Fútbol Sudamericano

[Sabinho]

@ 4-0 ste uzeli. Vcrs Boca-Velez.

[Manuel]

Znaci trpanje samo tako.Taman da udju u formu dok pocne sezona.

Evo Arena potvrdila.Definitivno ce prenositi Argentinsku ligu.

Ljudi otkupili sve sto valja iz Juzne Amerike

[rio_Ferdy88]

phpBB

[Manuel]

Golcina

[Kalasnjikov]

http://www.****.net/**** ... -kist.aspx" onclick="window.open(this.href);return false;

[Sabinho]

@manuele kakvo je ovo samaranje

[Sarajlijc@]

Da hoces jos dva biti, malo je ovo

[Rooney88]

Sramota, ovo je fkt previse. Pojedini igraci kao da nemaju volje igrati fudbal vise dok Boca u najvaznijoj utakmici drasticno bilda samopouzdanje. Ovo je ogromna stvar za Bocu te tezak udarac Riveru.

[rio_Ferdy88]

Odličan tribute članak o jednoj legendi

Već duže vrijeme imam želju napisati par redaka o Martinu Palermu te mu se na taj način osobno duboko nakloniti i odati priznanje njegovoj veličanstvenoj karijeri. Isto tako ga želim približiti ljudima oko sebe, da vide o kakvom je čovjeku i igraču riječ, jer u Europi nije nešto pretjerano poznat u toj mjeri. Upravo on je bio faktor koji me tako snažno povukao u srce južnoameričkog nogometa, a ujedno i glavni „krivac“ što sam svoju naklonost poklonio Boca Juniorsima. Do tada sam čuo za njega, većinom preko stranica za rezultate jer je često bio strijelac za plavo – žute, ali ništa više od toga. Pošto bih tu i tamo znao pogledati utakmicu argentinske ili brazilske lige, tako sam i jedne večeri prije dosta godina naletio na okršaj u Aperturi. Ne mogu se sada točno sjetiti tko je bio protivnik Boci ali se sjećam da je bila nedjelja. I tako gledam ja utakmicu i vrlo brzo primijetim mangupa s brojem 9. Luduje po terenu, svađa se sa sucima i suparničkim igračima, nosi kapetansku traku i stalno je u fokusu snimatelja. Kasnije u utakmici zabija gol, skida dres, urla na sav glas, trči prema tribini, a tamo nastupa teški kaos. Buljim u televiziju u nevjerici i mislim u sebi: „Pa šta se ovo događa, nije ovako valjda svaku utakmicu? Ovo bi se moglo malo intenzivnije popratiti…“ I to je bilo to.

Dva su glavna razloga zašto je nogomet u Južnoj Americi velika nepoznanica ljubiteljima nogometa kod nas, ali i diljem Starog kontinenta. Predrasude i vremenska zona odnosno nemogućnost gledanja direktnih prijenosa utakmica koje u Europi zapadaju kasno noću. I dok ovo prvo osobno nikad nisam ni imao prema ovom presvetom kontinentu, ovome drugome se lako može doskočiti u vidu sažetaka i današnjih dostupnih tehnologija, i naravno – uz malo volje. Najveća zabluda je da se tamo igra loš nogomet. U početku će se neki možda morati priviknuti na njihov stil igre, ali ubrzo postane jasno kako se radi o specifičnom i za to podneblje karakterističnom nogometu; s jedne strane punog žara i čvrstine, a s druge lepršavog i s emocijama. Momčadi svih liga sastavljene su od igrača kojih je više od 90% (negdje i više) domaćih, odnosno iz države u kojoj se klub natječe uz izuzetak pokojeg stranca. A ti stranci su zapravo igrači iz susjednih i ostalih zemalja Južne Amerike što ih više čini domaćima nego strancima, pa je to još jedna u nizu posebnosti i unikatnosti ovih liga. O latinoameričkom nogometu, a posebno o strasti njegovih navijača, mogao bih pisati unedogled. To ne bi bilo u redu prema junaku ove priče, pa se stoga vraćamo našem „El Locu“, kako glasi jedan od njegova tri nadimka, a koji je i najčešći kod južnoameričkih nogometaša.

Ako pogledate La Bomboneru iz zraka, primijetit ćete da je okružena većinom limenim kućicama s tek pokojom zgradom. Izgrađena je u pretežito siromašnom dijelu glavnog argentinskog grada, a takva područja odnosno ljudi koji u njima žive, odlična su podloga za stvaranje božanskih idola i uzdizanje istih do nebeskih visina. A kada najveći od njih, Diego Armando Maradona glavom i bradom, napiše prolog u tvojoj autobiografiji, onda je jasno koliko si velik. „Malom zelenom“ se, po popularnosti i obožavanosti od strane navijača Boca Juniorsa, gotovo sigurno nitko neće nikada dovoljno približiti iako u klubu nije ostavio ni približan trag kao Palermo. Ilustrativno, Martin mu je došao do gležnjeva, odnosno biblijskim rječnikom izrečeno: on je prvi koji sjedi s desne Ocu. Na tragu toga, cijenjeni čitatelji, predstavljam vam Martina Palerma, ikonu Boca Juniorsa i njenog najboljeg strijelca u povijesti. Čovjeka ne baš omiljenog kod javnosti i medija, ali zato opsesivno voljenog od strane svakog navijača Boce. Naslov teksta ujedno je i ime njegove autobiografije koju je izdao 2011. godine, nedugo nakon završetka igračke karijere. Taj nadimak, „El Titán“ možda ga i najbolje opisuje jer je, snažan i neuništiv poput te vrste metala, preživio tri teške ozljede i jednu veliku obiteljsku tragediju, iz svega toga izašao kao pobjednik i na kraju ispričao najljepšu moguću nogometnu i životnu priču.

