 2 godine da nešto napravi). E, pitanje je da li će čelnici Madrida imati strpljenja s njim ukoliko ove sezone ne uzme niti jedan trofej.

Barcelona - Ekipa koja igra najljepši fudbal, definitivno. Napadački vrlo ubojiti, vezni red fenomenalan, odbrana(koja je vrlodobra) je najslabiji dio tima. Puyol i Abidal polako ulaze u godine, te su golovi koje katalonski klub primi u većini slučajeva njihova krivica. Valdes iz godine u godinu sve više i više napreduje. Moram li naglašavati pojedinačne kvalitete igrača(Messi, Villa, Xavi, Iniesta, D. Alves)? Naravno da ne moram, dovoljno je samo pročitati imena igrača i shvatiti da su oni i na papiru i na terenu prvi favoriti. Guardiola je u prvoj sezoni pokazao svoje umijeće i hrabrost da se sve više oslanja na golobrade mladiće, a to navijači, igrači i uprava cijene. Koliko je još ovakvih trenera? Možda samo Wenger, ali Guardiola je i njega "prešišao", barem kada su evropske titule u pitanju. Ukoliko ih povrede zaobiđu, vjerujem da će otići do samog kraja i pokazat' svu raskoš svog talenta.

Manchester, Bayern i Milan vidim kao ekipe koje bi mogle zakomplikovati situaciju, ali ne vjerujem da će doći do samog kraja.

United ima trenersku instituciju - Fergusona, no ove sezone i nisu pretjerano ubjedljivi(iako je tek početak), a povreda Valencie će im biti jak šamar. Igrači su godinu stariji, a sumnjam da Rooney može ponoviti prošlosezonsku formu, pa im zbog toga ne bih davao neke pretjerano velike šanse.

Bayern je prošle sezone više sretno nego spretno ugledao finale. Fiorentina i Manchester su zbog nesreće ispali, nikako zbog znanja Bavaraca. Ekipa koja je ove sezone dovela samo Kroosa, a povrede im svakodnevno kucaju na vrata, nije favorit. Robben je dugo out, Ribery nikako da pronađe formu, napadači odsječeni, jedina svijetla tačka u ekipi je Muller. Da li on može sam?

Milan - Ekipa koja ima fenomenalan napad(Pato, Ibra, Robinho, Inzaghi...Ronaldinho), ali i katastrofalnu odbranu te nedokazanog trenera. Upravo ova dva zadnja parametra ih izbacuju iz trke za prvaka. Prekaljeni vezni red sa Gattusom, Sedorfom i Pirlom nije u stanju trkački parirati mlađim i poletnijim igračima. No, živi bili pa vidjeli.

Ekipe poput Lyona, Tottenhama, Werdera mogu bljesnuti, ali nikako neće otići do kraja, a ostale ne bih ni komentarisao.

Jako lijepo napisana kolumna i veoma zanimljiva analiza. Nemam puno za dodati na napisano, samo bih stavila Real Madrid na prvo mjesto, a Barcelonu na drugo. Razlog: Mourinho. I Inter bih stavila na 3. mjesto ispred Chelsea. Razlog: Wesley Sneijder.

Lepo napisana kolumna kao i obicno ali da se malo osvrnemo i na samu LP.Ja se jos ne bih upustao u favoriziranje nekoga,ako se moze reci da navijam za nekoga onda su to "komsije"jer zelim bar da prezime u evropi.Od ostalih nemam ekipu za favorizovanje kao i obicno zelim samo dobar fudbal,a ako mi se neka ekipa svidi mogu dobiti moje simpatije.Mislim da je favorizovanje nekoga jos uvek lov u mutnom,zabava tek pocinje sredinom februara i Knock-out faze.Tada ostaju samo najbolji koji imaju snage da urade nesta.Na osnovu prvog kola Valencia mi je ostavila najbolji dojam,kakva lakoca igranja za nepoverovati,ali je ocekivati da i ostali budu dizali formu.
Ja cu sacekati do februara pa tek onda pokusati dati neku svoju prognozu dok vidim kako ekipe ulaze u finis.

Produženje nade ili početak agonije?

Nogometna reprezentacija BiH je remizirala na gostujućem terenu protiv Albanije. Dugo neki nerješen rezultat nije podijelio sportsku javnost po pitanju (ne)zadovoljstva ishodom.

