Nikola Katić

[19vendetta87]

Brigadiru, reci mu da radiš u ženskom okruženju nek ti zavidi

Ta mu je izvaja najjaca bila

[perun]

Rođen 1996. u Ljubuškom, odrastao u malom hercegovačkom klubu Stolac, zatim stasao u stabilnom hrvatskom prvoligašu Slaven Belupu, pa završio u Glasgowu – na Ibroxu, stadionu Rangersa, gdje je u legendarnom navijačkom pabu The Loud, The Greatest mogao popiti Tennent’s i vidjeti šta znači biti dio jedne od najvećih fudbalskih tradicija u Evropi.

Nije išlo na Ibroxu kako je očekivao, pa je stigla prilika koju sanja većina Hercegovaca (osim onih vjernih Dinamu) – dres Hajduka. U Splitu je Katić odigrao i vrlo dobre i loše utakmice, ali ne dovoljno za novi ugovor. Slijedi odlazak u Zürich, u najveći švicarski grad, gdje fudbal nikada nije pitanje života i smrti kao na Poljudu i Ibroxu, niti identitet određuje boja šala.

U trenutku kada se činilo da je njegova karijera u silaznoj fazi, direktor reprezentacije Emir Spahić procijenio je da bi Katić mogao biti važna opcija za BiH. I nije krenulo bajno, svjetski velikani igrali su se s reprezentacijom, a svaki novi poraz postavljao je pitanje: “Šta mu je ovo trebalo?” Ipak, kako je reprezentacija prekinula negativnu seriju ostaje za rijetke fudbalske analitičare u Bosni i Hercegovini; ono što je bitno jest da je Nikola Katić svaku utakmicu igrao fanatično, stavljajući glavu gdje mnogi ne bi nogu.

Ipak, najvažnija stvar nije na terenu – Katić je bitne golove dao i van terena.

U jednom intervjuu kaže: “Meni je apsurdno da se ljudi u 2024. godini dijele na jednu stranu, drugu stranu. Svi smo tu da doprinesemo boljitku ove reprezentacije i države bez obzira odakle dolazimo i na vjeroispovijest. Konačno trebaju prestati podjele. Dat ću primjer Jablanice i svega što se nažalost desilo, tih dana niko ne pita ko je, šta je, odakle je ko. Nisam dio ratne priče i prošlosti niti sam vezan za to, ali malo mi smeta što se to ispituje ko je stavio ruku na srce, da li je Hrvat, da li je Bošnjak ili katolik, pravoslavac, nebitno. Svi smo tu s jednim ciljem, istom voljom, željom i ljubavlju kako bismo došli do nivoa do kojeg želimo.”Katić je rekao nešto što u ovoj zemlji rijetko ko uspije reći ovako jednostavno. Ljudi moji, ovo je 2024. godina.

Nikola Katić voli Bosnu i Hercegovinu. Nikola Katić voli i Hrvatsku. I nijedna od tih ljubavi se ne isključuje. On je vjerovatno ponosni Hrvat, ali to ga ne sprječava da daje maksimum za BiH. Njegov identitet nije greška – njegov identitet je realnost savremenog svijeta.

Bosna i Hercegovina, međutim, pati od duboko ukorijenjene tradicije da identitet mora biti jednoznačan, konačan i mjerljiv.

U modernom društvu identitet nije čista kategorija. Savremena sociologija i filozofija (Hall, Sen, Taylor, Bauman) jasno govore da je identitet višeslojan, fluidan i nikada potpuno stabilan. Čovjek može istovremeno pripadati različitim zajednicama, i to nije kontradikcija – nego bogatstvo.

Kultura određivanja identiteta drugima najgori je oblik totalitarnog refleksa. Ovdje ljudi profesionalno mjere ko je pravi ljevičar, ko je urban, ko je liberal, ko je patriot, ko je “dovoljno naš”. To je tradicija intelektualnog i političkog nasilja. Ljudi imaju pravo biti šta žele – Hrvat, Bošnjak, Bosanac, Evropljanin, sve istovremeno ili ništa od toga.

Književnik Ivan Lovrenović je nedavno rekao: “Kao Bosanac nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat.” I to je ključ cijele priče.

Problem ovdašnjih naroda nije manjak patriotizma, nego temeljita teološka i identitetska neobrazovanost, plus ukorijenjeni refleks konačnog suca – onoga koji mjeri ispravnost drugih. A takvi mjeritelji trebaju samo jedno: da ih se intelektualno odstrani iz ozbiljne rasprave.

Ljudi nisu jednostavne jedinke. Identitet nije matematička jednačina. Identitet je prostor, sloj, mnoštvo. I niko nema pravo ograničiti ga.

A Nikola Katić je pokazao da čovjek može voljeti sve što poželi (Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, Švajcarsku) i da nijedna ljubav ne umanjuje onu drugu. To je prirodno. To je ljudski. I to je jedina priča koju vrijedi braniti.

[Vaya]

Rođen 1996. u Ljubuškom, odrastao u malom hercegovačkom klubu Stolac, zatim stasao u stabilnom hrvatskom prvoligašu Slaven Belupu, pa završio u Glasgowu – na Ibroxu, stadionu Rangersa, gdje je u legendarnom navijačkom pabu The Loud, The Greatest mogao popiti Tennent’s i vidjeti šta znači biti dio jedne od najvećih fudbalskih tradicija u Evropi.

Nije išlo na Ibroxu kako je očekivao, pa je stigla prilika koju sanja većina Hercegovaca (osim onih vjernih Dinamu) – dres Hajduka. U Splitu je Katić odigrao i vrlo dobre i loše utakmice, ali ne dovoljno za novi ugovor. Slijedi odlazak u Zürich, u najveći švicarski grad, gdje fudbal nikada nije pitanje života i smrti kao na Poljudu i Ibroxu, niti identitet određuje boja šala.

U trenutku kada se činilo da je njegova karijera u silaznoj fazi, direktor reprezentacije Emir Spahić procijenio je da bi Katić mogao biti važna opcija za BiH. I nije krenulo bajno, svjetski velikani igrali su se s reprezentacijom, a svaki novi poraz postavljao je pitanje: “Šta mu je ovo trebalo?” Ipak, kako je reprezentacija prekinula negativnu seriju ostaje za rijetke fudbalske analitičare u Bosni i Hercegovini; ono što je bitno jest da je Nikola Katić svaku utakmicu igrao fanatično, stavljajući glavu gdje mnogi ne bi nogu.

Ipak, najvažnija stvar nije na terenu – Katić je bitne golove dao i van terena.

U jednom intervjuu kaže: “Meni je apsurdno da se ljudi u 2024. godini dijele na jednu stranu, drugu stranu. Svi smo tu da doprinesemo boljitku ove reprezentacije i države bez obzira odakle dolazimo i na vjeroispovijest. Konačno trebaju prestati podjele. Dat ću primjer Jablanice i svega što se nažalost desilo, tih dana niko ne pita ko je, šta je, odakle je ko. Nisam dio ratne priče i prošlosti niti sam vezan za to, ali malo mi smeta što se to ispituje ko je stavio ruku na srce, da li je Hrvat, da li je Bošnjak ili katolik, pravoslavac, nebitno. Svi smo tu s jednim ciljem, istom voljom, željom i ljubavlju kako bismo došli do nivoa do kojeg želimo.”Katić je rekao nešto što u ovoj zemlji rijetko ko uspije reći ovako jednostavno. Ljudi moji, ovo je 2024. godina.

Nikola Katić voli Bosnu i Hercegovinu. Nikola Katić voli i Hrvatsku. I nijedna od tih ljubavi se ne isključuje. On je vjerovatno ponosni Hrvat, ali to ga ne sprječava da daje maksimum za BiH. Njegov identitet nije greška – njegov identitet je realnost savremenog svijeta.