Martin Palermo rođen je 7. studenog 1973. u obitelji talijanskih imigranata, što se može iščitati iz njegovog prezimena, u gradu La Plata. Grad broji malo manje od 900 000 ljudi i nalazi se nekih 75 kilometara jugoistočno od glavnog grada, taman dovoljno da se ne ubraja u „Gran Buenos Aires“, metropolitansko područje podijeljeno u 24 jedinice i koje broji malo više od 13 600 000 stanovnika. Osim prijestolnice, tu spadaju i brojna druga predgrađa kao što su Tigre, Lanus, Quilmes i Avellaneda iz kojih dolaze istoimeni nogometni klubovi. Sama La Plata dobila je ime po najvećem estuariju na svijetu, mjestu gdje se spajaju rijeke Parana i Uruguay. Rio de la Plata, što u španjolskom prijevodu znači Srebrna rijeka, ujedno je i granica između Argentine i Urugvaja, a po njoj je ime dobio i klub koji je žestoki gradski rival Martinovom budućem klubu.

Kao i tisuće druge argentinske djece, Palermo je također izabrao nogomet. Karijeru započinje 1992. u lokalnom Estudiantesu, a prvu službenu utakmicu upisuje 5. srpnja iste godine na vrućem gostovanju (ako uopće postoji jedno koje nije takvo u Argentini) kod San Lorenza, koje je završilo 0:0. Prvi profesionalni gol zabio je 22.5.1993. u pobjedi Estudiantesa 3:0 nad San Martinom, a u sezoni 1994./1995. osvaja Primeru B i zajedno s Estudiantesom vraća se u prvu ligu. Do 1997. godine i odlaska iz kluba zabio je 34 gola iz 90 utakmica. Zanimljiv je podatak da je u svih 9 natjecanja gdje je nastupao s Estudiantesom, u baš svakom bio najbolji strijelac. S 24 godine kupuje ga Boca Juniors, klub koji će postati njegov život i kojem će dati sve, iako se to u početku nije dalo naslutiti. Do besmrtnog statusa proći će kroz trnovit put, put koji će Martina pratiti kroz gotovo cijelu karijeru…

Počeci karijere u Estudiantesu:

Iako dolazi na mala vrata, u premijernoj sezoni postiže 12 golova koji su mu donijeli 3. mjesto liste strijelaca. Te 1997./1998. sezone, Aperturu je osvojio River Plate s jednim bodom prednosti ispred omražene Boce, a Clausuru Boca završava na 6. mjestu gdje je Martin upisao spomenute golove. Pokazao se kao dobro pojačanje, a prava eksplozija uslijedila je sljedeće sezone. Naslov se vratio na Bomboneru nakon 6 godina zahvaljujući baš Palermu, koji je u taj trijumf ugradio čudesnih 20 golova u 19 utakmica, čime je postao prvi igrač nakon Hectora Scotte 1975. kojem je uspjelo ubaciti više od jednog gola po utakmici. To je naravno bilo dovoljno da bude prvi strijelac lige, a za taj pothvat proglašen je najboljim nogometašem Južne Amerike 1998. U veljači sljedeće godine uslijedio je poziv za reprezentaciju gdje debitira u utakmici protiv Venezuele. U nastavku prvenstva, Boca se osvećuje Riveru za prošlogodišnje osvajanje ispred nosa, te Aperturi pridodaje i Clausuru, čime osvajaju oba prvenstva u istoj sezoni (u Argentini se igraju dva zasebna prvenstva u jednoj sezoni, dva puta po 19 kola), a Martin u tom pohodu zabija još 12 golova pa je na kraju sezone njegov konto izgledao impresivno s 32 gola iz 38 utakmica.

