enobarca je napisao/la: ↑05 avg 2024, 12:36
Ja, apsolutno nikakvu zelju nemam.A kad god sam na kakvom okupljanju gdje ima djece svi idu meni
ali ja eto nemam zelju da ih imam, ne zelim obavezu u zivotu u smisla djeteta, mozda zvuci sebicno i ruzno ali meni je ovako bolje. Zaradim za sebe, idem gdje hocu na odmor i koliko hocu, ako sutra dobijem otkaz necu se sikirati hocel mi djeca imati sta jesti, ovako se sikiram za sebe i to je to

naravno ne doslovno samo za sebe, tu su roditelji, djevojka, prijatelji ali djeca su neki drugi level brige i obaveze.
Nedavno janje pekli kod kolege i njegova curica se zalijepila za mene čitav dan, mala plakala kad sam kreno kući
Razmišljam isto kao i ti, prevelika je to žrtva, pogotovo na današnjem vremenu. Ja sam ratna generacija i ostao sam željan svega, strah da to djetetu neću moć priuštit me parališe. Još sam imao sreće da mi oba roditelja imaju stabilne državne poslove dok sam odrastao pa se uvijek nešto vagalo. Njima skidam kapu kako su mene i sestru digli na noge, bukvalno iz ničega.
Dakle, ne želim da mi djetetu išta fali. Prvi razlog što ga ne želim. Drugi je da imam neki mali komfor i ne želim ga narušavat radeći 3 posla da ovu prvu rupu zakrpim.
Treće, da bih imao porodicu valja djetetu obezbjediti mjesto stanovanja. Kako nisam imao sreće da išta naslijedim ne ide mi se u dužničko roblje zbog 60 kvadrata.
Četvrto, ogroman strah da se dijete rodi nezdravo. Imam slučaj gdje kolega ima dvoje autistične djece, dva slučaja u familiji koji su grozni. Tim ljudima je život stao u dvadesetima. Hvala, ali ne hvala.
Naposljetku, s kim ga odgajat. Trenutno nemam ni djevojke ali ne vjerujem da će se to ubrzo promijeniti jer čim spomeneš da ne želiš to gledaju te ko Jeffrey Dahmera.
Prošle godine sam bio u vezi sa vrh curom, kad joj kažeš dijete ona se nakostriješi ali prekinula je sa mnom, hoće da ide vani i Bog. I otišla je.
I naposljetku, mislim da nisam sposoban biti roditelj. Zašto unesrećiti dijete jer sam ja nahlada?