Bosna i Hercegovina, međutim, pati od duboko ukorijenjene tradicije da identitet mora biti jednoznačan, konačan i mjerljiv.

U modernom društvu identitet nije čista kategorija. Savremena sociologija i filozofija (Hall, Sen, Taylor, Bauman) jasno govore da je identitet višeslojan, fluidan i nikada potpuno stabilan. Čovjek može istovremeno pripadati različitim zajednicama, i to nije kontradikcija – nego bogatstvo.

Kultura određivanja identiteta drugima najgori je oblik totalitarnog refleksa. Ovdje ljudi profesionalno mjere ko je pravi ljevičar, ko je urban, ko je liberal, ko je patriot, ko je “dovoljno naš”. To je tradicija intelektualnog i političkog nasilja. Ljudi imaju pravo biti šta žele – Hrvat, Bošnjak, Bosanac, Evropljanin, sve istovremeno ili ništa od toga.

Književnik Ivan Lovrenović je nedavno rekao: “Kao Bosanac nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat.” I to je ključ cijele priče.

Problem ovdašnjih naroda nije manjak patriotizma, nego temeljita teološka i identitetska neobrazovanost, plus ukorijenjeni refleks konačnog suca – onoga koji mjeri ispravnost drugih. A takvi mjeritelji trebaju samo jedno: da ih se intelektualno odstrani iz ozbiljne rasprave.

Ljudi nisu jednostavne jedinke. Identitet nije matematička jednačina. Identitet je prostor, sloj, mnoštvo. I niko nema pravo ograničiti ga.

A Nikola Katić je pokazao da čovjek može voljeti sve što poželi (Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, Švajcarsku) i da nijedna ljubav ne umanjuje onu drugu. To je prirodno. To je ljudski. I to je jedina priča koju vrijedi braniti.

Sve je super i nista nije sporno, ali kako ne mogu nazor ove suplje i pretvaranja...kako me nervira to licemjerstvo, pa to je nevjerovatno...
Bosnjaci mu okrenuli i upravili karijeru u pozitivnom pravcu u onom trenutku, pa je sad eto kao eto njemu nije jasno ko nas zavadi...
Jao, eto on hudnik voli Bosnu i Hercegovinu...voli je isto k'o sto je voli Dragan Covic... Znaci provjereno dokazano da je klasicni hercegovacko-kamenjarski ujko, ima tonu familije, kako iz Stoca, tako i iz Ljubuskog koji su u samom rukovodstvu HDZ-a, kao i u kantonalnim podruznicama HDZ-a u ZHK i HNK, koji svakodnevno rade i sprovode politike rusenja ove drzave, ali on eto voli BiH...

Super trenutna prica ispala, njemu dobro u karijeri, u reprezentaciji dobro obavlja posao, da Bog da ga Miron sutra poveo sa sobom u Bayern... ali molim te, znaci molim te nemoj mi rende kora...

Zasto Bosnjaci/Bosanci/Bosnjani imaju taj kompleks i momentalno svrsavaju kada neki Nikola/Marko/Dragan samo kaze, da formalno postuje i priznaje drzavu u kojoj zivi, pa zar to ne bi trebao da bude minimum nekog normalnog ljudskog dostojanstva...

[perun]

Rođen 1996. u Ljubuškom, odrastao u malom hercegovačkom klubu Stolac, zatim stasao u stabilnom hrvatskom prvoligašu Slaven Belupu, pa završio u Glasgowu – na Ibroxu, stadionu Rangersa, gdje je u legendarnom navijačkom pabu The Loud, The Greatest mogao popiti Tennent’s i vidjeti šta znači biti dio jedne od najvećih fudbalskih tradicija u Evropi.

Nije išlo na Ibroxu kako je očekivao, pa je stigla prilika koju sanja većina Hercegovaca (osim onih vjernih Dinamu) – dres Hajduka. U Splitu je Katić odigrao i vrlo dobre i loše utakmice, ali ne dovoljno za novi ugovor. Slijedi odlazak u Zürich, u najveći švicarski grad, gdje fudbal nikada nije pitanje života i smrti kao na Poljudu i Ibroxu, niti identitet određuje boja šala.

U trenutku kada se činilo da je njegova karijera u silaznoj fazi, direktor reprezentacije Emir Spahić procijenio je da bi Katić mogao biti važna opcija za BiH. I nije krenulo bajno, svjetski velikani igrali su se s reprezentacijom, a svaki novi poraz postavljao je pitanje: “Šta mu je ovo trebalo?” Ipak, kako je reprezentacija prekinula negativnu seriju ostaje za rijetke fudbalske analitičare u Bosni i Hercegovini; ono što je bitno jest da je Nikola Katić svaku utakmicu igrao fanatično, stavljajući glavu gdje mnogi ne bi nogu.

Ipak, najvažnija stvar nije na terenu – Katić je bitne golove dao i van terena.

U jednom intervjuu kaže: “Meni je apsurdno da se ljudi u 2024. godini dijele na jednu stranu, drugu stranu. Svi smo tu da doprinesemo boljitku ove reprezentacije i države bez obzira odakle dolazimo i na vjeroispovijest. Konačno trebaju prestati podjele. Dat ću primjer Jablanice i svega što se nažalost desilo, tih dana niko ne pita ko je, šta je, odakle je ko. Nisam dio ratne priče i prošlosti niti sam vezan za to, ali malo mi smeta što se to ispituje ko je stavio ruku na srce, da li je Hrvat, da li je Bošnjak ili katolik, pravoslavac, nebitno. Svi smo tu s jednim ciljem, istom voljom, željom i ljubavlju kako bismo došli do nivoa do kojeg želimo.”Katić je rekao nešto što u ovoj zemlji rijetko ko uspije reći ovako jednostavno. Ljudi moji, ovo je 2024. godina.

Nikola Katić voli Bosnu i Hercegovinu. Nikola Katić voli i Hrvatsku. I nijedna od tih ljubavi se ne isključuje. On je vjerovatno ponosni Hrvat, ali to ga ne sprječava da daje maksimum za BiH. Njegov identitet nije greška – njegov identitet je realnost savremenog svijeta.

Bosna i Hercegovina, međutim, pati od duboko ukorijenjene tradicije da identitet mora biti jednoznačan, konačan i mjerljiv.

U modernom društvu identitet nije čista kategorija. Savremena sociologija i filozofija (Hall, Sen, Taylor, Bauman) jasno govore da je identitet višeslojan, fluidan i nikada potpuno stabilan. Čovjek može istovremeno pripadati različitim zajednicama, i to nije kontradikcija – nego bogatstvo.

Kultura određivanja identiteta drugima najgori je oblik totalitarnog refleksa. Ovdje ljudi profesionalno mjere ko je pravi ljevičar, ko je urban, ko je liberal, ko je patriot, ko je “dovoljno naš”. To je tradicija intelektualnog i političkog nasilja. Ljudi imaju pravo biti šta žele – Hrvat, Bošnjak, Bosanac, Evropljanin, sve istovremeno ili ništa od toga.

Književnik Ivan Lovrenović je nedavno rekao: “Kao Bosanac nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat.” I to je ključ cijele priče.

Problem ovdašnjih naroda nije manjak patriotizma, nego temeljita teološka i identitetska neobrazovanost, plus ukorijenjeni refleks konačnog suca – onoga koji mjeri ispravnost drugih. A takvi mjeritelji trebaju samo jedno: da ih se intelektualno odstrani iz ozbiljne rasprave.

Ljudi nisu jednostavne jedinke. Identitet nije matematička jednačina. Identitet je prostor, sloj, mnoštvo. I niko nema pravo ograničiti ga.

A Nikola Katić je pokazao da čovjek može voljeti sve što poželi (Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, Švajcarsku) i da nijedna ljubav ne umanjuje onu drugu. To je prirodno. To je ljudski. I to je jedina priča koju vrijedi braniti.

