Re: Safet Sušić - Pape
Postano: 13 nov 2014, 11:23
http://****/fudbal/susicevo-ide ... dan-alibi/" onclick="window.open(this.href);return false; 
U pet godina koliko je na mjestu selektora fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine Safet Sušić nikada nije bio u ovakvoj situaciji. Za razliku od njegovih prethodnika, Pape je u svom mandatu rijetko imao velikih problema s povredama. I baš sada – pred utakmicu koja bi, barem bi tako bilo logično, trebala biti i presudna za nastavak njegove selektorske karijere – sreća mu je okrenula leđa. Ostao je bez nekoliko važnih karika, uključujući i one za koje, sudeći prema njegovim postupcima, misli da su nezamjenjive.
Safet Sušić je, na kraju, iz gomile problema koji su ga nažalost zadesili ove sedmice ipak uspio izvući jednu pozitivnu stvar.
Alibi.
Nije to našem najuspješnijem treneru strano, radio je to i ranije. Doduše, rijetko se Sušić služio tipičnim opravdanjima; sudijama, lošim terenima ili vremenskim uslovima. Naš selektor bio je mnogo maštovitiji – javno je preuveličavao protivnike i umanjivao kvalitet naše reprezentacije, često za poraze direktno optuživao i vlastite izabranike ili nam pričao priče o “planiranom” gubitku dva boda. Sada je došlo vrijeme – a moralo je kad-tad – i na povrede.
Sušić će u Haifi biti bez Kolašinca, Salihovića, Vršajevića i Sušića, ali njihov izostanak kao hendikep je stvar perspektive. Da, uz limitirani izbor kakav imamo, svaki igrač nam je jako važan i to je činjenica. Ali, ako ćemo se već držati činjenica, Pape je odavno znao da ne računa na Kolašinca i Salihovića. Uostalom, isti taj Salihović u zadnjih je sedam utakmica starter bio jednom – protiv Lihtenštajna – dok je Sušić procijenio da mu Kolašinac ne treba protiv Nigerije i na beku je koristio Lulića kojeg ima i danas. Nije pretjerano standardan bio ni Vršajević, 180 minuta u sedam utakmica, na klupi je presjedio Belgiju i Vels. Tino-Sven se neočekivano prometnuo u prvotimca, ali niti jednom nije odigrao devedeset minuta – obično je ostajao bez daha nakon tridesetak.
Jasno, izostanak Ibiševića i pogotovo kapitena Edina Džeke je potpuno druga priča i osjetile bi ga i selekcije s mnogo većim izborom nego li ima naša. U Sušićevih pet godina na klupi, ovaj dvojac kombinovao je 44 od ukupno 81 postignutog gola, ili ako hoćete u postocima – 54%. Od brojki glava boli pogotovo kada je u pitanju 2014. godina – partnerstvo Džeko-Ibišević donijelo je Papetu 75% postignutih golova. Devet od dvanaest.
Danas se barata desetinama imena, no bilo koga da je Sušić naknadno pozvao, taj ne bi bio prava alternativa Ibiševiću ili Džeki individualno, a kamoli u paru. To je još jedna činjenica i niko je ne može pobiti. Međutim, činjenica je i to da je malo timova, pogotovo nacionalih, čije su alternative na određenim pozicijama jednako kvalitetne prvom izboru. To je, manje-više, fudbalska logika. Isto kao što bi bilo logično da je selektor Safet Sušić u pet godina svog mandata skautirao i selektirao još ponekog napadača. Istina, izbor je limitiran, ali to ne znači da automatski i ne postoji. Ili da pojednostavimo, a dokaz je i Papetov izbor na drugim pozicijama, u reprezentaciju se ne biraju samo vrhunski igrači, nego i njihove najbolje moguće zamjene. Takvih Sušić među napadačima u ovom trenutku nema, a jedan od faktora koje treba kriviti za to je i on sam.
