Hajd pliz kao i ja i vi ostali mu prijavite postove, nema od toga ništa al barem prijavite.
Diadora je napisao/la: ↑09 dec 2025, 06:24Ovakav ponizavacki I dupeuvlakacki tekst moze napisati neko bez imalo samopostovanja. Klasicna balijska ulizica, onaj jad, bijednik, beta pizda Koji nema pojma o bosni ni o svom identiteta nego sanja neku bosnu u kojoj ce GA svetosavci I katolibani tapsati po ramenu u still " dobar si decko".perun je napisao/la: ↑08 dec 2025, 20:21Rođen 1996. u Ljubuškom, odrastao u malom hercegovačkom klubu Stolac, zatim stasao u stabilnom hrvatskom prvoligašu Slaven Belupu, pa završio u Glasgowu – na Ibroxu, stadionu Rangersa, gdje je u legendarnom navijačkom pabu The Loud, The Greatest mogao popiti Tennent’s i vidjeti šta znači biti dio jedne od najvećih fudbalskih tradicija u Evropi.
Nije išlo na Ibroxu kako je očekivao, pa je stigla prilika koju sanja većina Hercegovaca (osim onih vjernih Dinamu) – dres Hajduka. U Splitu je Katić odigrao i vrlo dobre i loše utakmice, ali ne dovoljno za novi ugovor. Slijedi odlazak u Zürich, u najveći švicarski grad, gdje fudbal nikada nije pitanje života i smrti kao na Poljudu i Ibroxu, niti identitet određuje boja šala.
U trenutku kada se činilo da je njegova karijera u silaznoj fazi, direktor reprezentacije Emir Spahić procijenio je da bi Katić mogao biti važna opcija za BiH. I nije krenulo bajno, svjetski velikani igrali su se s reprezentacijom, a svaki novi poraz postavljao je pitanje: “Šta mu je ovo trebalo?” Ipak, kako je reprezentacija prekinula negativnu seriju ostaje za rijetke fudbalske analitičare u Bosni i Hercegovini; ono što je bitno jest da je Nikola Katić svaku utakmicu igrao fanatično, stavljajući glavu gdje mnogi ne bi nogu.
Ipak, najvažnija stvar nije na terenu – Katić je bitne golove dao i van terena.
U jednom intervjuu kaže: “Meni je apsurdno da se ljudi u 2024. godini dijele na jednu stranu, drugu stranu. Svi smo tu da doprinesemo boljitku ove reprezentacije i države bez obzira odakle dolazimo i na vjeroispovijest. Konačno trebaju prestati podjele. Dat ću primjer Jablanice i svega što se nažalost desilo, tih dana niko ne pita ko je, šta je, odakle je ko. Nisam dio ratne priče i prošlosti niti sam vezan za to, ali malo mi smeta što se to ispituje ko je stavio ruku na srce, da li je Hrvat, da li je Bošnjak ili katolik, pravoslavac, nebitno. Svi smo tu s jednim ciljem, istom voljom, željom i ljubavlju kako bismo došli do nivoa do kojeg želimo.”Katić je rekao nešto što u ovoj zemlji rijetko ko uspije reći ovako jednostavno. Ljudi moji, ovo je 2024. godina.
Nikola Katić voli Bosnu i Hercegovinu. Nikola Katić voli i Hrvatsku. I nijedna od tih ljubavi se ne isključuje. On je vjerovatno ponosni Hrvat, ali to ga ne sprječava da daje maksimum za BiH. Njegov identitet nije greška – njegov identitet je realnost savremenog svijeta.
Bosna i Hercegovina, međutim, pati od duboko ukorijenjene tradicije da identitet mora biti jednoznačan, konačan i mjerljiv.
U modernom društvu identitet nije čista kategorija. Savremena sociologija i filozofija (Hall, Sen, Taylor, Bauman) jasno govore da je identitet višeslojan, fluidan i nikada potpuno stabilan. Čovjek može istovremeno pripadati različitim zajednicama, i to nije kontradikcija – nego bogatstvo.
Kultura određivanja identiteta drugima najgori je oblik totalitarnog refleksa. Ovdje ljudi profesionalno mjere ko je pravi ljevičar, ko je urban, ko je liberal, ko je patriot, ko je “dovoljno naš”. To je tradicija intelektualnog i političkog nasilja. Ljudi imaju pravo biti šta žele – Hrvat, Bošnjak, Bosanac, Evropljanin, sve istovremeno ili ništa od toga.
Književnik Ivan Lovrenović je nedavno rekao: “Kao Bosanac nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat.” I to je ključ cijele priče.
Problem ovdašnjih naroda nije manjak patriotizma, nego temeljita teološka i identitetska neobrazovanost, plus ukorijenjeni refleks konačnog suca – onoga koji mjeri ispravnost drugih. A takvi mjeritelji trebaju samo jedno: da ih se intelektualno odstrani iz ozbiljne rasprave.
Ljudi nisu jednostavne jedinke. Identitet nije matematička jednačina. Identitet je prostor, sloj, mnoštvo. I niko nema pravo ograničiti ga.
A Nikola Katić je pokazao da čovjek može voljeti sve što poželi (Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, Švajcarsku) i da nijedna ljubav ne umanjuje onu drugu. To je prirodno. To je ljudski. I to je jedina priča koju vrijedi braniti.
Jednostavno ne kontam cemo ovoliko bijefno uvlacenje u cmar Jednom ispodprosjecnom igracu Koji osim srcanosti I borbenosti nema bukvalno nista. Kvalitetom uopste ne zasluzuje poziv. Igra u igracki nikad gorem schslkeu Koji igra minimalno 50 posto iznad svojih realnih mogucnosti jer imaju trenera Koji zna od gofana napraviti ukusan biftek. Limitiran ko daska, tehnicki na amaterskom Nivou. Pas igra nepostojeca, ne dao Bog uzeti loptu I prenijeti je na protivnicku polovinu. Igrac Koji moze igrati samo u ekipama koje protivniku puste posjed.
Cemu lizanje dupeta igracima I ljudima Koji su odrasli u okruzenju u kojem je Bosna nesto sto treba unistiti I pripojiti hrvatskoj.
Bosnjaci pogotovo ove starije generacije 50+ su fakat definicija stokholmskog sindroma. Meni apsolutno ne bi smetalo da nijedan srbin ni kamenjarac nikad ne zaigra za bih. Jednostavno ih trebamo gledati kao strani faktor u nasoj zemlji I prema njima SE odnositi tako.