Sve je super i nista nije sporno, ali kako ne mogu nazor ove suplje i pretvaranja...kako me nervira to licemjerstvo, pa to je nevjerovatno...
Bosnjaci mu okrenuli i upravili karijeru u pozitivnom pravcu u onom trenutku, pa je sad eto kao eto njemu nije jasno ko nas zavadi...
Jao, eto on hudnik voli Bosnu i Hercegovinu...voli je isto k'o sto je voli Dragan Covic... Znaci provjereno dokazano da je klasicni hercegovacko-kamenjarski ujko, ima tonu familije, kako iz Stoca, tako i iz Ljubuskog koji su u samom rukovodstvu HDZ-a, kao i u kantonalnim podruznicama HDZ-a u ZHK i HNK, koji svakodnevno rade i sprovode politike rusenja ove drzave, ali on eto voli BiH...

Super trenutna prica ispala, njemu dobro u karijeri, u reprezentaciji dobro obavlja posao, da Bog da ga Miron sutra poveo sa sobom u Bayern... ali molim te, znaci molim te nemoj mi rende kora...

Zasto Bosnjaci/Bosanci/Bosnjani imaju taj kompleks i momentalno svrsavaju kada neki Nikola/Marko/Dragan samo kaze, da formalno postuje i priznaje drzavu u kojoj zivi, pa zar to ne bi trebao da bude minimum nekog normalnog ljudskog dostojanstva...

Pročitaj što si napisao, pogledaj sam sebe u oči i reci što vidiš.

[Vaya]

Rođen 1996. u Ljubuškom, odrastao u malom hercegovačkom klubu Stolac, zatim stasao u stabilnom hrvatskom prvoligašu Slaven Belupu, pa završio u Glasgowu – na Ibroxu, stadionu Rangersa, gdje je u legendarnom navijačkom pabu The Loud, The Greatest mogao popiti Tennent’s i vidjeti šta znači biti dio jedne od najvećih fudbalskih tradicija u Evropi.

Nije išlo na Ibroxu kako je očekivao, pa je stigla prilika koju sanja većina Hercegovaca (osim onih vjernih Dinamu) – dres Hajduka. U Splitu je Katić odigrao i vrlo dobre i loše utakmice, ali ne dovoljno za novi ugovor. Slijedi odlazak u Zürich, u najveći švicarski grad, gdje fudbal nikada nije pitanje života i smrti kao na Poljudu i Ibroxu, niti identitet određuje boja šala.

U trenutku kada se činilo da je njegova karijera u silaznoj fazi, direktor reprezentacije Emir Spahić procijenio je da bi Katić mogao biti važna opcija za BiH. I nije krenulo bajno, svjetski velikani igrali su se s reprezentacijom, a svaki novi poraz postavljao je pitanje: “Šta mu je ovo trebalo?” Ipak, kako je reprezentacija prekinula negativnu seriju ostaje za rijetke fudbalske analitičare u Bosni i Hercegovini; ono što je bitno jest da je Nikola Katić svaku utakmicu igrao fanatično, stavljajući glavu gdje mnogi ne bi nogu.

Ipak, najvažnija stvar nije na terenu – Katić je bitne golove dao i van terena.

U jednom intervjuu kaže: “Meni je apsurdno da se ljudi u 2024. godini dijele na jednu stranu, drugu stranu. Svi smo tu da doprinesemo boljitku ove reprezentacije i države bez obzira odakle dolazimo i na vjeroispovijest. Konačno trebaju prestati podjele. Dat ću primjer Jablanice i svega što se nažalost desilo, tih dana niko ne pita ko je, šta je, odakle je ko. Nisam dio ratne priče i prošlosti niti sam vezan za to, ali malo mi smeta što se to ispituje ko je stavio ruku na srce, da li je Hrvat, da li je Bošnjak ili katolik, pravoslavac, nebitno. Svi smo tu s jednim ciljem, istom voljom, željom i ljubavlju kako bismo došli do nivoa do kojeg želimo.”Katić je rekao nešto što u ovoj zemlji rijetko ko uspije reći ovako jednostavno. Ljudi moji, ovo je 2024. godina.

Nikola Katić voli Bosnu i Hercegovinu. Nikola Katić voli i Hrvatsku. I nijedna od tih ljubavi se ne isključuje. On je vjerovatno ponosni Hrvat, ali to ga ne sprječava da daje maksimum za BiH. Njegov identitet nije greška – njegov identitet je realnost savremenog svijeta.

Bosna i Hercegovina, međutim, pati od duboko ukorijenjene tradicije da identitet mora biti jednoznačan, konačan i mjerljiv.

U modernom društvu identitet nije čista kategorija. Savremena sociologija i filozofija (Hall, Sen, Taylor, Bauman) jasno govore da je identitet višeslojan, fluidan i nikada potpuno stabilan. Čovjek može istovremeno pripadati različitim zajednicama, i to nije kontradikcija – nego bogatstvo.

Kultura određivanja identiteta drugima najgori je oblik totalitarnog refleksa. Ovdje ljudi profesionalno mjere ko je pravi ljevičar, ko je urban, ko je liberal, ko je patriot, ko je “dovoljno naš”. To je tradicija intelektualnog i političkog nasilja. Ljudi imaju pravo biti šta žele – Hrvat, Bošnjak, Bosanac, Evropljanin, sve istovremeno ili ništa od toga.

Književnik Ivan Lovrenović je nedavno rekao: “Kao Bosanac nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat.” I to je ključ cijele priče.

Problem ovdašnjih naroda nije manjak patriotizma, nego temeljita teološka i identitetska neobrazovanost, plus ukorijenjeni refleks konačnog suca – onoga koji mjeri ispravnost drugih. A takvi mjeritelji trebaju samo jedno: da ih se intelektualno odstrani iz ozbiljne rasprave.

Ljudi nisu jednostavne jedinke. Identitet nije matematička jednačina. Identitet je prostor, sloj, mnoštvo. I niko nema pravo ograničiti ga.

A Nikola Katić je pokazao da čovjek može voljeti sve što poželi (Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, Švajcarsku) i da nijedna ljubav ne umanjuje onu drugu. To je prirodno. To je ljudski. I to je jedina priča koju vrijedi braniti.

Sve je super i nista nije sporno, ali kako ne mogu nazor ove suplje i pretvaranja...kako me nervira to licemjerstvo, pa to je nevjerovatno...
Bosnjaci mu okrenuli i upravili karijeru u pozitivnom pravcu u onom trenutku, pa je sad eto kao eto njemu nije jasno ko nas zavadi...
Jao, eto on hudnik voli Bosnu i Hercegovinu...voli je isto k'o sto je voli Dragan Covic... Znaci provjereno dokazano da je klasicni hercegovacko-kamenjarski ujko, ima tonu familije, kako iz Stoca, tako i iz Ljubuskog koji su u samom rukovodstvu HDZ-a, kao i u kantonalnim podruznicama HDZ-a u ZHK i HNK, koji svakodnevno rade i sprovode politike rusenja ove drzave, ali on eto voli BiH...

Super trenutna prica ispala, njemu dobro u karijeri, u reprezentaciji dobro obavlja posao, da Bog da ga Miron sutra poveo sa sobom u Bayern... ali molim te, znaci molim te nemoj mi rende kora...

Zasto Bosnjaci/Bosanci/Bosnjani imaju taj kompleks i momentalno svrsavaju kada neki Nikola/Marko/Dragan samo kaze, da formalno postuje i priznaje drzavu u kojoj zivi, pa zar to ne bi trebao da bude minimum nekog normalnog ljudskog dostojanstva...

Pročitaj što si napisao, pogledaj sam sebe u oči i reci što vidiš.

Nema potrebe, jer vrlo dobro znam sta pricam i apsolutno ciste savjesti stojim iza toga sto mislim i pisem...

