Dobar tekst
Reprezentacija Bosne i Hercegovine 16. novembra nastavlja svoj put u kvalifikacijama za Euro 2016. Protivnik će nam biti jedina ekipa sa zasad stopotostnim učinkom u našoj grupi, selekcija Izraela.
Iako je naš tim zabilježio svoj najlošiji start u historiji kvalifikacija za evropska prvenstva, Izrael nije protivnik kojeg bismo se morali pribojavati u normalnim okolnostima. U pitanju je simpatičan tim u smislu njihovih ambicija da se kvalifikuju i činjenice da su često blizu tome, ali kadar gdje su najbolji fudbaleri Bibras Natcho, Lior Refaelov, Tomer Hemed i Omer Damari ne bi smio preplašiti ni slabije ekipe od nas. Ipak, sve nas je strah Izraela jer smo svjesni da je ovo utakmica kojom bismo mogli izgubiti šanse da se plasiramo na prvenstvo. I da situacija nije takva, nakon posljednjih događanja u reprezentaciji, teško bi iko sa optimizmom dočekao gostovanje u Haifi. Razlog je jednostavan, igrat ćemo u Izraelu u revolucionarnoj formaciji bez napadača, iako smo dosad uvijek igrali sa dva.
Hronološki gledano, rasprava o napadačima fudbalske reprezentacije BiH počela je jako davno. Od početka Sušićevog mandata ukupno su 4 napadača zabilježila nastupe za naš nacionalni tim, a dvojica su imala samo marginalnu ulogu. Njih se dvojice, Zlatana Muslimovića i Ermina Zeca, naš selektor riješio još 2011. godine, kada im je pomalo naprasno prestao slati pozive.
U neku se ruku tada i moglo shvatiti nepozivanje rezervne opcije u ofanzivnoj liniji, jer smo prethodne kvalifikacije odigrali uglavnom sa Edinom Džekom kao jedinim klasičnim centarforom i Vedadom Ibiševićem kao njegovom zamjenom, ali u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2014. godine, i Džeko i Ibišević su bili starteri.
Pape Sušić ima jednu manu koju i njegovi najveći poštovaoci ne mogu osporiti: iznimno je tvrdoglav i stvari posmatra samo iz jedne perspektive. Tako je javnost jako dugo zamajavao da mi nemamo samo dva napadača, jer ovisno od postavke, mnogi naši igrači mogu biti opasni po protivnički gol i igrati kao napadači. Ipak, u njegovim formacijama nikad nismo vidjeli te drugačije postavke, pa je jasno da ni on sam nije vjerovao u svoje riječi.
Dugo je Sušić odbijao razgovarati o trećem napadaču, a nisu ga dodirivale ni sugestije da je prije ili kasnije moguća situacija da Džeko ili Ibišević budu povrijeđeni. Bahatost se kad – tad morala obiti o glavu, ali bila je mala vjerovatnoća da se Sušiću vrati u ovakvom razmjeru. Ipak, desilo se i to, oba su naša napadača povrijeđena i potpuno desetkovani idemo u Izrael.
Suvišno je pominjati da je Pape priliku za popravni imao već nakon povrede Vedada Ibiševića, jer se ona desila prije sastavljanja spiska. Tada je dao jako smušenu izjavu kojom je dodatno narušio svoj ionako poljuljani kredibilitet, rekavši otprilike da ne bi bilo lijepo prema Vedadu da mu se nađe zamjena kad je povrijeđen. Nije lijepo prema Vedadu, ali lijepo je prema reprezentaciji i navijačima. Odlično.
Ironično je da nam je upravo ta povreda Ibiševića išla na ruku, jer smo napokon mogli očekivati neku više simetričnu formaciju naše reprezentacije od ove u kojoj igramo od starta kvalifikacija, a koja kod većine naših fudbalera u prvi plan izbacuje nekvalitete, dok maskira njihove kvalitete. Ipak, sreća nam je kao i mnogo puta dosad okrenula leđa.
U posljednjoj utakmici za Manchester City pred okupljanje reprezentacije, Edin Džeko je za samo 4 minute doživio jednu od težih povreda u svojoj karijeri i Sušiću neće biti na raspolaganju za susret sa Izraelom. Ovaj put poziv napadaču je bio neminovnost, ali Sušić nas je ponovo negativno iznenadio. Odbio je i razmišljati o tome, pravdajući se kako i Bayern i Barcelona ponekad igraju bez napadača, a opet su ofanzivni i daju puno golova. Bespotrebno je dokazivati besmislenost ove izjave, dovoljno je reći da ona odiše ili bezobrazlukom, ili elementarnim nepoznavanjem vrhunskog fudbala.
