Malo o
mojim Soxima od strane
jednog Soxa
Nema ništa smiješno u ovogodišnjoj sezoni Boston Red Soxa (osim ako niste navijač Yankeeja.,a nadam se da niste, jer ne bih želio da gorite u paklu..
) Unatoč tome pitanje koje mi najčešće pada na pamet dok gledam svoj omiljeni klub je „tko ste vi i što ste učinili s Boston Red Soxima“. Momčad koja ovih dana trčkara Fenwayem više nimalo ne liči na ekipu u koju sam se zaljubio prije nekoliko godina.
Red Soxi su tijekom prošlog desetljeća nosili u sebi jednu određenu crtu čudnovatosti zbog koje su podsjećali na kakvu disfunkcionalnu familiju; samo što ta disfunkcija nije bila nakaradna i užasavajuća nego simpatična i zabavna, ne totalno u điru Royal Tennenbaumsa, ali blizu. Band of Idiots, duga kosa Johnnya Damona, Big Papijeva komplicirana rukovanja, Manny Being Manny, spaljeni Kevin Millar, trljanje ćelenke Adriana Beltrea, Youkilisovi pogledi prijezira prema pitcherima, Pedroina kreveljenja za vrijeme Titovih TV intervjua i ostale gluposti jasno su davale do znanja da Boston Red Soxi nisu ozbiljan i profesionalan baseball klub i to im je davalo određen šarm i, što je još važnije, identitet na kojem su izgradili dva naslova prvaka. Identitet koji se počeo mijenjati kroz zadnje tri godine, ne prirodno već nasilno, odstranjivanjem točno određenih tipova igrača i usađivanjem navika i odgovornosti koje su prije samo nekoliko godina s gađenjem odbacivane. Nakon što su se Soxi raspali u posljednjem mjesecu lanjske sezone procurili su izvještaji o tome kako su pitcheri za vrijeme utakmica žderali piletinu, lokali pivo i igrali Call of Duty u svlačionici. Isprva sam bio konsterniran, ali onda sam pomislio: Hebote, pa šta je tu novo?! Pa to su Red Soxi! Tako su osvojili dva naslova!
Nije pravedno optužiti Bobbya Valentinea za sve probleme Bostona. Ozljede su unakazile ovu sezonu baš kao što su unakazile i lanjsku – 20 različitih igrača završilo je na listi ozlijeđenih. Igrači poput Gonzaleza i Pedroie su podbacili, a Bobby V sigurno nije kriv što je naslijedio jednu od najgorih rotacija u ligi, dapače, svojim umiješnim dirigiranjem bullpenom uspio je djelomice zamaskirati bacačke nedostatke ekipe.
Red Soxi su uostalom na 50 posto pobjeda, zaostaju samo dvije i pol utakmice u Wild Card utrci i ne bi me čudilo da na kraju izvuku čudo iz guzice i plasiraju se u playoff.
Samo što nekada rezultat ne može zamijeniti osjećaj ogorčenja koji vas grabi i proždire dok gledate utakmice i čitate izvještaje iz svlačionice. Red Soxi su počeli igrati profesionalni i dosadni baseball lišen šarma i osobnosti, baseball za računovođe, baseball kojeg je uzbudljivije pratiti preko statistike nego uživo. Najgore od svega je što je taj profesionalizam samo krinka, samo maska ispod koje se kriju debele naslage disfunkcije, ali ne one simpatične iz Royal Tennenbaumsa već one destruktivne i užasavajuće iz recimo Ordinary People u kojem su svađe, nabijanje krivnje, govorkanja i zabijanje bešteka u leđa svakodnevna pojava.Ove smo sezone tako čitali kako je Bobby V u konstantnom previranju sa GM-om Benom Cheringtonom koji je ostvario puno bolji odnos sa igračima od slavnog trenera. Bobby V također ne komunicira s trenerima Garyem Tuckom i Timom Bogarom*, a trener bacača Bob McClure ga toliko prezire da mu ne govori o čemu priča s pitcherima za vrijeme tajmauta. Igrači ga mrze još od slučaja Youkilis kada je preko medija optužio apsolutnu legendu kluba, igrača koji je napravio karijeru zbog toga što je davao sve od sebe u svakoj akciji, da se ne trudi dovoljno bez da je uopće popričao s Youkom. Dustin Pedoria ga namjerno ignorira, a igrači su preko medija poručili kako je David Ortiz otvoreno podržao trenera samo kako bi kupio malo mira u svlačionici te kako je ta podrška lažna. U klubu su posvađani apsolutno svi, od vlasnika i GM-a do liječnika i terapeuta koji su već dvije godine pod konstantnom paljbom zbog ogromnog broja ozljeda. Da stvar bude gora sve se to događa u trenutku u kojem glavni konkurenti za vrh divizije, prije svega Yanksi i Raysi, uživaju u super – simpatičnim, zabavnim, zajebantskim i uspješnim ekipama.
Baseball je momčadski sport u kojem kemija nije važna. Odnosi između igrača nisu važni. Nije to košarka u kojoj je za pick ‘n’ roll potrebno dvoje, niti je to nogomet u kojem se akcija gradi preko četiri igrača niti je to football u kojem se dio momčadi mora žrtvovati da bi drugi dio ekipe pobrao slavu. Na udaranju si sam, kad bacaš si sam, na bazi si sam, čak si u obrani većinom sam. Ukoliko si dovoljno jak da te trvenja u svlačionici ne pojedu prije same utakmice u igri nećeš imati problema. Lopticu ti ionako baca protivnik. Prema tome Boston čak i s ovakvom ekipom može doći do naslova prvaka. Kemiju nemaju, ali imaju talenta. Samo što to meni nije bitno. Ne želim ponavljati klišeje iz glupih američkih serija svaki put kada gledam Soxe kako igraju. Želim gledati klub u kojeg sam se zaljubio.
Keep the faith and never fear, We'll keep the Red flag flying high, Cuz Man United will Never Die!!!
The greater the challenge the more Glory in overcoming it!
________BOSTON_________
.BRUINS=CELTICS=RED SOX.
..NEW ENGLAND PATRIOTS..
..kako nam je to bila jaka rotacija u pm 
..sve djete do djeteta, sreca sto nismo imali srece da uzmemo WS,a bili smo bolji od One Floride 100%..vodit 2:0 u seriji i imati je u rukama i sam je ispustiti pihhhhh
..da je ovakav bio uvjek danas bi ga slavili, ali sad mi ramzisljamo od podmladjenju ekipe i to je to..Mi nismo Pittsburg koji se podmladjuje 20 godina i mi smo Cubsi koji ce za 2 godine biti medju boljim ekipama kad Brett Jeckson, Soler, onda ovaj novi rookie uskoce na OF i kad ovaj novi mladi pitcher, kao i bolji reliveri dodju uhhh