[galia95]

Rođen 1996. u Ljubuškom, odrastao u malom hercegovačkom klubu Stolac, zatim stasao u stabilnom hrvatskom prvoligašu Slaven Belupu, pa završio u Glasgowu – na Ibroxu, stadionu Rangersa, gdje je u legendarnom navijačkom pabu The Loud, The Greatest mogao popiti Tennent’s i vidjeti šta znači biti dio jedne od najvećih fudbalskih tradicija u Evropi.

Nije išlo na Ibroxu kako je očekivao, pa je stigla prilika koju sanja većina Hercegovaca (osim onih vjernih Dinamu) – dres Hajduka. U Splitu je Katić odigrao i vrlo dobre i loše utakmice, ali ne dovoljno za novi ugovor. Slijedi odlazak u Zürich, u najveći švicarski grad, gdje fudbal nikada nije pitanje života i smrti kao na Poljudu i Ibroxu, niti identitet određuje boja šala.

U trenutku kada se činilo da je njegova karijera u silaznoj fazi, direktor reprezentacije Emir Spahić procijenio je da bi Katić mogao biti važna opcija za BiH. I nije krenulo bajno, svjetski velikani igrali su se s reprezentacijom, a svaki novi poraz postavljao je pitanje: “Šta mu je ovo trebalo?” Ipak, kako je reprezentacija prekinula negativnu seriju ostaje za rijetke fudbalske analitičare u Bosni i Hercegovini; ono što je bitno jest da je Nikola Katić svaku utakmicu igrao fanatično, stavljajući glavu gdje mnogi ne bi nogu.

Ipak, najvažnija stvar nije na terenu – Katić je bitne golove dao i van terena.

U jednom intervjuu kaže: “Meni je apsurdno da se ljudi u 2024. godini dijele na jednu stranu, drugu stranu. Svi smo tu da doprinesemo boljitku ove reprezentacije i države bez obzira odakle dolazimo i na vjeroispovijest. Konačno trebaju prestati podjele. Dat ću primjer Jablanice i svega što se nažalost desilo, tih dana niko ne pita ko je, šta je, odakle je ko. Nisam dio ratne priče i prošlosti niti sam vezan za to, ali malo mi smeta što se to ispituje ko je stavio ruku na srce, da li je Hrvat, da li je Bošnjak ili katolik, pravoslavac, nebitno. Svi smo tu s jednim ciljem, istom voljom, željom i ljubavlju kako bismo došli do nivoa do kojeg želimo.”Katić je rekao nešto što u ovoj zemlji rijetko ko uspije reći ovako jednostavno. Ljudi moji, ovo je 2024. godina.

Nikola Katić voli Bosnu i Hercegovinu. Nikola Katić voli i Hrvatsku. I nijedna od tih ljubavi se ne isključuje. On je vjerovatno ponosni Hrvat, ali to ga ne sprječava da daje maksimum za BiH. Njegov identitet nije greška – njegov identitet je realnost savremenog svijeta.

Bosna i Hercegovina, međutim, pati od duboko ukorijenjene tradicije da identitet mora biti jednoznačan, konačan i mjerljiv.

U modernom društvu identitet nije čista kategorija. Savremena sociologija i filozofija (Hall, Sen, Taylor, Bauman) jasno govore da je identitet višeslojan, fluidan i nikada potpuno stabilan. Čovjek može istovremeno pripadati različitim zajednicama, i to nije kontradikcija – nego bogatstvo.

Kultura određivanja identiteta drugima najgori je oblik totalitarnog refleksa. Ovdje ljudi profesionalno mjere ko je pravi ljevičar, ko je urban, ko je liberal, ko je patriot, ko je “dovoljno naš”. To je tradicija intelektualnog i političkog nasilja. Ljudi imaju pravo biti šta žele – Hrvat, Bošnjak, Bosanac, Evropljanin, sve istovremeno ili ništa od toga.

Književnik Ivan Lovrenović je nedavno rekao: “Kao Bosanac nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat.” I to je ključ cijele priče.

Problem ovdašnjih naroda nije manjak patriotizma, nego temeljita teološka i identitetska neobrazovanost, plus ukorijenjeni refleks konačnog suca – onoga koji mjeri ispravnost drugih. A takvi mjeritelji trebaju samo jedno: da ih se intelektualno odstrani iz ozbiljne rasprave.

Ljudi nisu jednostavne jedinke. Identitet nije matematička jednačina. Identitet je prostor, sloj, mnoštvo. I niko nema pravo ograničiti ga.

A Nikola Katić je pokazao da čovjek može voljeti sve što poželi (Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, Švajcarsku) i da nijedna ljubav ne umanjuje onu drugu. To je prirodno. To je ljudski. I to je jedina priča koju vrijedi braniti.

Sve je super i nista nije sporno, ali kako ne mogu nazor ove suplje i pretvaranja...kako me nervira to licemjerstvo, pa to je nevjerovatno...
Bosnjaci mu okrenuli i upravili karijeru u pozitivnom pravcu u onom trenutku, pa je sad eto kao eto njemu nije jasno ko nas zavadi...
Jao, eto on hudnik voli Bosnu i Hercegovinu...voli je isto k'o sto je voli Dragan Covic... Znaci provjereno dokazano da je klasicni hercegovacko-kamenjarski ujko, ima tonu familije, kako iz Stoca, tako i iz Ljubuskog koji su u samom rukovodstvu HDZ-a, kao i u kantonalnim podruznicama HDZ-a u ZHK i HNK, koji svakodnevno rade i sprovode politike rusenja ove drzave, ali on eto voli BiH...

Super trenutna prica ispala, njemu dobro u karijeri, u reprezentaciji dobro obavlja posao, da Bog da ga Miron sutra poveo sa sobom u Bayern... ali molim te, znaci molim te nemoj mi rende kora...

Zasto Bosnjaci/Bosanci/Bosnjani imaju taj kompleks i momentalno svrsavaju kada neki Nikola/Marko/Dragan samo kaze, da formalno postuje i priznaje drzavu u kojoj zivi, pa zar to ne bi trebao da bude minimum nekog normalnog ljudskog dostojanstva...

Iz istog razloga zašto imaju potrebu da se izvinjavaju zbog navijanja protiv Srbije. Narod za izučavanja.

[Zra]

čovjek može voljeti sve šta poželi i da nijedna ljubav ne umanjuje onu drugu. To je prirodno. To je ljudski. I to je jedina priča koju vrijedi braniti.

Ajd reci svojoj ženi/djevojci da voliš tri žene pa ćeš vidjet jel to prirodno I ljudski ....

[perun]

čovjek može voljeti sve šta poželi i da nijedna ljubav ne umanjuje onu drugu. To je prirodno. To je ljudski. I to je jedina priča koju vrijedi braniti.

Ajd reci svojoj ženi/djevojci da voliš tri žene pa ćeš vidjet jel to prirodno I ljudski ....

Dosta muškaraca već voli tri žene: majku, sestru i ženu i svaka je ljubav posebna.
Ako to nije prirodno onda ništa nije

[perun]

Rođen 1996. u Ljubuškom, odrastao u malom hercegovačkom klubu Stolac, zatim stasao u stabilnom hrvatskom prvoligašu Slaven Belupu, pa završio u Glasgowu – na Ibroxu, stadionu Rangersa, gdje je u legendarnom navijačkom pabu The Loud, The Greatest mogao popiti Tennent’s i vidjeti šta znači biti dio jedne od najvećih fudbalskih tradicija u Evropi.

Nije išlo na Ibroxu kako je očekivao, pa je stigla prilika koju sanja većina Hercegovaca (osim onih vjernih Dinamu) – dres Hajduka. U Splitu je Katić odigrao i vrlo dobre i loše utakmice, ali ne dovoljno za novi ugovor. Slijedi odlazak u Zürich, u najveći švicarski grad, gdje fudbal nikada nije pitanje života i smrti kao na Poljudu i Ibroxu, niti identitet određuje boja šala.