Pokušaj definicije trenutnog stanja
Možda bi se moglo reći „nestanak nade i početak agonije?“ Ili pak „produženje nade i nestanak agonije?“
U ovisnosti o tački gledišta sve tri teze i još nekoliko sličnih su u opticaju.
Treći kvalifikacijski meč naše reprezentacije u borbi za plasman na EP 2012 ponudio je nekoliko odgovora, ali postavio je još više pitanja.

Rezultat 1-1 protiv Albanije u Tirani nam ostavlja nadu za uspješno okončanje ovog kvalifikacijskog ciklusa, ali čini se nažalost da priča o nadi tu i završava. Ne bih da zvučim pesimistično jer mi to nije u prirodi ličnosti, ali moram izraziti zabrinutost zbog još jedne potvrde ranije dijagnosticiranih problema u igri naše repke. Na papiru još ništa nije odlučeno i realne teoretske šanse su još više nego prisutne jer imamo odigrati još 7 susreta u kvalifikacijskoj grupi, ali sa svakim narednom tekmom i svakim izgubljenim bodom šanse će sve više ostajati u sferi teorije dok će stvarna podloga sve više izmicati ispod naših nogu. Ovakav scenario mi se nažalost nameće zbog nedovoljnih pomaka na bojno-strateškom planu u odnosu na ranije utakmice pod dirigentskom palicom Safeta Sušića.

Sama atmosfera među pobornicima bh. reprezentacije pred utakmicu u Tirani je bila znatno drugačija nego pred dvoboje protiv Luksemburga i Francuske. Tada se osjetila prisutnost nama Bosancima lahko prihvatljive euforije izazvane lažnom predstavom o samima sebi. Poslije pobjede u Luksemburgu, a pred susret sa Francuzima, dosta nas je već zamišljalo kako smo mi favoriti za osvajanje prvog mjesta u grupi. Poraz u Sarajevu nas je kako to obično sa nama biva dobro prizemljio i uzdrmao, tako da smo dvoboj u Tirani dočekali sa određenom dozom rezerviranosti. Nadali smo se pobjedi i vjerovali u nju, ali bez one dobro poznate samouvjerenosti u razvaljivanje protivnika. Uostalom rezultati Albanaca u prve dvije utakmice su upućivali da se ne radi o naivnoj ekipi, već o protivniku koji se na svom terenu mora najozbiljnije shvatiti.

Problemi u igri
Ja spadam u grupu onih navijača koji su se nadali odnošenju cijelog plijena iz Tirane, ali ne bih prije meča bio nezadovoljan ni remijem, tačnije mislio sam da bi me remi ostavio u nekoj pograničnoj zoni između zadovoljstva i nezadovoljstva. Na kraju kada se taj remi i desio ostao sam ipak više nezadovoljan nego zadovoljan. Razlog za takav osjećaj se ne nalazi u samom rezultatu, nego u načinu na koji je do njega došlo. Taktički plan za utakmicu je bio djelomično zadovoljavajući, ali je (ponovo) u sebi nosio potencijalno prevelike rupe. Osim toga odnos određenih igrača prema igri i prema suigračima je stvorio nedostatak kohezije u igri.

Ponovo se potvrdilo da jednostavno moramo igrati sa dva klasična i naturalna zadnja vezna, znači neko mora biti rame uz rame sa Rahimićem i pomagati mu u trkačkom radu, oduzimanju lopte od protivnika, sprječavanju razvijanja protivničke igre i generalno pritisku na loptu. Igramo sa 5 ofanzivno nastrojenih igrača na terenu koji ne donose prevagu, a to se svakako negativno odražava na defanzivnu fazu igre jer tada ostavljamo protivniku previše prostora. Ako nas Albanija može stisnuti da u prvih 25 minuta drugog poluvremena ne možemo doći do lopte, niti sastaviti par dodavanja kada loptu ipak dobijemo, onda nimalo ne čudi ona totalna nemoć i anemičnost protiv Francuske. I šta na osnovu toga možemo očekivati protiv Rumunije i Bjelorusije?