I dok je naš selektor svima dokazivao kako je potpuno logično da nikoga ne zove, Milan Đurić je u susretu između Chieva i Cesene postigao svoj prvi gol u Seriji A, blago poremetivši selektorovu računicu o tome da nemamo baš nijednu opciju za mijenjanje Ibiševića i Džeke. Svejedno, Sušić nije bio impresioniran Đurićem, a nije ni Đurić Sušićem – sarkastično je svoj gol posvetio upravo njemu.
Sušić ima pravo kad kaže da je nezgodno u ovakvoj utakmici dati šansu za debi nekome ko nije na nivou Džeke i Ibiševića. Tu se otprilike i završava ispravnost njegovih stavova. Nije niko drugi bio dužan da kreira rezervnu opciju za naše napadače do njega samog. Možda su Đurić, Mahmutović i Hadžić stvarno debelo ispod nivoa koji je našoj reprezentaciji potreban, ali njihova klupska forma sugeriše drugačije, a u reprezentaciji nisu isprobani da bismo imali uvid u njihove kvalitete.
Rezonom da igramo bez napadača jer nemamo napadača klase Džeke (i Ibiševića), šta će biti ako se povrijedi Begović? Uz dužno poštovanje svih naših ostalih golmana, oni nisu ni blizu njegovog nivoa. Malo je zajedljivo reći da bismo mogli nekad zaigrati i bez golmana, ali to nije ništa više zajedljivo od onoga što Sušić stalno izjavljuje.
Nije posve jasno da li će naš tim u Izraelu igrati u formaciji 4-6-0 ili će Pape nastaviti taktičku revoluciju koju je prije par mjeseci započeo i dati nam priliku da po prvi put vidimo formaciju 3-7-0. Ipak, jasno je gotovo u potpunosti koji će fudbaleri biti starteri.
Skoro je sigurno da ponovo mjesta neće biti za igrače poput Ognjena Vranješa, Gojka Cimirota, Gorana Zakarića ili Sanjina Prcića. Istina, niko od njih nije napadač i niko direktno ne konkuriše za pozicije na kojima imamo najviše izostanaka, ali koja je svrha njihovog pozivanja u reprezentaciju?
Sušić je već priznao da pozivi za Vranješa nemaju veze sa njegovim kvalitetom, već sa zaslugama iz davno prošlog vremena. Ipak, sa Cimirotom, Zakarićem i Prcićem je situacija drugačija. Sva trojica su jako mladi igrači i imaju dosta potencijala, ali u reprezentaciji su samo da popune broj. Koliko god je za mladog igrača motivirajući poziv u reprezentaciju, toliko je i demotivirajuće kada shvati da ga se ne zove što se stvarno u njega vjeruje, već samo da bi se stvorio takav privid.
Naš nacionalni tim neće moći vječno da crpi talente iz dijaspore, a jedini način za podizanje rejtinga fudbalerima iz naše lige (ili našim fudbalerima koji nastupaju u slabijim ligama) jeste reprezentacija. Muhamed Bešić nikad ne bi obukao dres Evertona da je ovisio isključivo od svojih nastupa za Ferencvaros. Grubo je reći da reprezentacija treba da prodaje fudbalere, jer ona nikad ne smije postati poligon za nečije vlastite interese. Ipak, najtalentovanijima treba dati odgovarajuću minutažu, jer samo će transferima u veće klubove u ranoj fazi svoje karijere moći da ostvare takav napredak od kojeg bi korist imao i nacionalni tim.
Za kraj, vrijedi istaći da mi i sa ovakvim sastavom u susret sa Izraelom ulazimo kao favoriti. Neće biti iznenađenje ako odnesemo 3 boda, iako je Sušić dao sve od sebe da očekivanja spusti na minimum rekavši kako bez Džeke nema smisla pričati o tri boda i da u Haifu idemo da probamo osvojiti bod.
Kako god se meč okončao, teško se oteti utisku da je ovako vođena reprezentacija osuđena na još mnogo turbulencija u skorijoj budućnosti i da je ova generacija pod vodstvom Safeta Sušića svoj maksimum već postigla. Više ni najveći optimisti ne vjeruju da će selektor svoj pristup preko noći promijeniti, a svi propusti u radu prije ili kasnije će morati doći na naplatu, a čini se da su već počeli.