U trenutku kada se činilo da je njegova karijera u silaznoj fazi, direktor reprezentacije Emir Spahić procijenio je da bi Katić mogao biti važna opcija za BiH. I nije krenulo bajno, svjetski velikani igrali su se s reprezentacijom, a svaki novi poraz postavljao je pitanje: “Šta mu je ovo trebalo?” Ipak, kako je reprezentacija prekinula negativnu seriju ostaje za rijetke fudbalske analitičare u Bosni i Hercegovini; ono što je bitno jest da je Nikola Katić svaku utakmicu igrao fanatično, stavljajući glavu gdje mnogi ne bi nogu.

Ipak, najvažnija stvar nije na terenu – Katić je bitne golove dao i van terena.

U jednom intervjuu kaže: “Meni je apsurdno da se ljudi u 2024. godini dijele na jednu stranu, drugu stranu. Svi smo tu da doprinesemo boljitku ove reprezentacije i države bez obzira odakle dolazimo i na vjeroispovijest. Konačno trebaju prestati podjele. Dat ću primjer Jablanice i svega što se nažalost desilo, tih dana niko ne pita ko je, šta je, odakle je ko. Nisam dio ratne priče i prošlosti niti sam vezan za to, ali malo mi smeta što se to ispituje ko je stavio ruku na srce, da li je Hrvat, da li je Bošnjak ili katolik, pravoslavac, nebitno. Svi smo tu s jednim ciljem, istom voljom, željom i ljubavlju kako bismo došli do nivoa do kojeg želimo.”Katić je rekao nešto što u ovoj zemlji rijetko ko uspije reći ovako jednostavno. Ljudi moji, ovo je 2024. godina.

Nikola Katić voli Bosnu i Hercegovinu. Nikola Katić voli i Hrvatsku. I nijedna od tih ljubavi se ne isključuje. On je vjerovatno ponosni Hrvat, ali to ga ne sprječava da daje maksimum za BiH. Njegov identitet nije greška – njegov identitet je realnost savremenog svijeta.

Bosna i Hercegovina, međutim, pati od duboko ukorijenjene tradicije da identitet mora biti jednoznačan, konačan i mjerljiv.

U modernom društvu identitet nije čista kategorija. Savremena sociologija i filozofija (Hall, Sen, Taylor, Bauman) jasno govore da je identitet višeslojan, fluidan i nikada potpuno stabilan. Čovjek može istovremeno pripadati različitim zajednicama, i to nije kontradikcija – nego bogatstvo.

Kultura određivanja identiteta drugima najgori je oblik totalitarnog refleksa. Ovdje ljudi profesionalno mjere ko je pravi ljevičar, ko je urban, ko je liberal, ko je patriot, ko je “dovoljno naš”. To je tradicija intelektualnog i političkog nasilja. Ljudi imaju pravo biti šta žele – Hrvat, Bošnjak, Bosanac, Evropljanin, sve istovremeno ili ništa od toga.

Književnik Ivan Lovrenović je nedavno rekao: “Kao Bosanac nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat.” I to je ključ cijele priče.

Problem ovdašnjih naroda nije manjak patriotizma, nego temeljita teološka i identitetska neobrazovanost, plus ukorijenjeni refleks konačnog suca – onoga koji mjeri ispravnost drugih. A takvi mjeritelji trebaju samo jedno: da ih se intelektualno odstrani iz ozbiljne rasprave.

Ljudi nisu jednostavne jedinke. Identitet nije matematička jednačina. Identitet je prostor, sloj, mnoštvo. I niko nema pravo ograničiti ga.

A Nikola Katić je pokazao da čovjek može voljeti sve što poželi (Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, Švajcarsku) i da nijedna ljubav ne umanjuje onu drugu. To je prirodno. To je ljudski. I to je jedina priča koju vrijedi braniti.

Sve je super i nista nije sporno, ali kako ne mogu nazor ove suplje i pretvaranja...kako me nervira to licemjerstvo, pa to je nevjerovatno...
Bosnjaci mu okrenuli i upravili karijeru u pozitivnom pravcu u onom trenutku, pa je sad eto kao eto njemu nije jasno ko nas zavadi...
Jao, eto on hudnik voli Bosnu i Hercegovinu...voli je isto k'o sto je voli Dragan Covic... Znaci provjereno dokazano da je klasicni hercegovacko-kamenjarski ujko, ima tonu familije, kako iz Stoca, tako i iz Ljubuskog koji su u samom rukovodstvu HDZ-a, kao i u kantonalnim podruznicama HDZ-a u ZHK i HNK, koji svakodnevno rade i sprovode politike rusenja ove drzave, ali on eto voli BiH...

Super trenutna prica ispala, njemu dobro u karijeri, u reprezentaciji dobro obavlja posao, da Bog da ga Miron sutra poveo sa sobom u Bayern... ali molim te, znaci molim te nemoj mi rende kora...

Zasto Bosnjaci/Bosanci/Bosnjani imaju taj kompleks i momentalno svrsavaju kada neki Nikola/Marko/Dragan samo kaze, da formalno postuje i priznaje drzavu u kojoj zivi, pa zar to ne bi trebao da bude minimum nekog normalnog ljudskog dostojanstva...

Iz istog razloga zašto imaju potrebu da se izvinjavaju zbog navijanja protiv Srbije. Narod za izučavanja.

Da baš čudno da se neki ljudi obraduju normalnom ponašanju i nek još čudnija potreba da sport gledaju kao sport, misterija.
Neko poštuje državu u kojoj je rođen, a Bosanci to cijene. Antropološki skandal.

[Vaya]

čovjek može voljeti sve šta poželi i da nijedna ljubav ne umanjuje onu drugu. To je prirodno. To je ljudski. I to je jedina priča koju vrijedi braniti.

Ajd reci svojoj ženi/djevojci da voliš tri žene pa ćeš vidjet jel to prirodno I ljudski ....

Dosta muškaraca već voli tri žene: majku, sestru i ženu i svaka je ljubav posebna.
Ako to nije prirodno onda ništa nije

Katicu je BiH treca zenska opcija za zenidbu, koju je ozenio u 42 godini cisto da ne ostane i ne umre sam, jer je potrosio 15 ganjajuci svoju prvu ljubav Hrvatsku koju nikad nije mogao ni na kafu izvest... Svoje trece opcije (svoje drage BiH koju toliko voli sada kao sto kaze) se nikada ne bi nije sjetio da je bio dovoljno dobar frajer da zadrzi jednu duzu vezu sa svojom drugom opcijom (neki klub na nivou Rangersa ili nekoga slicnog)...

[DamirT]

Rođen 1996. u Ljubuškom, odrastao u malom hercegovačkom klubu Stolac, zatim stasao u stabilnom hrvatskom prvoligašu Slaven Belupu, pa završio u Glasgowu – na Ibroxu, stadionu Rangersa, gdje je u legendarnom navijačkom pabu The Loud, The Greatest mogao popiti Tennent’s i vidjeti šta znači biti dio jedne od najvećih fudbalskih tradicija u Evropi.

Nije išlo na Ibroxu kako je očekivao, pa je stigla prilika koju sanja većina Hercegovaca (osim onih vjernih Dinamu) – dres Hajduka. U Splitu je Katić odigrao i vrlo dobre i loše utakmice, ali ne dovoljno za novi ugovor. Slijedi odlazak u Zürich, u najveći švicarski grad, gdje fudbal nikada nije pitanje života i smrti kao na Poljudu i Ibroxu, niti identitet određuje boja šala.