Pape je za ovu utakmicu, a u odnosu na onu prošlu, ispunio obećanje i napravio nekoliko izmjena, ali nažalost ostaje dojam da su neke od njih bile čisto konfekcijskog karaktera, a ne u svrhu boljitka. Najpozitivnija promjena je bila vraćanje Ibiševića u špic napada na što je Vedad uzvratio postizanjem našeg jedinog gola. Ali to nije bilo dovoljno da bi se ova Sušićeva kombinacija mogla nazvati dobitnom. Po ko zna koji put želim potcrtati da po meni ta dobitna kombinacija sadrži 2 klasična i prirodna zadnja vezna. Bez njih padamo lahko pod protivnički pritisak i protiv osrednjih ekipa, a kamoli nogometnih velesila.

Realno gledajući ja mislim da baš sa formacijom iz Tirane imamo najveću sumu individualnih kvaliteta, ali strategija se ne sastoji samo u zbrajanju individualnih kvaliteta u ukupni koeficijent ekipe. Strategija je u suštini poput slaganja asimetričnih puzzle-kockica. Kockica manjih dimenzija može imati veću vrijednost od veće kockice jer jednostavno bolje paše na određeno mjesto u cjelokupnoj slici. Konkretno govoreći siguran sam da bi recimo Jahić donio veću vrijednost igri ekipe kada bi igrao umjesto Misimovića ili Pjanića. Obojica su zasigurno individualno kvalitetniji i priznatiji igrači od Jahića (koji je takođe veoma dobar), ali u ovom slučaju ne donose veću vrijednost igri ekipe. Izostavljanjem jednog od prve dvojice ne bi puno izgubili jer konstantovano je da ne dominiramo protivnike našom ofanzivom sa njima dvojicom na terenu. Razlika bi čak mogla biti i pozitivna u tom pogledu jer bi onaj koji bi od njih dvojice igrao imao više loptu (što obojica zahtjevaju). Na drugoj strani Rahimić bi u defanzivnim zadacima na sredini terena dobio dragocjenu pomoć.

Trenutno sam mišljenja da bi Pjanića trebalo staviti u prvu postavu, a Misketa ostaviti na klupi. Nije to zato što mislim da Pjanić sjajno igra, nito što je 2 puta uzdrmao gredu gola, već jednostavno zato što Miske ne pruža ni deseti dio nekadašnje igre. Dosta vremena na terenu provodi neaktivno i pasivno. Nije baš da je nekada bio radilica, ali je znao jednim potezom preokrenuti utakmicu. U zadnjih nekoliko tekmi za repku niti je bio aktivan, niti je imao bilo kakvog utjecaja na razvoj događaja. Problem je u svemu ovome njegova do sada potvrđena haterljivost i treba biti svjestan da bi njegovo svrstavanje na klupu vjerovatno značilo i njegov oproštaj od državnog dresa. Veliko pitanje je zato da li vrijedi rizikovati sa ovim potezom. Ovde opet podižem to pitanje, ali ni ovaj puta ne nudim odgovor.

Motivacijski vakuum?
Nedostatak borbenosti i žara u našim redovima je jedna od najvećih razlika u prethodnim kvalifikacijama i stručnim vođstvom Ćire Blaževića. Lično ni njega ni Papeta ne smatram velikim stratezima, ali je Ćiro nedostatak igračkog kadra i velikih strateških zamisli u velikoj mjeri nadomještavao umjećem motiviranja igrača. Galamdžija i showman koji je svojim pristupom izvlačio maksimum iz igrača. Naravno i takav pristup ima svoje granice, pa ne pali baš tako često protiv onih najboljih, ali zato se uzimaju bodovi protiv slabijih i jednakih. Pape nije taj tip čovjeka ni trenera. Tih i povučen kao i u igračkim danima, s tom razlikom što kao igrač i nije morao biti previše vokalan jer je njegova igra govorila sve za njega, dok danas niti govore on niti igra njegove ekipe. Dosuše počeo je voditi okršaje sa novinarima, pa možda to bude neka prekretnica u razvoju njegove ličnosti i trenerske karijere. Možda naši igrači pozitivnije reagiraju na malo čvršći i oštriji stav? Možda im predgoški i ljudskiji pristup ne daju dovoljno podstreka? I ovo ostavljam kao neka otvorena pitanja za daljnje rasprave.