U pet godina i 47 utakmica koje je vodio (isključimo li izlet protiv Poljaka u Turskoj) selektor je priliku dao četvorici klasičnih napadača. Džeko je nastupio u 46 utakmica, Ibišević u njih 42, Zlatan Muslimović minute je dobivao u 11 navrata, a Ermin Zec u 8. Za 4230 minuta – od čega njih 1710 u prijateljskim utakmicama – vidjeli smo četiri klasična napadača.Dakle, izostanak Džeke i Ibiševića ogromni je hendikep, ali nije ništa neobično da se prvi i drugi napadač jedne selekcije povrijede. Neobično je da se izbor tu završava.
Pape je ovaj put u potrazi za alibijem otišao i korak dalje. Svako ko detaljnije prati fudbalsku reprezentaciju zna da je svojim izjavama Safet Sušić zabio mnogo autogolova u selektorskoj karijeri. Ali, niti jedan nije bio moćan i snažan kao komentar na vijest o Džekinom izostanku, u kojem je selektor Sušić ne samo položio oružje i predao se pred bitku koja još nije ni počela nakon što je izgubio najvažnijeg, ali jednog vojnika, nego je svoju vojsku javno nazvao nesposobnom za pobjedu.
“Ako Džeko ne bude mogao igrati moraćemo se pomiriti s tim da u Izrael više ne idemo pobijediti, već da idemo pokušati ne izgubiti utakmicu”, kazao je Sušić i prekršio vjerovatno sva moguća pravila o psihološkoj pripremi utakmice, pretvorivši Ćirinu tragikomičnu ali legendarnu “sine, **** im mater” u tužnu i depresivnu “sine, **** oni nama mater”.
Sve to pred utakmicu s protivnikom koji zaslužuje respekt, ali nikako da ga se Bosna i Hercegovina, makar bez nekoliko važnih igrača, boji. Izrael je solidna selekcija, za koju se, kao i svaku drugu, moralo dobro pripremiti – višemjesečni skauting protivnika, detaljna analiza njihovih individualaca i tima, adaptacija naše igre potrebama utakmice. Sve što smo uradili; pardon – trebali uraditi; i protiv Kipra, Velsa ili Belgije.
Izrael je dobar, Izrael je opasan i može nam zagorčati život. Ali Izrael nije, kakvim ga se pokušava predstaviti posljednjih dana, vrhunski. Ekipa je to koja jeste uvezala tri pobjede, ali su te tri pobjede došle protiv Hondurasa, Kipra i Andore. Ekipa je to koja nije izgubila od Portugala u prošlim kvalifikacijama, ali isto tako kod kuće nije dobila Sjevernu Irsku ili Azerbejdžan. Ekipa je to koja može svakoga namučiti kod kuće, ali je isto tako u deset posljednjih utakmica pred svojim navijačima slavila dva puta – protiv Luksemburga i Finske (golom u 93. minutu).
Odlična je to ekipa koja, i pored svih naših izostanaka i problema, nije bolja od reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Zato Papetovo “idemo po bod” nije ništa drugo nego zamazivanje očiju i sramotno traženje alibija. Možda bod u Haifi iz druge perspektive ne bi bio loš; ne bi da u ovu utakmicu ulazimo sa 9 iz prve tri, ili barem njih 7. Ovako, u situaciji kakvoj jesmo – ne samo s bodovnog, nego i psihološkog, odnosno aspekta atmosfere oko reprezentacije – jedan bod u Izraelu bi bio ništa drugo nego još jedan u nizu neuspjeha u ovim kvalifikacijama i korak nazad u borbi za plasman u Francusku. Bez obzira koliko je još bodova u igri.