Nakon toga uslijedilo je ljeto i Copa America koja se igrala u Paragvaju. U prvoj utakmici protiv Ekvadora postiže svoj prvi gol u dresu Argentine, a kasnije tokom utakmice i drugi. Samo tri dana poslije toga, 4.7.1999. godine, uslijedio je zasigurno najcrnji trenutak njegove karijere. U utakmici protiv Kolumbije koju je Argentina izgubila s 3:0, Palermo promašuje čak tri jedanaesterca s čime se upisao u Guinessovu knjigu rekorda kao čovjek s najviše promašenih jedanaesteraca na jednoj utakmici, koji drži i danas. Prvi penal završava na gredi, drugi ide preko gola, a treći mu brani kolumbijski vratar Calero. Nešto čudno je tog dana bilo u zraku u Asuncionu jer je na istoj utakmici legendarni Javier Zanetti dobio crveni karton, prvi od jedina dva koja će dobiti tijekom svoje veličanstvene karijere. Nakon spomenute utakmice kreće paljba po Martinu, nezapamćeni medijski linč i ujedinjenje novinara u natjecanju tko će ga više osramotiti, čime je obilježen za cijeli život i što će mu neki predbacivati dan danas. Iako par dana nakon u zadnjoj utakmici grupe protiv Urugvaja postiže gol, utakmica četvrt finala protiv Brazila posljednja je koju će Martin Palermo odigrati u idućem razdoblju od 10 godina. Upravo toliko će proći prije nego Martin ponovno odjene dres Gauchosa, jer je javnost jednostavno pokazala palac dolje, što su slijedili i ostali argentinski izbornici. Na svojoj koži je osjetio kako je biti junak i tragičar u samo par dana. Mogao je razmišljati što bi bilo kad bi bilo da je onaj prvi jedanaesterac otišao samo par centimetara ispod. Ali nije. To nikada nije ni bio njegov stil. Nastavio je dalje po svom ne osvrćući se pritom iza sebe.

Nakon neugodnih reprezentativnih scena, Martin se okreće novoj sezoni s Bocom. Zbog briljantne prošle sezone i nekoliko golova za Argentinu, skreće na sebe interes Lazia, Betisa i Milana. Pregovori su se intenzivirali i tada je bio na pragu prelaska u Italiju međutim život mu ponovno staje na put i pokazuje svu svoju surovost. 14. studeni 1999., utakmica Colon – Boca Juniors. Snalazi ga prva velika ozljeda, potpuno mu pucaju križni ligamenti desnog koljena, međutim tokom utakmice ne biva svjestan ozbiljnosti ozljede. Prije nego je napustio teren, postiže gol u pobjedi Boce 2:1 na perfektnu asistenciju Riquelmea, svoj jubilarni stoti gol u najelitnijem razredu argentinskog nogometa. S njegovih 11 golova, Boca osvaja Aperturu i to ponovno ispred River Platea, te je tako osvojio ukupno treći naslov prvaka, ujedno i posljednji u prvoj eri s Xeneizesima (u prijevodu Genovljani, jedan od nadimaka Boce referirajući se na talijanske imigrante iz Genove što su u velikom broju pristizali u Buenos Aires kroz povijest). Oporavak od ozljede bio je dug i mukotrpan, trebalo mu je 6 mjeseci da se potpuno izliječi. A onda je uslijedio veliki povratak…

Vjerojatno ni sam ne bi mogao izabrati bolju utakmicu koja će biti prva nakon ozljede, četvrtfinale Copa Libertadoresa, protivnik – najmrži River Plate. Datum je 24. listopada 2000., Martin kreće sa klupe, a Boca na Bomboneri lovi prednost Rivera iz prve utakmice koja je na Monumentalu završila 2:1. Boca je razbila River s 3:0, a treći gol postiže Palermo i burno ga proslavlja na sveopće oduševljenje cijelog stadiona, zaokružujući tako ovu veliku večer na Bomboneri. Na kraju utakmice sustigle su ga i emocije pa je u suzama završio na rukama suigrača koji su ga nosili preko cijelog terena. Boca je na kraju otišla do kraja i osvojila Copu Libertadores prvi put nakon 1978. godine, u finalu su bili bolji od brazilskog Palmeirasa nakon ruleta jedanaesteraca.
Nekih pola godine nakon toga, u mjesecu studenome, osvaja posljednji trofej prije nego će napustiti Bocu, Interkontinentalni Kup. Veliki Real je u Tokyu poražen s 2:1, a oba gola zabija Palermo i biva proglašen za igrača utakmica tj. turnira, ako ga uopće možemo tako nazvati s obzirom da se odigrava samo jedna utakmica. Mnogi će reći kako ga je baš ovaj nastup prodao u Španjolsku.