U trenutku kada se činilo da je njegova karijera u silaznoj fazi, direktor reprezentacije Emir Spahić procijenio je da bi Katić mogao biti važna opcija za BiH. I nije krenulo bajno, svjetski velikani igrali su se s reprezentacijom, a svaki novi poraz postavljao je pitanje: “Šta mu je ovo trebalo?” Ipak, kako je reprezentacija prekinula negativnu seriju ostaje za rijetke fudbalske analitičare u Bosni i Hercegovini; ono što je bitno jest da je Nikola Katić svaku utakmicu igrao fanatično, stavljajući glavu gdje mnogi ne bi nogu.

Ipak, najvažnija stvar nije na terenu – Katić je bitne golove dao i van terena.

U jednom intervjuu kaže: “Meni je apsurdno da se ljudi u 2024. godini dijele na jednu stranu, drugu stranu. Svi smo tu da doprinesemo boljitku ove reprezentacije i države bez obzira odakle dolazimo i na vjeroispovijest. Konačno trebaju prestati podjele. Dat ću primjer Jablanice i svega što se nažalost desilo, tih dana niko ne pita ko je, šta je, odakle je ko. Nisam dio ratne priče i prošlosti niti sam vezan za to, ali malo mi smeta što se to ispituje ko je stavio ruku na srce, da li je Hrvat, da li je Bošnjak ili katolik, pravoslavac, nebitno. Svi smo tu s jednim ciljem, istom voljom, željom i ljubavlju kako bismo došli do nivoa do kojeg želimo.”Katić je rekao nešto što u ovoj zemlji rijetko ko uspije reći ovako jednostavno. Ljudi moji, ovo je 2024. godina.

Nikola Katić voli Bosnu i Hercegovinu. Nikola Katić voli i Hrvatsku. I nijedna od tih ljubavi se ne isključuje. On je vjerovatno ponosni Hrvat, ali to ga ne sprječava da daje maksimum za BiH. Njegov identitet nije greška – njegov identitet je realnost savremenog svijeta.

Bosna i Hercegovina, međutim, pati od duboko ukorijenjene tradicije da identitet mora biti jednoznačan, konačan i mjerljiv.

U modernom društvu identitet nije čista kategorija. Savremena sociologija i filozofija (Hall, Sen, Taylor, Bauman) jasno govore da je identitet višeslojan, fluidan i nikada potpuno stabilan. Čovjek može istovremeno pripadati različitim zajednicama, i to nije kontradikcija – nego bogatstvo.

Kultura određivanja identiteta drugima najgori je oblik totalitarnog refleksa. Ovdje ljudi profesionalno mjere ko je pravi ljevičar, ko je urban, ko je liberal, ko je patriot, ko je “dovoljno naš”. To je tradicija intelektualnog i političkog nasilja. Ljudi imaju pravo biti šta žele – Hrvat, Bošnjak, Bosanac, Evropljanin, sve istovremeno ili ništa od toga.

Književnik Ivan Lovrenović je nedavno rekao: “Kao Bosanac nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat.” I to je ključ cijele priče.

Problem ovdašnjih naroda nije manjak patriotizma, nego temeljita teološka i identitetska neobrazovanost, plus ukorijenjeni refleks konačnog suca – onoga koji mjeri ispravnost drugih. A takvi mjeritelji trebaju samo jedno: da ih se intelektualno odstrani iz ozbiljne rasprave.

Ljudi nisu jednostavne jedinke. Identitet nije matematička jednačina. Identitet je prostor, sloj, mnoštvo. I niko nema pravo ograničiti ga.

A Nikola Katić je pokazao da čovjek može voljeti sve što poželi (Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, Švajcarsku) i da nijedna ljubav ne umanjuje onu drugu. To je prirodno. To je ljudski. I to je jedina priča koju vrijedi braniti.

Sve je super i nista nije sporno, ali kako ne mogu nazor ove suplje i pretvaranja...kako me nervira to licemjerstvo, pa to je nevjerovatno...
Bosnjaci mu okrenuli i upravili karijeru u pozitivnom pravcu u onom trenutku, pa je sad eto kao eto njemu nije jasno ko nas zavadi...
Jao, eto on hudnik voli Bosnu i Hercegovinu...voli je isto k'o sto je voli Dragan Covic... Znaci provjereno dokazano da je klasicni hercegovacko-kamenjarski ujko, ima tonu familije, kako iz Stoca, tako i iz Ljubuskog koji su u samom rukovodstvu HDZ-a, kao i u kantonalnim podruznicama HDZ-a u ZHK i HNK, koji svakodnevno rade i sprovode politike rusenja ove drzave, ali on eto voli BiH...

Super trenutna prica ispala, njemu dobro u karijeri, u reprezentaciji dobro obavlja posao, da Bog da ga Miron sutra poveo sa sobom u Bayern... ali molim te, znaci molim te nemoj mi rende kora...

Zasto Bosnjaci/Bosanci/Bosnjani imaju taj kompleks i momentalno svrsavaju kada neki Nikola/Marko/Dragan samo kaze, da formalno postuje i priznaje drzavu u kojoj zivi, pa zar to ne bi trebao da bude minimum nekog normalnog ljudskog dostojanstva...

Pa sto se onda priziva Huseinbasic kad je otvoreno rekao da ga Njemacka zanima? Znaci znamo da mu se yebe za BiH i koji otvoreno kaze nema veze bit cu spremniji za klub, ali eto daj ga, dobar je, a smeta Katic, koji opet ako nista igra na maksimumu svaki mec.

Pa Misimovic otvoreno pokazao sta je i ko je, pa bi ga volili svi vidjeti u ekipi zbog igrackih kvaliteta.

[perun]

Ajd reci svojoj ženi/djevojci da voliš tri žene pa ćeš vidjet jel to prirodno I ljudski ....

Dosta muškaraca već voli tri žene: majku, sestru i ženu i svaka je ljubav posebna.
Ako to nije prirodno onda ništa nije

Katicu je BiH treca zenska opcija za zenidbu, koju je ozenio u 42 godini cisto da ne ostane i ne umre sam, jer je potrosio 15 ganjajuci svoju prvu ljubav Hrvatsku koju nikad nije mogao ni na kafu izvest... Svoje trece opcije (svoje drage BiH koju toliko voli sada kao sto kaze) se nikada ne bi nije sjetio da je bio dovoljno dobar frajer da zadrzi jednu duzu vezu sa svojom drugom opcijom (neki klub na nivou Rangersa ili nekoga slicnog)...

Lud bi bio da nije ganjao da zaigra za finaliste SP ako je imao malo šanse.
Inače je naš najbolji stoper trenutno, da je bio protiv Austrije, nema šanse da bi nam dali gol sve i da se igralo još jedno poluvrijeme..

[Vaya]

Rođen 1996. u Ljubuškom, odrastao u malom hercegovačkom klubu Stolac, zatim stasao u stabilnom hrvatskom prvoligašu Slaven Belupu, pa završio u Glasgowu – na Ibroxu, stadionu Rangersa, gdje je u legendarnom navijačkom pabu The Loud, The Greatest mogao popiti Tennent’s i vidjeti šta znači biti dio jedne od najvećih fudbalskih tradicija u Evropi.

Nije išlo na Ibroxu kako je očekivao, pa je stigla prilika koju sanja većina Hercegovaca (osim onih vjernih Dinamu) – dres Hajduka. U Splitu je Katić odigrao i vrlo dobre i loše utakmice, ali ne dovoljno za novi ugovor. Slijedi odlazak u Zürich, u najveći švicarski grad, gdje fudbal nikada nije pitanje života i smrti kao na Poljudu i Ibroxu, niti identitet određuje boja šala.