Činjenica je međutim da je u nekim trenucima utakmice bilo više nego jasno da je na stadionu Qemal Stafa našim igračima ponajviše nedostajala međusobna podrška. Mali motivacijski šok za povratak samopouzdanja i povjerenja jednih u druge. Sušić je većinu vremena proveo u mirnom posmatranju utakmice, a na terenu odgovornost za uzdrmavanje ekipe niko nije preuzimao. Na drugoj strani privremeni selektor albanske reprezentacije, Džemal Mustedanagić, je bio mnogo aktivniji, a njegova desna ruka ne terenu, kapiten Lorik Cana, je bio ogromno nadahnuće za domaće igrače. Zaista je bilo fascinirajuće kako je taj momak povrijeđen beskompromisno ulazio u duele sa našim igračima oduzimajući im u par navrata veoma opasne prilike. Uz sve to je imao viška snage i energije da bodri i hrabri svoje saigrače. Da sam kojim slučajem ovu utakmicu gledao neutralno moram priznati da bih ponajviše zbog ovog vođe i ratnika na terenu navijao za Albaniju.

Pogled u skoriju budućnost
Za kraj se može konstatirati da Safet Sušić do daljnjeg ostaje selektor nogometne reprezentacije BiH. I za njegove protivnike i za njegove podržavatelje važi da se trebaju okrenuti konkretnom stanju na tabeli naše kavalifikacione skupine koje kaže da nakon 3 odigrana kola zaostajemo 1 bod za drogoplasiranim, a 2 boda za prvoplasiranim, dok je u igri još 21 bod. Dakle iako smo podjeljeni remijem u Albaniji i sve je više onih koji traže Sušićevu ostavku, mislim da je stvarnost takva da se svi moramo navići na situaciju u kojoj nismo favoriti za osvajanje prvog mjesta u grupi (niti smo to ikada bili), ali u kojoj još uvijek imamo izgledne šanse za osvajanje jednog od prva dva mjesta. Iako sam u početku teksta izrazio svoju zabrinutost i nezadovoljstvo nije uopšte svrsishodno da sada uzvikujem: “Pape odlazi“. Zbog toga ću se morati zadovoljiti uzvikom (molbom): “Pape saberi se“.

Odličan post.

Sistem 4-4-2 moramo igrati u romb formaciji, dakle sa jednim zadnjim veznim, dva centralna i jednim ofanzivnim.Pjanić i Misimović ne mogu igrati zajedno, jer u tom slučaju postajemo defanzivno inferiorni, a to se svaki put dosad i obistinilo. Umjesto jednog od njih dvojice, trenutno Misketa, treba igrati Ibro koji će zauzeti Pjaninu poziciju, a ovaj Misketovu. Ibro je znao odigrati i na bekovskoj poziciji dosta dobro, tako da su njegovi defanzivni kapaciteti puno bolji neg' kod pomenute dvojice, a da ne govorimo o fizičkoj dominaciji u odnosu na dotične. Ovaj sistem igre zahtjeva da bekovi igraju visoko, i da se što više ubacaju u napad, jer tu ostaje najviše prostora uslijed markiranja naših vezista od strane protivnika. Također, ovaj sistem ima velike defanzivne nedostatke, jer praktično se braniš sa sedam igrača kada te protivnik pritisne, a da do tih situacija ne bi došlo, potrebno je da napadači vrše veliki presing na zadnju liniju protivnika, a isto to moraju raditi i trojica ofanzvnije orijentisanih veznih igrača. To povalači za sobom i činjenicu da naša odbrana mora visoko stajati, na nekih 30-40 metara od svog gola, i da mora uvijek biti u liniji kako bi se protivnik što više puta našao u ofsajdu, zbog dugih lopti koje će biti slane prema njima uslijed našeg presinga. Napadači moraju puno trčati, nek' im primjer bude Klose, koji je kod rezultata 3-0 za Elf ganjao Turke po terenu i u sudijskom vremenu. Ova formacija je jako dobra protiv ekipa koje su slabije od nas, jer presingom ćemo iznuditi velik broj grešaka u njihovoj zadnjoj liniji i tako doći do šansi. Ako želimo igrati sa dva zadnja vezna moramo igrati u formaciji 4-5-1 ili 4-4-1-1, ali trenutno nemamo igrače koji mogu udovoljiti zahtjevima ove prve, a što se tiče druge tu bi se moglo nešto iskombinovati. Imaćemo mnogo bolja taktička rješenja kad se Salih vrati za revanš meč protiv Rumuna.