U tim trenucima ništa nije dalo naslutiti kako će jednog dana postati ikona kluba unatoč tome što je osvojio sve što se može osvojiti u Argentini, jer nakon tri sezone napušta Boca Juniors. Logičan slijed događaja bio je transfer u Europu, na mjesto gdje se igra najjači klupski nogomet na svijetu i gdje svi „latinosi“ tek trebaju pokazati koliko zapravo vrijede. To se i napokon događa u siječnju 2001. kada Martin Palermo potpisuje za španjolski Villarreal uz odštetu Boci u visini od 7 milijuna i 600 tisuća eura. „Žuta podmornica“ upravo je friško „izronila“ iz druge lige i nadala se kako će u argentincu pronaći golgetera koji će joj pomoći u ostvarivanju što boljeg plasmana u Primeri. Debitira u utakmici s Alavesom, a prvi gol postiže nakon mjeseca dana na gostovanju kod Ovieda. Stvari baš i nisu tekle prema očekivanjima, u premijernoj polusezoni upisuje tek 5 pogodaka ali zato Villarreal završava sezonu na odličnom 7. mjestu; Europa je pobjegla za samo dva boda, a Liga prvaka i četvrtoplasirana Barcelona za 6 bodova. Nova sezona donijela je stare probleme, Martin nikako nije uspijevao uhvatiti svoj golgeterski ritam, zabio je svega nekoliko golova, a stvari su postale još gore kada mu se dogodila jedna zaista bizarna i nesvakidašnja ozljeda, koja se vjerojatno samo može dogoditi pehistu poput njega. Naime, 29. studenog 2001., u kup utakmici protiv Levantea, Palermo postiže gol u produžecima koji će Villarreal odvesti dalje. Dok je proslavljao pogodak s 50-ak najvjernijih navijača koji su pohodili to gostovanje, betonska ograda je popustila i srušila se na igrače Villarreala. Jedini koji je ozlijeđen u toj nezgodi bio je pogađate – Martin, slomljene su i cjevanica i fibula lijeve noge što je značilo novi dugotrajni boravak van terena.

Izbivao je tri mjeseca, a poslije povratka još se više mučio da zabije. Iako vjerojatno ne bi ni napravio ništa više od solidne karijere u Europi, ova ozljeda zapečatila je njegovu europsku avanturu, što će se pokazati malo kasnije. Poslije nje jednostavno nije bio isti igrač i stvari su se samo počele pogoršavati. Po povratku zabija tek poneki gol, a klub se na kraju sezone jedva spašava od ispadanja u drugu ligu.

Sezona 2002./2003. njegova je posljednja u Villarrealu, nastupio je 34 puta i zabio samo sedam golova. Na kraju je njegov učinak na El Madrigalu izgledao zaista slabašno: u dvije i pol sezone postiže svega 18 golova iz 70 utakmica. U ljeto 2003. Villarreal dovodi Brazilca Sonnya Andersona koji uzima Palermov dres s brojem 9, što je potaklo brojne rasprave o mogućem odlasku argentinca. Martin tada izjavljuje: „Nisam sretan u Villarrealu, ni na terenu ni sa svime što radim. Živim jako daleko od moje obitelji i djece, to je ono što me boli najviše. Iako me posjećuju ponekad, svejedno patim. Znaju da prolazim kroz teško razdoblje i velika su mi podrška cijelo vrijeme. Ali to je cijena koju plaćam jer sam se odlučio za Španjolsku. Znam da će se stvari promijeniti jer nikad u životu neću pognuti glavu, niti ću dozvoliti da budem poražen. Želim ostvariti svoj san o igranju u Europi, ali kada to više ne budem mogao, vratit ću se u Bocu i biti opet sretan.“ Tu se prvi put spominje njegov povratak u Argentinu. Mjesec dana poslije napušta Villarreal ali kako je i sam rekao da neće tako lako odustati, daje još jednu šansu Europi odnosno Španjolskoj, te Castello mijenja Andaluzijom i potpisuje za Betis. Neuspjelom prilagodbom na španjolski nogomet i s mislima na daleki dom, Palermo doživljava potpuni krah u zelenom dijelu Seville, te sa samo jednim golom na kontu i nepune jedne sezone u ožujku 2004. odlazi iz Betisa. Ubrzo nakon toga potpisuje za tadašnjeg drugoligaša Alaves gdje će zabiti zadnja tri gola i provesti tri posljednja mjeseca u Europi. Njegova španjolska epizoda neslavno je završila nakon tri i pol godine, a obilježena je nesretnom ozljedom, mučenju s golovima i odsustvu od domovine. Razlog neuspjeha? Pa rekao bih koktel svega s posebnim naglaskom na osobne probleme ali i to da je od prvog dana u Španjolskoj „ustao na lijevu nogu“ pa je i ono što je bilo teško postajalo još i teže. Sagledavši stvari iz današnje perspektive i na radost svih navijača Boca Juniorsa, kao i na moju osobnu, za argentinski i za svjetski nogomet u cijelosti, bolje je da se sve završilo baš ovakvih ishodom. Jer u idućih 8 godina kojih će provesti u najdražem klubu ispisati će povijest, gdje će s još brojnim naslovima i kišom golova koja će uslijediti, porušiti sve moguće rekorde, te se upisati zlatnim slovima u povijest kluba sa Bombonere i postati jednim od najvećih napadača Argentine svih vremena…

13. srpnja 2004. Martin Palermo napokon je rekao zbogom Europi i vratio se u Argentinu, naravno postojala je samo jedna opcija – njegova Boca Juniors. Iako se kod mnogih pojavila bojazan kako je „El Loco“ negdje tamo preko oceana izgubio svoje golgeterske sposobnosti, Martin ih je u rekordnom roku razuvjerio i pokazao kako je priča o dalekom domu koji mu fali, bila puno više od običnog izgovora. Čim se vratio počeo je zabijati. U prosincu iste godine postiže svoj stoti gol za Bocu u finalu Copa Sudamericane gdje su igrali protiv Bolivara, a sljedeće sezone će ponoviti taj uspjeh i još jednom osvojiti to natjecanje.