U trenutku kada se činilo da je njegova karijera u silaznoj fazi, direktor reprezentacije Emir Spahić procijenio je da bi Katić mogao biti važna opcija za BiH. I nije krenulo bajno, svjetski velikani igrali su se s reprezentacijom, a svaki novi poraz postavljao je pitanje: “Šta mu je ovo trebalo?” Ipak, kako je reprezentacija prekinula negativnu seriju ostaje za rijetke fudbalske analitičare u Bosni i Hercegovini; ono što je bitno jest da je Nikola Katić svaku utakmicu igrao fanatično, stavljajući glavu gdje mnogi ne bi nogu.

Ipak, najvažnija stvar nije na terenu – Katić je bitne golove dao i van terena.

U jednom intervjuu kaže: “Meni je apsurdno da se ljudi u 2024. godini dijele na jednu stranu, drugu stranu. Svi smo tu da doprinesemo boljitku ove reprezentacije i države bez obzira odakle dolazimo i na vjeroispovijest. Konačno trebaju prestati podjele. Dat ću primjer Jablanice i svega što se nažalost desilo, tih dana niko ne pita ko je, šta je, odakle je ko. Nisam dio ratne priče i prošlosti niti sam vezan za to, ali malo mi smeta što se to ispituje ko je stavio ruku na srce, da li je Hrvat, da li je Bošnjak ili katolik, pravoslavac, nebitno. Svi smo tu s jednim ciljem, istom voljom, željom i ljubavlju kako bismo došli do nivoa do kojeg želimo.”Katić je rekao nešto što u ovoj zemlji rijetko ko uspije reći ovako jednostavno. Ljudi moji, ovo je 2024. godina.

Nikola Katić voli Bosnu i Hercegovinu. Nikola Katić voli i Hrvatsku. I nijedna od tih ljubavi se ne isključuje. On je vjerovatno ponosni Hrvat, ali to ga ne sprječava da daje maksimum za BiH. Njegov identitet nije greška – njegov identitet je realnost savremenog svijeta.

Bosna i Hercegovina, međutim, pati od duboko ukorijenjene tradicije da identitet mora biti jednoznačan, konačan i mjerljiv.

U modernom društvu identitet nije čista kategorija. Savremena sociologija i filozofija (Hall, Sen, Taylor, Bauman) jasno govore da je identitet višeslojan, fluidan i nikada potpuno stabilan. Čovjek može istovremeno pripadati različitim zajednicama, i to nije kontradikcija – nego bogatstvo.

Kultura određivanja identiteta drugima najgori je oblik totalitarnog refleksa. Ovdje ljudi profesionalno mjere ko je pravi ljevičar, ko je urban, ko je liberal, ko je patriot, ko je “dovoljno naš”. To je tradicija intelektualnog i političkog nasilja. Ljudi imaju pravo biti šta žele – Hrvat, Bošnjak, Bosanac, Evropljanin, sve istovremeno ili ništa od toga.

Književnik Ivan Lovrenović je nedavno rekao: “Kao Bosanac nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat.” I to je ključ cijele priče.

Problem ovdašnjih naroda nije manjak patriotizma, nego temeljita teološka i identitetska neobrazovanost, plus ukorijenjeni refleks konačnog suca – onoga koji mjeri ispravnost drugih. A takvi mjeritelji trebaju samo jedno: da ih se intelektualno odstrani iz ozbiljne rasprave.

Ljudi nisu jednostavne jedinke. Identitet nije matematička jednačina. Identitet je prostor, sloj, mnoštvo. I niko nema pravo ograničiti ga.

A Nikola Katić je pokazao da čovjek može voljeti sve što poželi (Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, Švajcarsku) i da nijedna ljubav ne umanjuje onu drugu. To je prirodno. To je ljudski. I to je jedina priča koju vrijedi braniti.

Sve je super i nista nije sporno, ali kako ne mogu nazor ove suplje i pretvaranja...kako me nervira to licemjerstvo, pa to je nevjerovatno...
Bosnjaci mu okrenuli i upravili karijeru u pozitivnom pravcu u onom trenutku, pa je sad eto kao eto njemu nije jasno ko nas zavadi...
Jao, eto on hudnik voli Bosnu i Hercegovinu...voli je isto k'o sto je voli Dragan Covic... Znaci provjereno dokazano da je klasicni hercegovacko-kamenjarski ujko, ima tonu familije, kako iz Stoca, tako i iz Ljubuskog koji su u samom rukovodstvu HDZ-a, kao i u kantonalnim podruznicama HDZ-a u ZHK i HNK, koji svakodnevno rade i sprovode politike rusenja ove drzave, ali on eto voli BiH...

Super trenutna prica ispala, njemu dobro u karijeri, u reprezentaciji dobro obavlja posao, da Bog da ga Miron sutra poveo sa sobom u Bayern... ali molim te, znaci molim te nemoj mi rende kora...

Zasto Bosnjaci/Bosanci/Bosnjani imaju taj kompleks i momentalno svrsavaju kada neki Nikola/Marko/Dragan samo kaze, da formalno postuje i priznaje drzavu u kojoj zivi, pa zar to ne bi trebao da bude minimum nekog normalnog ljudskog dostojanstva...

Pa sto se onda priziva Huseinbasic kad je otvoreno rekao da ga Njemacka zanima? Znaci znamo da mu se yebe za BiH i koji otvoreno kaze nema veze bit cu spremniji za klub, ali eto daj ga, dobar je, a smeta Katic, koji opet ako nista igra na maksimumu svaki mec.

Pa Misimovic otvoreno pokazao sta je i ko je, pa bi ga volili svi vidjeti u ekipi zbog igrackih kvaliteta.

Prizivam ga iz istog razloga, kao sto bi prizivao Katica da je na mjesto Huseinbasica - a to je da se prosiri baza igraca, da imamo koliko - solidne i ozbiljne zamjene... Da imamo na njihovim pozicijama igrace iste kvalitete kao njih dvojica, da sam selektor ne bi pozvao ni jednog od njih navedenog dvojca...

Pricati i porediti kalkulisanje jednog Bosanca rodjenog u Njemackoj da li ce igrati za Njemacku ili BiH nije isto kao sto je zavlacenje Srba i Hrvata rodjenih u BiH, koji prodju kroz pola ili sve U-BiH selekcije i samo sacekaju pravi momenat da pobjegnu u komsiluk. Necu uopce na to da dodajem, kriminalne S i H komponente u nasem FS, koji otvoreno rade za susjedne fudbalske saveze i koju u U-selekcije BiH zovu mlade bh. Srbe i bh. Hrvate, koji trenutno igraju za BiH samo da se isprati njihov razvoj do prelaska u susjedne reprezentacije ili zovu one koji su toliko nekvalitetni (pa cak i na ustrb kvalitetnih omladinaca iz B komponente) da se do 23. godina nece ni baviti profesionalno fudbalom. Naglasavam, ne branim Huseinbasica, ali dovesti u istu ravan primjer njega & Njemacke sa mali milion primjera sa nasim susjedima - je u najmanju ruku nekorektno...

P.S. Uopce ne kritikujem, ni ti pljujem po Katicu. On ono sto odradjuje za reprezentaciju je za sada i vise nego korektno i zasluzuje svoje mjesto u tome. Mene nervira i gadi mi se licemjerstvo, kao neke emocije i iznenadni izljevi ljubavi i patrotizma, za koje sve znamo da je lazno, iskrivljeno neiskreno. Svi znamo i svjesni smo toga, da je mogao igracku karijeru zavrsiti u Rengersima, pa i da nikada ne zaigra i jednu prijateljsku utakmicu za Hrvatsku, nikada ne bi zaigrao za BiH, jer se sjecamo svi da smo ga pozivali da igra za nas nakon sto je trebao zaigrati za Zurich i kulturno nas **** i iskulirao...Da nije bio pad i u Zurichu, nikada se ne bi sjetio nas... i opet ponavljam, sve je u redu, sjetio si se kada je otislo sve naopako, bio si u reprezentaciji dok nisi imao kluba i trenirao u Gosku...super, vratio klupsku karijeru...ali nemoj mi vrijedjat inteligenciju i pricat o patriotizmu i domoljublju...