Odličan post samo naslov nije dobar, ja predlažem: "Kraj agonije, početak nade" jer se nadam da će u ovom vremenu do Rumunije Pape shvatiti kako ovo nije posao za njega i da će odstupiti. Stoga, ova utakmica za mene predstavlja početak nade da će se to desiti a kada bi se to desilo to bi bio kraj agonije

VIVA World Cup

Naslov ne upućuje na uzvik "Živio Svjetski Kup", nego na takmičenje nepriznatih reprezentacija od strane FIFA-e. Koji uslovi trebaju biti ispunjeni za prijem u svjetsku nogometnu familiju? Da li je internacionalni nogomet na međudržavnom planu najprirodniji oblik takmičenja?

Kako biti primljen u FIFA-u?
Krovna svjetska nogometna organizacija, FIFA, broji trenutno 208 reprezentacija članica globalne nogometne familije. Ali jeste li se ikada zapitali zašto Engleska, Škotska, Vels i Sjeverna Irska nastupaju sa zasebnim reprezentacijama kada ove četiri zemlje sačinjavaju Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske? Pod tim zajedničkim imenom su član UN-a i tako nastupaju u skoro svim sportskim granama. Ili zašto Farska Ostrva nastupaju samostalno u internacionalnim takmičenjima, dok Grenland, koji ima potpuno isti politički status u okviru Danske Monarhije kao i Farska Ostrva, nema pravo na to?

Paradoksi poput ovih simboliziraju manjak jasne linije unutar FIFA-inih pravila za priznanje novih članica. Upravo to je potaklo jednu grupu sportskih idealista da 2003. osnuju organizaciju New Federations Board koja od tada predstavlja neku vrstu skloništa za nepriznate nogometne reprezentacije. NFB danas broji 32 članice i sačinjava jednu mješavinu djelimično suverenih nacija, regija sa jakim tenzijama ka samostalnosti i dalekim kolonijama evropskih zemalja. Zajedničko za sve njih je shvatanje da je nogometna reprezentacija jedan od najjačih nacionalnih simbola.

Francuz Jean-Luc Kit koji je jedan od osnivača i Generalni sekretar NFB-a objašnjava: „Dozvoljavamo sve vrste reprezentativnih ekipa. Nacija može predstavljati narod ili kulturu. Ako je neko Francuz, ali želi predstavljati Bretanju to je u redu sa nama. To je lični izbor na koji pojedinac treba imati pravo. Može se reći da mi gledamo na to pitanje kulturalno. Ne želimo mijenjati države ili granice.“

FIFA malo nejasno označava svoje uslove za članstvo. Traži se postojanje vlastitog nogometnog saveza i priznanje od strane internacionalne zajednice. Ali kako tačno definirati bivanje dijelom internacionalne zajednice? Npr. 23 članice FIFA-e nisu priznate od strane UN-a. UEFA je tu malo jasnija i zahtijeva članstvo u UN-u. Ali Farska Ostrva recimo nisu uopšte samostalna državna jedinica, pa tako ni samostalna članica UN-a.

New Federations Board i VIVA World Cup
NFB je osnovan 2003. i organizira od tada utakmice svojih članica, a 2006 je u Toulonu u Francuskoj pod okriljem NFB-a održan prvi VIVA World Cup koji je osvojila Laponija (Sapmi). Naredna tri prvenstva su održana 2008., 2009. i 2010. i sva tri ih je osvojila Padanija (Sjeverna Italija). Ubuduće će se prvenstva održavati svake druge godine, a 2012. domaćin prvenstva će biti Irački Kurdistan. Trofej za pobjednika biće nazvan po imenu Nelsona Manele. Ne postoji klasični način kvalifikacija za prvenstvo, nego učestvuju one ekipe koje za to imaju želju i mogućnost.

Zanimljivo je pogledati listu sa nekim članicama NFB-a: Andaluzija, Aragon, Baskija, Kanarska Ostrva, Guadeloupe, Padanija, Korzika, Kosovo, Sjeverni Kipar, Južni Kamerun, Laponija, Normandija, Tibet, Asirija, Zanzibar, Vojvodina, Grenland, Moravija...