Osmi mjesec 2006. godine donio mu je umjesto najradosnijeg trenutka, najveću životnu tragediju. S prvom suprugom Lorenom Bianchini dobio je sina kojeg su nazvali Stefano, no nekoliko sati nakon poroda stižu stravične vijesti – nesretni dječačić je preminuo. Nezamisliva bol i tuga okovali su obitelj Palermo, cijeli Buenos Aires im je pružio podršku pa čak i navijači River Platea. Poseban kakav je, ili ako hoćete i lud, Palermo osobno traži od kluba da igra utakmicu nadolazeće nedjelje protiv Banfielda. Kada je to dospjelo u medije, ponovno je krenula medijska paljba po njemu s glavnom optužbom kako bi u ovim trenucima žalosti trebao biti kući sa svojom obitelji, a ne na terenu. No on je odluku donio i nije postojala ta sila koja će ga spriječiti u njegovom naumu. U nedjelju kreće od prve minute i u drugom poluvremenu postiže gol za 1:0. Nemoguće je uopće zamisliti što mu se u tim trenucima događalo u glavi, koja bomba emocija ili slične stvari. Trčao je s glavom i objema rukama podignutima prema nebu i nakon skoka kao pokošen se srušio na travu sa suzama u očima. Ubrzo su ga okružili svi suigrači u buketu koji je trajao punu minutu, a kamera je uhvatila i velikog Maradonu koji je, odjeven u dres Boca Juniorsa i s ogromnim lancem oko vrata, vrlo žestoko proslavio gol iz lože. Nakon što je kasnije zabio i svoj drugi gol za 3:0, potpuno se emocionalno raspada i trener ga vadi iz igre uz ovacije cijele Bombonere. Toga dana zauvijek je kupio srca svih navijača Boce koji će mu taj potez pamtiti cijeloga života.

Nedugo zatim, Martin tetovira svog preminulog sina na desnu ruku, te svaki sljedeći gol koji zabija proslavlja na način da poljubi njegovu sliku. Mjesec dana nakon toga osvaja i posljednji kontinentalni trofej koji mu nedostaje, Recopa Sudamericana, južnoameričku verziju europskog superkupa, gdje snage odmjeravaju pobjednici Copa Libertadoresa i Copa Sudamericane. U finalu su u dvije utakmice (2:1 i 2:2) bili bolji od Sao Paula, a Palermo je sudjelovao s jednim zabijenim golom. Preostala tri djelo su još jednog poznatog Argentinca, Rodriga Palacia.
U sezoni 2005./2006. Boca osvaja i Aperturu i Clausuru, a Palermo u potonjoj postiže 11 golova, koliko će ih i zabiti u dva sljedeća uzastopna prvenstva. Golovi su se redali kao na traci, a u toj Clausuri 2007. imao je nekoliko nezaboravnih trenutaka. Prvo je u veljači protiv Independientea, u Bocinoj pobjedi 3:1 zabio spektakularan gol s polovice terena, da bi dva tjedna kasnije u identičnoj pobjedi protiv Estudiantesa zabio svoj četvrti hattrick u karijeri. Po tko zna koji put se pokazao kao gospodin jer nije proslavio niti jedan od tih golova iz poštovanja prema svom bivšem klubu. Navijači Estudiantesa nisu mu to zaboravili, a posebno ih je raspametio već u idućem kolu kad je njihovom najvećem gradskom rivalu, Gimnasiji zabio 4 gola uz burnu proslavu istih. Iste sezone s Bocom osvaja i drugi Copa Libertadores unatoč tome što promašuje jedanaesterac u finalu. Sljedeća sezona također je bila plodna za njega iako Boca nije došla do naslova. S 13 golova u prvom i 10 u drugom prvenstvu, ustaljuje se u vrhu ljestvice strijelaca. I onda kada se činilo da ga više ništa ne može zaustaviti, pred njim se ponovno podiže zid. Odmah na početku sezone, u kolovozu 2008. pogađa ga još jedna teška ozljeda. Uz prednji križni ligament, ovog puta trga i medijalni kolateralni ligament, a povratak se očekivao u razdoblju 5-8 mjeseci. Da stvari budu još gore po njega, nedugo zatim tadašnji izbornik Argentine Alfio Basile objavljuje kako je Palermo trebao biti među pozvanima za predstojeće utakmice kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Prognoze su se pokazale točnima, 6 mjeseci je bio van stroja, a konačno se vratio 1. ožujka 2009. Sreća u nesreći je, ako se može to tako nazvati, to da je predodređen za velike stvari nakon što se vrati poslije ozljede. Ako je onaj prvi povratak i gol Riveru bio spektakularan, onda je ovo bila još jedna razina više. Ne treba ni napominjati da je tog prvog dana mjeseca ožujka odmah zabio gol, već sama pozadina tog gola ima golemo značenje. Taj gol mu je bio 195.-ti u dresu Boce čime je pretekao klupsku legendu Francisca „Pancha“ Varalla koji je tad bio jedini živući igrač koji je igrao u finalu Svjetskog prvenstva 1930. godine. Nekih dva mjeseca poslije zabija svoj jubilarni 200.-ti gol za Bocu, i to fantastičnim škaricama. A u jesen sljedeće sezone postiže i možda svoj najspektakularniji gol – glavom sa nekih 40-ak metara udaljenosti. Važan gol za 3:2 i pobjedu protiv Veleza ujedno mu je bio i dvjestoti okrugli u argentinskoj prvoj ligi.