U pet godina koliko je na mjestu selektora fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine Safet Sušić nikada nije bio u ovakvoj situaciji. Za razliku od njegovih prethodnika, Pape je u svom mandatu rijetko imao velikih problema s povredama. I baš sada – pred utakmicu koja bi, barem bi tako bilo logično, trebala biti i presudna za nastavak njegove selektorske karijere – sreća mu je okrenula leđa. Ostao je bez nekoliko važnih karika, uključujući i one za koje, sudeći prema njegovim postupcima, misli da su nezamjenjive.
Safet Sušić je, na kraju, iz gomile problema koji su ga nažalost zadesili ove sedmice ipak uspio izvući jednu pozitivnu stvar.
Alibi.
Nije to našem najuspješnijem treneru strano, radio je to i ranije. Doduše, rijetko se Sušić služio tipičnim opravdanjima; sudijama, lošim terenima ili vremenskim uslovima. Naš selektor bio je mnogo maštovitiji – javno je preuveličavao protivnike i umanjivao kvalitet naše reprezentacije, često za poraze direktno optuživao i vlastite izabranike ili nam pričao priče o “planiranom” gubitku dva boda. Sada je došlo vrijeme – a moralo je kad-tad – i na povrede.
Sušić će u Haifi biti bez Kolašinca, Salihovića, Vršajevića i Sušića, ali njihov izostanak kao hendikep je stvar perspektive. Da, uz limitirani izbor kakav imamo, svaki igrač nam je jako važan i to je činjenica. Ali, ako ćemo se već držati činjenica, Pape je odavno znao da ne računa na Kolašinca i Salihovića. Uostalom, isti taj Salihović u zadnjih je sedam utakmica starter bio jednom – protiv Lihtenštajna – dok je Sušić procijenio da mu Kolašinac ne treba protiv Nigerije i na beku je koristio Lulića kojeg ima i danas. Nije pretjerano standardan bio ni Vršajević, 180 minuta u sedam utakmica, na klupi je presjedio Belgiju i Vels. Tino-Sven se neočekivano prometnuo u prvotimca, ali niti jednom nije odigrao devedeset minuta – obično je ostajao bez daha nakon tridesetak.
Jasno, izostanak Ibiševića i pogotovo kapitena Edina Džeke je potpuno druga priča i osjetile bi ga i selekcije s mnogo većim izborom nego li ima naša. U Sušićevih pet godina na klupi, ovaj dvojac kombinovao je 44 od ukupno 81 postignutog gola, ili ako hoćete u postocima – 54%. Od brojki glava boli pogotovo kada je u pitanju 2014. godina – partnerstvo Džeko-Ibišević donijelo je Papetu 75% postignutih golova. Devet od dvanaest.
Danas se barata desetinama imena, no bilo koga da je Sušić naknadno pozvao, taj ne bi bio prava alternativa Ibiševiću ili Džeki individualno, a kamoli u paru. To je još jedna činjenica i niko je ne može pobiti. Međutim, činjenica je i to da je malo timova, pogotovo nacionalih, čije su alternative na određenim pozicijama jednako kvalitetne prvom izboru. To je, manje-više, fudbalska logika. Isto kao što bi bilo logično da je selektor Safet Sušić u pet godina svog mandata skautirao i selektirao još ponekog napadača. Istina, izbor je limitiran, ali to ne znači da automatski i ne postoji. Ili da pojednostavimo, a dokaz je i Papetov izbor na drugim pozicijama, u reprezentaciju se ne biraju samo vrhunski igrači, nego i njihove najbolje moguće zamjene. Takvih Sušić među napadačima u ovom trenutku nema, a jedan od faktora koje treba kriviti za to je i on sam.
U pet godina i 47 utakmica koje je vodio (isključimo li izlet protiv Poljaka u Turskoj) selektor je priliku dao četvorici klasičnih napadača. Džeko je nastupio u 46 utakmica, Ibišević u njih 42, Zlatan Muslimović minute je dobivao u 11 navrata, a Ermin Zec u 8. Za 4230 minuta – od čega njih 1710 u prijateljskim utakmicama – vidjeli smo četiri klasična napadača.Dakle, izostanak Džeke i Ibiševića ogromni je hendikep, ali nije ništa neobično da se prvi i drugi napadač jedne selekcije povrijede. Neobično je da se izbor tu završava.