Pripadnici ovih reprezentacija su dakle povezani nitima koje ne korespondiraju sa političkim, državnim granicama. Laponija se proteže preko sjevernih oblasti Norveške, Švedske i Rusije i jedan reprezentativac Laponije kaže: „Ovo je zemlja Laponaca i nikada ne razmišljamo o granici između Norveške i Švedske. Reprezentacija se radi o srcu i pošto se ja osjećam kao Laponac za mene ne znači ništa kada igra švedska reprezentacija.“ Na sličan način svoje osjećaje objašnjava jedan reprezentativac Asirije:“ Rođen sam u Turskoj i živim u Švedskoj, ali ni Turska ni Švedska nisu moje zemlje. Bio bih ponosan kada bih dobio poziv za igranje u turskoj ili švedskoj reprezentaciji, ali predstavljati asirijski narod je ipak nešto posebno.“

Ujedinjeno Kraljevstvo i Danska
Prije završnice koja će ponuditi nekoliko pitanja za razmišljanje osvrnimo se nakratko na veliko-britanske i danske polemike sa početka teksta. Engleska, Škotska, Vels i Sjeverna Irska imaju zasebne nogometne saveze jer su svoje članstvo u FIFA-i uvjetovali upravo autonomijom svojih saveza. Njihov argument je bio da su ovi zasebni savezi postojali još prije osnivanja FIFA-e i da su ove reprezentacije već igrale veliki broj međusobnih susreta i postali ljuti rivali (u prvom planu Englezi i Škoti), te da je nezamislivo da nakon toga mogu nastupati pod istom zastavom. Generalno stajalište na Ostrvu početkom 20-og vijeka je bilo da ostatak nogometnog svijeta više ovisi o njima nego obrnuto, pa su tako ostrvske reprezentacije 1920. istupile iz FIFA-e.

Povratak u FIFA-u je bio uslovljen priznanjem 4 samostalna ostrvska saveza i takvo stanje je zacementirano 1947. To se dogodilo na prilično paradoksalan način. Te godine je u Glazgovu pred oko 135 000 gledatelja odigrana utakmica između zajedničke reprezentacije Ujedinjenog Kraljevstva i reprezentacije ostatka Evrope. Sav prihod od ulaznica je otišao u FIFA-inu kasu, a Engleska, Škotska, Vels i Sjeverna Irska su ponovo postale punopravne i samostalne članice FIFA-e. Dakle odigrali su jednom zajedno da bi kasnije ostali razdvojeni. Ova zajednička reprezentacija odigrala je protiv istog protivnika još jednu utakmicu 1955. u Belfastu i nakon toga nije zabilježeno više zajedničkih nastupa Britanaca na nogometnom polju.

Što se tiče Danske, Farskih Ostrva i Grenlanda situacija je takva da je Danski Nogometni Savez dozvolio nogometnu autonomiju i Farskim Ostrvima i Grenlandu tako da su i jedni i drugi imali pravo na traženje članstva u FIFA-i. Grenlanđani međutim nisu dobili prijem iz razloga geografske nepristupačnosti i nedostatka osnovnih uvjeta za održavanje internacionalnih utakmica. Prvi razlog je manji problem, ali drugi je očit jer na Grenlandu ne postoje travnati tereni.

Kako se takmičiti, za koga navijati?
Pitanja koja se kroz tekst nameću predvođena su onim glavnim i najupečatljivijim: Trebaju li nogometni savezi, a time i internacionalna nogometna (i sportska generalno) takmičenja biti bazirana na etno-nacionalnoj osnovi ili političko-državnoj? Ovo pitanje nije postavljeno da bi uzburkalo već razbuktale nacionalne strasti na prostoru jugoistočne Evrope, već čisto da se trezveno razmisli i prodiskutira o nekim tezama koje se nekada uzimaju zdravo za gotovo, a nekad opet odbacuju poput zgužvane hartije papira.

Pojam „nacionalne države“ je utopijski ideal Evrope iz doba prosvjećenosti (18. vijek). Danas u Svijetu postoji samo nekoliko država koje se približavaju tom principu da unutar date države žive (gotovo) isključivo pripadnici jedne nacije. U velikoj većini slučajeva državne granice sijeku ili izdvajaju etno-nacionalne grupacije tako da skoro sve države imaju nacionalne manjine. Te manjine se najčešće osjećaju zapostavljenima ili dominiranima, i ako negdje imaju sunarodnike koji u nekoj drugoj državi sačinjavaju populacijsku većinu onda se i ove manjine više okreću i više suosjećaju sa „braćom“ negdje drugo nego sa sugrađanima države u kojoj žive. Poznata priča, zar ne?

