Tog sunčanog nedjeljnog poslijepodneva Nuri Şahin po prvi je put kročio na sveto tlo Anfielda. Dok se još kao dječak radovao svakoj lopti i kroz karijeru oblikovao kao igrač kojeg će jednoga dana nanjušiti i skauti madridskog Reala, sigurno su mu barem jednom ispričali priču o jednom drugom velikom klubu. Priču o pobjedničkom duhu, o ponosu i o slavnoj tribini pod kojom je rasut pepeo jednog velikog menadžer još veće karizme.
Ignorirajući dosadnog kamermana, jednoga od onih čiji je posao krupnim kadrovima i guranjem objektiva pod nos prenijeti emocije uoči velikog derbija i prebrojiti bore na licima klupskih stratega, pogledom bez treptaja pratio je golemi transparent sa slikama trofeja, koji je potpomognut dlanovima navijača plovio prema vrhu Kopa.
Sjever. Zapad. Istok. Jug. Okretao se Nuri Şahin u mjestu, divio se oceanu ispletenom od crvenih šalova i upijao svaku notu svečanog navijačkog obećanja.
You'll never walk alone…
Taj beznačajno kratak trenutak, tih pet ili deset sekundi usputnog video materijala nekim se čudom urezalo u pamćenje Engleskog pacijenta. Uz cvilež zahrđalih zupčanika nekad genijalan, a danas oronuli um isluženog kolumniste iznjedrio je analogiju: tek nešto više od pola stoljeća ranije na istom je svetom tlu stajao
William "Bill" Shankly.
Baš poput Nurija Şahina, divio se huku s tribina, upijao nedjeljno sunce uoči derbija i planirao klub. Velik klub. Najveći. Slušao je huk s tribina i već tada vjerojatno znao: ovome ću klubu posvetiti najplodnije godine svoje karijere, ovdje ću ostaviti sebe.
Sjever. Zapad. Istok. Jug. Okretao se Bill Shankly u mjestu, a danas? Danas se vjerojatno "okreće u grobu".
Kad dvije riječi govore više od njih tisuću
Prije tjedan dana na ovom istom mjestu najavio sam dokumentarni film o Liverpoolu pod imenom "Being: Liverpool", koji će 16. rujna ove godine na američkoj televizijskoj postaji Fox Soccer doživjeti svoju premijeru. Prema najavama, trebao bi to biti gastronomski užitak za svakog premierligaškog gurmana, ekskluzivan pogled iza kulisa jednog od najvećih svjetskih nogometnih klubova. Put kroz hodnike sjećanja, uvid u Liverpool danas, u filozofiju novog, atraktivnog i obećavajućeg menadžera i, što je još važnije – uvid u Liverpool kakav ćemo gledati sutra.
Na prvi pogled – divota, no čelnici kluba i novi menadžer Brendan Rodgers ovih dana vjerojatno zahvaljuju nebesima što su snimatelji spomenutog filma spakirali opremu i vratili se u SAD, a svoj posao već odavno prepustili montažerima. Jer proteklih se nekoliko dana, daleko od očiju javnosti, na Anfieldu zbivao pravi festival amaterizma.
Biste li pustili Andyja Carrolla na posudbu u West Ham da ste znali da klub neće dovesti novog napadača? "Ne."
Jeste li bili uvjereni da će klub dovesti pojačanje tijekom posljednjeg dana prijelaznog roka? "Vrlo."
Dva kratka odgovora Brendana Rodgersa nakon nedjeljnog poraza od Arsenala govorili su više od tisuću riječi, možda i više od slike koju bi američka filmska ekipa uspjela montirati i nagurati u svoj dokumentarac. Dvije iskrene riječi iza kojih se krije čitava bujica imenica, glagola i pridjeva koje Rodgers ne smije izgovoriti jasan su dokaz da je tjedan iza nas jedan od onih koje će Liverpool kao klub htjeti što prije zaboraviti.
Samo što to neće biti tako lako. Zašto?
Zato što će Liverpool kroz rujan, listopad, studeni i prosinac, sve do zimskog prijelaznog roka, ubirati plodove biserne i nevjerojatne odluke da na posudbu u West Ham puste napadača kojeg su platili 35 milijuna funti, prije nego su osigurali odgovarajuću zamjenu i popunili upražnjeno mjesto u napadu.
Zato što je doista teško dokučiti slijed događaja koji je prethodio konačnom odlasku Clinta Dempseyja u Tottenham, ali i razinu nesposobnosti klupskoga vodstva kojemu je pošlo za rukom izgubiti igrača nakon što je konkretnu ponudu Aston Ville odbio riječima: "Hvala vam lijepa, ali ja želim igrati za Liverpool."
I zato što će navijačima morati objasniti kako namjeravaju polusezonu izgurati s dva spomena vrijedna napadača, Luisom Suarezom i Fabiom Borinijem, od kojih ovaj potonji skuplja tek prve minute u crvenom dresu i ne ulijeva nadu nestrpljivom navijačkom puku.