Pape je ovaj put u potrazi za alibijem otišao i korak dalje. Svako ko detaljnije prati fudbalsku reprezentaciju zna da je svojim izjavama Safet Sušić zabio mnogo autogolova u selektorskoj karijeri. Ali, niti jedan nije bio moćan i snažan kao komentar na vijest o Džekinom izostanku, u kojem je selektor Sušić ne samo položio oružje i predao se pred bitku koja još nije ni počela nakon što je izgubio najvažnijeg, ali jednog vojnika, nego je svoju vojsku javno nazvao nesposobnom za pobjedu.
“Ako Džeko ne bude mogao igrati moraćemo se pomiriti s tim da u Izrael više ne idemo pobijediti, već da idemo pokušati ne izgubiti utakmicu”, kazao je Sušić i prekršio vjerovatno sva moguća pravila o psihološkoj pripremi utakmice, pretvorivši Ćirinu tragikomičnu ali legendarnu “sine, **** im mater” u tužnu i depresivnu “sine, **** oni nama mater”.
Sve to pred utakmicu s protivnikom koji zaslužuje respekt, ali nikako da ga se Bosna i Hercegovina, makar bez nekoliko važnih igrača, boji. Izrael je solidna selekcija, za koju se, kao i svaku drugu, moralo dobro pripremiti – višemjesečni skauting protivnika, detaljna analiza njihovih individualaca i tima, adaptacija naše igre potrebama utakmice. Sve što smo uradili; pardon – trebali uraditi; i protiv Kipra, Velsa ili Belgije.
Izrael je dobar, Izrael je opasan i može nam zagorčati život. Ali Izrael nije, kakvim ga se pokušava predstaviti posljednjih dana, vrhunski. Ekipa je to koja jeste uvezala tri pobjede, ali su te tri pobjede došle protiv Hondurasa, Kipra i Andore. Ekipa je to koja nije izgubila od Portugala u prošlim kvalifikacijama, ali isto tako kod kuće nije dobila Sjevernu Irsku ili Azerbejdžan. Ekipa je to koja može svakoga namučiti kod kuće, ali je isto tako u deset posljednjih utakmica pred svojim navijačima slavila dva puta – protiv Luksemburga i Finske (golom u 93. minutu).
Odlična je to ekipa koja, i pored svih naših izostanaka i problema, nije bolja od reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Zato Papetovo “idemo po bod” nije ništa drugo nego zamazivanje očiju i sramotno traženje alibija. Možda bod u Haifi iz druge perspektive ne bi bio loš; ne bi da u ovu utakmicu ulazimo sa 9 iz prve tri, ili barem njih 7. Ovako, u situaciji kakvoj jesmo – ne samo s bodovnog, nego i psihološkog, odnosno aspekta atmosfere oko reprezentacije – jedan bod u Izraelu bi bio ništa drugo nego još jedan u nizu neuspjeha u ovim kvalifikacijama i korak nazad u borbi za plasman u Francusku. Bez obzira koliko je još bodova u igri.
poraz otkaz i ja koji sam kao pristalica papeta slazem se poraz otkaz , nerjeseno e to mislim da je loš rezultat al ostavio bi neku nadu za nastavak kvalifikacija a vjerovatno bi i safeta ostavio na klupi mada je to manje bitno odnosno ako uzmemo bod borba za drugo mjesto bila bi teska i zavisili bi dosta od drugih reprezentacija i qako bi promjenili selektora imao bi jako taezak zadatak .trece ako pobjedimo a aBd hocemo onda safet zatvara usta svim kriticarima i ostaje selektor i vjerovatno nas vodi i na EP jer mislim da bi ova 3 boda otvorila put prema ep .
,