Međunarodno pravo ima jasno uspostavljene principe koji nevoljno podržavaju secesionizam i ovaj tekst to prihvata kao zakon, te nema namjeru pozivati na promjenu činjeničnog stanja. Ali pozivajući se na slobodu mišljenja i izražavanja i zamislimo hipotetički kako bi izgledalo SP na kome ne bi učestvovale državne nego etno-nacionalne reprezentacije. U našem bosanskom slučaju nam to i nije teško zamisliti jer ionako u srbijanskim i hrvatskim reprezentacijama često viđamo igrače sa područja naše BiH. Ali proširimo horizonte mašte u ovom slučaju i zamislimo SP na kome učestvuju reprezentacije Kurda, Bošnjaka, Katalonaca, Baskijaca, Valonaca, Flamanaca, Roma...

Da li bi takav vid takmičenja bio prirodniji? U tom slučaju ne bi bilo čudno što 1/5 stanovništva Turske (Kurdi) ne navija za Tursku ili što 1/4 stanovništva makedonije (Albanci) ne navija za Makedoniju. Svaka etno-nacionalna skupina bi imala svoju reprezentaciju za koju bi naravno i navijala i niko ne bi imao razloga za nezadovoljstvo zbog zapostavljanja. Da li bi ovo bilo prirodnije, normalnije i praktičnije ili bi samo poslužilo kao paravan za izazivanje još veće netrpeljivosti među već zavađenim narodima?

Veoma zanimljiv tekst i lepo napisan,bas sam nekidan citao ovako nesta ali krace.

Kada si se vec dotakao "ostrvljana",u glavi mi je jos uvek jedno zanimljivo pitanje na koje jos uvek niko ne zna tacan odgovor,a to je OI 2012 u Londonu i ko ce ih predstavljati u fudbalu,da li ce to biti Engleska ili ce nekako naci nacin da se sastanu sve ostrvske zemlje.

Monolog je napisao/la: Miloš je ponajbolji evropski play(iako su neki tvrdili da je to Tuncheri ), a njegovo samopouzdanje raste iz dana u dan. Pa ko bi uzeo onaj šut protiv Španaca sa 9 metara? Vjerovatno niko osim njega. Kapa dolje za cjelokupno prvenstvo(imao bi i bolji učinak da nije "odmarao" prva 2 meča).

Na onom prvenstvu i jeste bio najbolji
Šta danas misliš o Milošu, samo jedan u nizu Indijanaca

I gdje ovaj čovjek, kake kolumne je pisao(skoro dobar ko i Magica ), jel banovan il

Nisam ja @Neno.
I dalje mislim da je Miloš jedan od najboljih playmakera. Da ponekad uzima više šuteva negoli je potrebno - to je istina, al' bitno je ne bježati od te zadnje lopte. Meni je sakrivanje mnogo gora solucija od ispucavanja.

Monolog je napisao/la:Nisam ja @Neno.
I dalje mislim da je Miloš jedan od najboljih playmakera. Da ponekad uzima više šuteva negoli je potrebno - to je istina, al' bitno je ne bježati od te zadnje lopte. Meni je sakrivanje mnogo gora solucija od ispucavanja.

Ne zna, Magica i neno se ne bi složili s tobom oko Miloša(Magica pogotovo), dao je jednu analizu negdje neki dan o Milošu. Ja mislim da je dobar igrač, samo u zadnej vrijem stagnira
Ja sam i dalje mišljenja da je Tuncheri odigrao najbolje onaj Mundobasket i da je zaslužio petorku, jedini sam ga ja i forsirao kad smo pravili petorke ovdje a ti ismijavao

Ne stigoh odgovoriti, al' prika @Taktičar je živ i zdrav, nebitno što jednom u 2 mjeseca napiše neki post. Znam da će se javiti pred početak kvalifikacija; argumentovana kritika će ga natjerati, u to sam siguran.

Glede Miloša, šta da ti kažem?! Mogu @Neno i @MaGiCa pisati šta žele, to opet neće promijeniti moje mišljenje o njemu. Tunceri imao bolje prvenstvo? Nije.

Monolog je napisao/la: Tunceri imao bolje prvenstvo? Nije.

Bogami si zaboravio ko je Tursku vodio do finala, znaš šta je Kerem sa trideset i kusur tada radio