Ništa zato, reći će vječni optimisti među čitateljima, valja kupiti dnevne novine i baciti pogled u male oglase te angažirati slobodnoga i besplatnog napadača, koji u ludnici posljednjeg dana prijelaznog roka nije imao dovoljno sreće ili kvalitete, ili dovoljno dobrog agenta da pronađe novi klub.
Spomenem li, međutim, da su među slobodnim igračima i dva Owena – Michael, nekadašnji nogometaš, a sada skupljač rasnih konja (koji je u međuvremenu, srećom, potpisao za Stoke City), ili pak Hargreaves, čovjek koji iza sebe ima višemilijunske ugovore bolničke račune – i oni najoptimističniji među vama morat će se duboko zamisliti nad predloženim rješenjem.
Vidjevši da je vrag odnio šalu i da su se tribine Anfielda i prije završetka debakla protiv Arsenala nezainteresirano i razočarano ispraznile ne smogavši snage čak niti za pogrdni zvižduk ili hračak prijezira, vlasnik kluba John W. Henry polizao je skupocjeno naliv-pero i navijačima odlučio napisati otvoreno pismo, kojeg ne prenosim u cijelosti već onako kako mi odgovara.
"Kao i svi ostali, razočaran sam što nismo imali prilike ojačati našu napadačku silu u ljetnom prijelaznom roku", napisao je Henry ne ustručavajući se Luisa Suareza i Fabija Borinija bez pardona nazvati napadačkom silom.
"Razlog tomu sigurno nije manjak želje ili truda, naporno smo posljednjih dana prijelaznog roka radili i pokušavali dovesti više napadačkih imena, ali nažalost, ovoga puta nam to nije pošlo za rukom", dodao je u nastavku, ne propustivši spomenuti golemu ulogu u obnavljanju ugovora s nekolicinom stožernih igrača, koji su potom malo toga učinili po pitanju unošenja optimizma u ranjena srca navijača.
"Još uvijek smo u procesu ispravljanja pogrešaka prethodnih čelnika kluba i to se neće dogoditi preko noći. Posao smo si i sami otežali vlastitim pogreškama u teške prve dvije godine vlasništva. Bila je to okrutna škola, ali nema nikakve sumnje da je klub danas zdraviji nego prije dvije godine", nastavio je Henry, dajući naslutiti kako vodstvo kluba uči na greškama, pa mu se ne može dogoditi da igrača plati prevelikih 35 milijuna i potom ga besplatno posudi bez prethodnog dovođenja zamjene.
"Naša politika nije štedjeti na pojačanjima i rezati troškove. Oduvijek je bila i bit će dovoditi maksimalnu vrijednost za potrošeni novac, kojom potom možemo graditi kvalitetu i dubinu", istaknuo je isti čovjek koji je nekoliko dana ranije odbio platiti pišljivih šest milijuna funti za "maksimalnu vrijednost za potrošeni novac", odnosno igrača koji je u relativno malom klubu uspio postići više pogodaka od kompletne Liverpoolove napadačke sile, uključujući Andyja Carrolla.
No, kažu da se za prolivenim mlijekom ne plače, pa usprkos najgorem početku sezone u posljednjih pedesetak godina i iako bih s citatima i zločestim opaskama mogao nastaviti do jutra, moram biti fer i priznati kako u Henryjevom otvorenom pismu postoje jasne naznake da će se klub kad-tad, ostane li vjeran vlastitim obećanjima, osoviti na noge.
"Nitko ne treba sumnjati u našu posvećenost klubu. U Brendanu Rodgersu imamo talentiranog, mladog menadžera čiju viziju iznimno cijenimo. Ovo je tek početak i Brendanu će trebati vremena da u momčad ubrizga svoju filozofiju i izgradi ono što mu treba za dugoročni napredak kluba", stoji u odlomku otvorenog pisma na kojemu Henryju definitivno valja zapljeskati.
Jer posljednji put kada se nakrcao prosječnim igračima i gotovo zaboravio na posljednji naslov prvaka, posljednji put kada je pokazao vjeru u viziju jednoga čovjeka, koji se ne ustručava počistiti svlačionicu od onih koje smatra teretom i viškom i ne bježi od svoje filozofije i kada je tom čovjeku dao vremena, Liverpool je za nagradu dobio tri naslova prvaka, dva FA kupa, četiri engleska superkupa, jedan naslov pobjednika Kupa Uefe i što je još važnije – posložene temelje za čudesne uspjehe iz sedamdesetih i osamdesetih.
Na tom nezahvalnom i dugotrajnom putu na kojem jamstva ne postoje, Brendan Rodgers očito će dobiti potrebno vrijeme i strpljenje, no mora biti svjestan da će jedino mjerilo biti napredak i rezultati. Pođe li mu za rukom njima osvojiti i navijače, ni čelnici mu neće moći ništa.
Osim toga, jednom davno i Bill Shankly je rekao: "U nogometnom klubu postoji sveto trojstvo – igrači, menadžer i navijači. Direktori tu ne spadaju, oni su ovdje samo da potpisuju čekove."
Dio
pacijentove kolmune.