2010. godina donijela mu je dugo iščekivani povratak u reprezentaciju. Izbornik Diego Maradona pozvao ga je za kvalifikacijsku utakmicu protiv Paragvaja, što je značilo kraj desetogodišnjeg izbivanja iz nacionalne vrste. Susret je proveo na klupi, međutim nekoliko tjedana kasnije dobiva priliku od prve minute u prijateljskom susretu protiv Gane i na najbolji način vraća ukazano povjerenje tako što zabija oba gola u pobjedi Argentine 2:0. Idući susret bila je kvalifikacijska utakmica protiv Perua, a pobjedu od 2:1 donio je upravo Palermo maestralnim pogotkom u 93. minuti susreta. Nakon utakmice Maradona je opisao gol kao „još jedno u nizu čuda Svetog Palerma“. 19. svibnja 2010. Maradona objavljuje konačni popis od 23 igrača koje vodi na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi. Na popisu se našao i sam Palermo što je izazvalo bijes i brojne proteste argentinskih nogometnih analitičara kao i sportskih komentatora. Maradona je na kritike odgovorio rekavši da je Palerma pozvao u ulozi jokera s klupe, a to je i potvrdio na samom prvenstvu gdje je Martin igrao samo jednu utakmicu i to posljednjih 10 minuta protiv Grčke. To mu je bilo dovoljno da jedan otpadak Messijevog udarca pospremi u mrežu i pritom sruši rekord najstarijeg igrača koji je zabio za Argentinu, s 36 godina i 7 mjeseci starosti. Taj rekord prethodno je držao baš Maradona, imao je 33 godine kada je zabio gol na SP-u u SAD-u 1994., također protiv Grčke. Taj gol Palerma bio je prvi gol nekog igrača Boce na Svjetskim prvenstvima poslije 80 godina čekanja. Internacionalnu karijeru tako završava s 9 golova iz 15 nastupa.

Nakon Svjetskog prvenstva objavljuje da je produžio ugovor s Bocom za jednu sezonu te da nakon nje završava karijeru. 4. rujna 2010. godine posebno će pamtiti jer je tad postigao 222. gol za Boca Juniors, gol kojim je postao najbolji strijelac tog kluba u povijesti. Ubrzo postiže svoj šesti hattrick, a krajem godine upisuje i jubilarni 300.-ti gol u karijeri. U četvrtom mjesecu 2011. zabija gol na gostovanju kod Huracana koji je ujedno prekinuo njegov niz od 10 utakmica bez postignutog gola, a onda u sljedeće tri uzastopne utakmice protiv Independienta, Argentinos Juniorsa i River Platea postiže golove, od kojih je potonji bio i zadnji koji će postići u Superclasicu. Tokom karijere Martin se posebno specijalizirao za ovaj super derbi pa je često bacao u očaj navijače Los Millonariosa. 5. lipnja zabio je svoj posljednji gol u karijeri fantastičnim udarcem s 20-ak metara čime je zasjeo na peto mjesto liste strijelaca argentinske lige svih vremena. Idućeg tjedna odigrao je i svoju zadnju utakmicu na Bomboneri, a 18.6.2011. datum je njegove posljednje utakmice i oproštaja od aktivnog igranja. Sudbina je htjela da se to dogodi baš u njegovoj rodnoj La Plati, ali na stadionu Gimnasie. Asistencijom glavom za 2:2 u zadnjoj minuti utakmice, zaključuje svoju 19-godišnju impresivnu karijeru.

Ako se one prve utakmice kada sam ga ugledao baš previše i ne sjećam, osim par detalja i njega u glavnoj ulozi, njegovu posljednju utakmicu na Bomboneri teško da ću ikad moći zaboraviti. Tog dana, 12.6.2011., puno prije početka utakmice sam već bio ispred malog ekrana. Znao sam da ću svjedočiti epskim scenama pa sam s velikim iščekivanjem čekao susret. Neka ostane zabilježeno da je Boca igrala s Banfieldom ali sama utakmica je bila u drugom planu. U zraku se osjećala neka posebna energija, a podlegli su joj i sami igrači koji su pružili totalno negledljiv dvoboj, što je bilo i posve očekivano jer te večeri nikome nije bilo do nogometa. Na stadion su svi došli zbog jedne stvari i samo zbog jednog čovjeka. Moram priznati da sam se nagledao (i naslušao) argentinskih navijača i prvi ću priznati da se najbolja izdanja odvijaju van Bombonere ali te večeri domaćini su bili u rijetko viđenom transu. Pjevalo se svih 90 minuti, većinom skandirajući Palermu, a mnogi su visjeli sa ograda iza gola dok je kamera prikazivala njihova ozarena lica. Kad je napokon završila utakmica, krenulo se u pripremu ceremonije koja je trajala otprilike sat vremena. Nakon što je dao kratki intervju za televizijsku postaju, Martin se vratio na teren i popeo na malo postolje izrađeno specijalno za njega. Tada je odsvirana nacionalna himna Argentine na usnoj harmonici, uz asistenciju cijelog stadiona, što ga je posebno ganulo i očekivano izmamilo prve suze koje su mu potekle niz obraz. Odmah su mu gurnuli mikrofon u ruke da prozbori koju riječ na što je rekao kako mu se previše toga trenutno događa u glavi i kratko se zahvalio navijačima, suigračima, klubu, podsjetio na trofeje te brojne pobjede i poraze. Klub je uprizorio gledanje isječaka na semaforu pa je cijeli stadion skupa s Palermom u tišini i sa zanimanjem promatrao što su mu pripremili. Na video-zidu su se izmjenjivali njegovi najpoznatiji golovi, titule, proslave, obitelj, prijatelji i suigrači kako govore o njemu, a posebno je skupa sa svima bio ganut porukama i slikama djece iz S.O.S. dječjeg sela kojeg je i sam bio ambasador. „Nemoj ići Martine, moja mama te voli“, „Gledao sam te na tv-u, sviđaju mi se tvoji golovi“, „Volim te Titane, ti si najbolji igrač ikada. Nedostajat ćeš mi“; samo su neke od dirljivih poruka napuštenih mališana koji su u Martinu vidjeli svoga idola. Ovaj dio ceremonije, kojeg možete naći u videu ispod, i dan danas me dovede na rub suza. Te večeri su se miješali osjećaji radosti i tuge, a tek onda kada vidite ta uplakana lica navijača Boce, od najmlađih do najstarijih, te bolne jecaje muškaraca i žena, tek onda u potpunosti možete doživjeti tu čistu i iskrenu emociju iz srca koja na najbolji način izražava veličinu Martina Palerma u njihovim očima i neraskidivu vezu među njima. Nešto što ne možete vidjeti nigdje drugdje na svijetu i što i dalje egzistira samo na ovom kontinentu…

Nakon toga Martinu je uručen i specijalni poklon, pomoću dva viličara okvir gola je iščupan iz zemlje i simbolično mu uručen. Na gredu je postavljena zlatna pločica s ugraviranim njegovim imenom pokraj kojeg stoji grb Boca Juniorsa. „Martine imamo jedan dar za tebe, nešto što nitko nikada nikome nije poklonio. Primi ovaj gol u znak zahvale za sve što si nam pružio. Stavi ga u kuću ili kamo želiš, samo je tvoj…“ – bile su riječi službenog spikera. Još jednom se zahvalio, održao kraći govor i u maniri pravog superjunaka, ogrnut u plavo-žuti plašt na kojem je zlatnim slovima pisalo „Super Martin“, crvenih očiju prepunih suza odšetao sa stadiona u noć Buenos Airesa. I posljednji put napustio La Bomboneru, pozornicu na kojoj je veliki dio svog života bio glavni protagonist velikih predstava što su se na njoj odvijale, ponekad i tragičar ali uglavnom junak…

Kada se na kraju svega podvuče crta, čak i onda nailazimo na podijeljena mišljenja o njegovoj karijeri. A kako je poznato da u Južnoj Americi nema sredine, onda i jedna i druga strana vuku u krajnost; za neke je idol i božanstvo dok je za ostale obični klaun i netko tko se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu. Često mu se predbacuje da je pao na oba ispita koja moraju položiti igrači top klase: Europa i reprezentacija. I dok za ovo prvo imaju pravo, što se ovog drugog tiče tu se uopće ne mogu donositi nekakvi zaključci jer je nepravedno šikaniran iz nacionalne vrste na tako dugi niz godina, a kada mu se na kraju pogleda statistika u navedenoj, ima sasvim solidan učinak. Isto tako, nogomet se ne igra samo u Europi i bilo bi suludo podcjenjivati čovjeka koji je zabio skoro 300 golova na nekom drugom kontinentu, a posebno kada se zna na kojem i o kakvoj se ligi radi. S 227 golova nalazi se na diobi 5. mjesta liste strijelaca argentinske lige svih vremena što ga čini jednim od najboljih argentinskih napadača u povijesti. Ono što posebno fascinira i naglašava njegovu upornost i veličinu je to kako se uspio toliko uvući pod kožu navijačima i napraviti takvu karijeru s obzirom da nije posjedovao nijednu od karakteristika koje krase argentinske igrače, a koje publika obožava gledati: brzina, sposobnost driblinga, atraktivnost… „El optimista del gol“, kako glasi njegov treći nadimak, krasila je jaka atletska građa, kilerski instikt za gol, fantastična igra glavom i snažan udarac kojim je često znao zabijati i van kaznenog prostora. Iako je često znao promašivati nemoguće, ta njegova glad za golom ga je uvijek tjerala dalje, a kada bi mu to napokon pošlo za rukom, iz njegovih proslava dalo se iščitati kako svaki gol ima svoju priču. Nepravedno mu se predbacivao nedostatak tehnike i robusnost, gotovo identično onome što su Englezi spočitavali još jednoj velikoj devetki – Alanu Sheareru. No Martina nikad nisu pogađale te kritike i tu je skroz u pravu. Jer kako znaju reći u Argentini, zemlji koja je svijetu podarila tango: „Nitko ti ne može oduzeti ono što si već otplesao“. A da tako razmišljaju i u Boca Juniorsima pokazali su na način da su mu u utrobi Bombonere podigli spomenik. Skulptura je visoka 3,06 metara, a to je blizu jednog centimetra za svaki gol što ga je veliki Martin postigao tijekom svoje igračke karijere.

[youtube][/youtube]

Da na kraju rezimiramo: Martin Palermo nije svjetska klasa, ali vrhunski napadač svakako jest. U Europi je relativno nepoznati pojam ali na jednom drugom mjestu on je puno više od običnog nogometaša. Bilo je i boljih ali i lošijih igrača od njega, međutim njegova pojava i osebujnost, požrtvovnost, životni put i lojalnost; osobine su zbog kojih se razlikuje od svih ostalih i razlog zašto je poprimio gotovo božanske osobine. Zbog svega toga njegova ionako već veličanstvena karijera odlazi na jednu razinu više
Možda se pitate gdje je danas i čime se bavi? Zaplovio je uvijek uzburkanim trenerskim vodama i nakon jedne godine u Godoy Cruzu, na početku ove sezone preuzeo je Arsenal Sarandi s kojim je završio na odličnom devetom mjestu. Neovisno o tome gdje će s vremenom završiti njegov brod, uz vjerojatno vječno pitanje povratka u najdražu luku, Martin Palermo istinski je titan – i gola i života.

[terabajt]

Moze se film snimiti

[Manuel]

@manuele kakvo je ovo samaranje

Ma jbg ne ide sta ces al vidjecemo pravu sliku kad pocne sezona.Jos dvije sedmice

[Sabinho]

Eno javio se habib kaze ipak za Bocu navija

Edit Boca dovela Lodeira

[Rooney88]

Jel' ovo fkt Ribeiro otisao u Al Ahli?

Pa ne mogu da vjerujem koliko mladih Latinosa trci za parama i tako sebi sjbavaju karijere, on je samo jedan u nizu a mozes nabrajati do sutra one u nazad 4-5 ili 6 sezona.

Velika steta fkt, veeelika...

[Sabinho]

E moj Ribeiro

[Rooney88]

Tacno jos ne mogu sebi da dodjem. Znaci tekst sam procitao jedno 20 puta, nasao i na stranim potralima potvrdu, kontam ovi nasi zajebaju...

[Sabinho]

Boze sacuvaj, pa mogao je 5-6 sezona odraditi u Evropi pa onda letati za parama.

[Rooney88]

Boze sacuvaj, pa mogao je 5-6 sezona odraditi u Evropi pa onda letati za parama.

A ne prijatelju, ovima su danas samo dolari u glavi. Nije bitno sto bi i u Milanu, Unitedu, Bayernu... imao veliku lovu, Arapi daju sve i ODMAH i to presudi kod ovih momaka iz Brazila sto su sa ulice uskocili u kopacke velikih zvijezda. Tesko je njemu objasniti da ni u Evropi nece biti gladan, da vrlo lako svojim talentom moze steci status bozanstva pa onda, kasnije, otici kod Arapa koji ce i tada biti spremni pljunuti veliki novac, ionako ga imaju na bacanje.

[Sabinho]

Boze sacuvaj, pa mogao je 5-6 sezona odraditi u Evropi pa onda letati za parama.

A ne prijatelju, ovima su danas samo dolari u glavi. Nije bitno sto bi i u Milanu, Unitedu, Bayernu... imao veliku lovu, Arapi daju sve i ODMAH i to presudi kod ovih momaka iz Brazila sto su sa ulice uskocili u kopacke velikih zvijezda. Tesko je njemu objasniti da ni u Evropi nece biti gladan, da vrlo lako svojim talentom moze steci status bozanstva pa onda, kasnije, otici kod Arapa koji ce i tada biti spremni pljunuti veliki novac, ionako ga imaju na bacanje.

Eh to je to yebale ga pare. Stojim iza toga i da je Evropa izgubila vrhunskog igraca.

[Manuel]

Eno javio se habib kaze ipak za Bocu navija

Edit Boca dovela Lodeira

Ma Habib je puko

Cuj dosao Lodeiro,ide Boca na titulu.

Joj Ribeira sta uradi,koji debil ne vjerujem a hladno je mogao dominirati ako nista u Italijanskoj ligi.

Veceras pocinje Copa Libertadores

[Sabinho]

Copaaaaa