[DamirT]

Sve je super i nista nije sporno, ali kako ne mogu nazor ove suplje i pretvaranja...kako me nervira to licemjerstvo, pa to je nevjerovatno...
Bosnjaci mu okrenuli i upravili karijeru u pozitivnom pravcu u onom trenutku, pa je sad eto kao eto njemu nije jasno ko nas zavadi...
Jao, eto on hudnik voli Bosnu i Hercegovinu...voli je isto k'o sto je voli Dragan Covic... Znaci provjereno dokazano da je klasicni hercegovacko-kamenjarski ujko, ima tonu familije, kako iz Stoca, tako i iz Ljubuskog koji su u samom rukovodstvu HDZ-a, kao i u kantonalnim podruznicama HDZ-a u ZHK i HNK, koji svakodnevno rade i sprovode politike rusenja ove drzave, ali on eto voli BiH...

Super trenutna prica ispala, njemu dobro u karijeri, u reprezentaciji dobro obavlja posao, da Bog da ga Miron sutra poveo sa sobom u Bayern... ali molim te, znaci molim te nemoj mi rende kora...

Zasto Bosnjaci/Bosanci/Bosnjani imaju taj kompleks i momentalno svrsavaju kada neki Nikola/Marko/Dragan samo kaze, da formalno postuje i priznaje drzavu u kojoj zivi, pa zar to ne bi trebao da bude minimum nekog normalnog ljudskog dostojanstva...

Pa sto se onda priziva Huseinbasic kad je otvoreno rekao da ga Njemacka zanima? Znaci znamo da mu se yebe za BiH i koji otvoreno kaze nema veze bit cu spremniji za klub, ali eto daj ga, dobar je, a smeta Katic, koji opet ako nista igra na maksimumu svaki mec.

Pa Misimovic otvoreno pokazao sta je i ko je, pa bi ga volili svi vidjeti u ekipi zbog igrackih kvaliteta.

Prizivam ga iz istog razloga, kao sto bi prizivao Katica da je na mjesto Huseinbasica - a to je da se prosiri baza igraca, da imamo koliko - solidne i ozbiljne zamjene... Da imamo na njihovim pozicijama igrace iste kvalitete kao njih dvojica, da sam selektor ne bi pozvao ni jednog od njih navedenog dvojca...

Pricati i porediti kalkulisanje jednog Bosanca rodjenog u Njemackoj da li ce igrati za Njemacku ili BiH nije isto kao sto je zavlacenje Srba i Hrvata rodjenih u BiH, koji prodju kroz pola ili sve U-BiH selekcije i samo sacekaju pravi momenat da pobjegnu u komsiluk. Necu uopce na to da dodajem, kriminalne S i H komponente, otvoreno rade za susjedne fudbalske saveze i koju u U-selekcije BiH zovu mlade bh. Srbe i bh. Hrvate, koji trenutno igraju za BiH saml da se isprati njihov razvoj do prelaska u susjedne reprezentacije ili zovu one koji su toliko nekvalitetni da se do 23. godina nece ni baviti profesionalno fudbalom. Naglasavam, ne branim Huseinbasica, ali dovesti u istu ravan primjer njega & Njemacke sa mali milion primjera sa nasim susjedima - je u najmanju ruku nekorektno...

P.S. Uopce ne kritikujem, ni ti pljujem po Katicu. On ono sto odradjuje za reprezentaciju je za sada i vise nego korektno i zasluzuje svoje mjesto u tome. Mene nervira i gadi mi se licemjerstvo, kao neke emocije i iznenadni izljevi ljubavi i patrotizma, za koje sve znamo da je lazno, iskrivljeno neiskreno. Svi znamo i svjesni smo toga, da je mogao igracku karijeru zavrsiti u Rengersima, pa i da nikada ne zaigra i jednu utakmicu za Hrvatsku, nikada ne bi zaigrao za BiH, jer se sjecamo svi da smo ga pozivali da igra za nas nakon sto je trebao zaigrati za Zurich i kulturno nas **** i iskulirao...Da nije bio pad i u Zurichu, nikada se ne bi sjetio nas... i opet ponavljam, sve je u redu, sjetio si se kada je otislo sve naopako, bio si u reprezentaciji dok nisi imao kluba i trenirao u Gosku...super, vratio klupsku karijeru...ali nemoj mi vrijedjat inteligenciju i pricat o patriotizmu i domoljublju...

Isti je to djavo, zavlacio jedan, zavlacio drugi. Nijedan od njih ne bi prisao nama da je imao priliku igrati za Njemacku/Hrvatsku. Obojicu ih zvali kad su bili potrebni, odyebali nas.

Kad su vidjeli da nema nista od jacih reprezentacija, daj BiH. Jedina razlika je sto je Nijemac ocekivao da ce biti glavni igrac i da ce se sve vrtiti oko njega. Cim je malo bio na klupi, odmah neprofesionalizam, nije spreman, pa cuvena izjava u mom postu iznad itd itd.

Isto tako obojica su palamudili da im je san igrati za BiH, cak me vise uvrijedio Huseinbasic jer je otvoreno govorio da ceka Njemacku, pa nas pravi budalama kako mu je san igrati za BiH, kad nije mogao prici Njemackoj. Od Katica me to ni ne iznenadjuje jer znamo sta oni misle o BiH.

O pricama o S i H komponenti je milion puta to ispricano i znamo svi ko su i sta su i u vaznijim stvarima od loptanja u drzavi. Nema razloga da se i ja ponavljam

[Beduin]

@vaya - za koji domaci klub navijas ili simpatises?

[Vaya]

Dosta muškaraca već voli tri žene: majku, sestru i ženu i svaka je ljubav posebna.
Ako to nije prirodno onda ništa nije

Katicu je BiH treca zenska opcija za zenidbu, koju je ozenio u 42 godini cisto da ne ostane i ne umre sam, jer je potrosio 15 ganjajuci svoju prvu ljubav Hrvatsku koju nikad nije mogao ni na kafu izvest... Svoje trece opcije (svoje drage BiH koju toliko voli sada kao sto kaze) se nikada ne bi nije sjetio da je bio dovoljno dobar frajer da zadrzi jednu duzu vezu sa svojom drugom opcijom (neki klub na nivou Rangersa ili nekoga slicnog)...

Lud bi bio da nije ganjao da zaigra za finaliste SP ako je imao malo šanse.
Inače je naš najbolji stoper trenutno, da je bio protiv Austrije, nema šanse da bi nam dali gol sve i da se igralo još jedno poluvrijeme..

Ovo ce biti tako klise, ali ja zaista sam demokratski orijentisan i vjerujem prava pojedinca. Svi mi znamo u kakvoj drzavi zivimo, kako nam je drustvo organizovano i sve ostalo. Nikola Katic, po mom licnom ubjedjenju, ako zeli da igra za Mongoliju - neka igra, ako moze... Nikola Katic nije Hrvat, nego je Hrvatina, s obzirom iz kakvog okruzenja i podneblja dolazi, te ja mislim da bi on izabrao da igra Hrvatsku prije bilo koga drugog, pa da je Hrvatska na nivou Lihtenstajna...i sve dok smo posteno, iskreno i otvorenih karti - ja nemam nikakav problem sa tim...

Ali s druge strane imam problem sa blesavim mentalitetom ljudi koji se identifikuju sa ovom drzavom i smatraju je svojom, a to su Bosnjaci/Bosanci&Hercegovci, koje je obicno toliko neracionalno, prozeto nekim ekstremnim emocijama, ispoljeno neracionalnim potezima, te hodanju iz krajnosti u krajnost...pa u konacnici ta svoj blesavi mentalitet pokazuju i kroz nacionalni sport...

Ovdje smo sve ispricali otprilike sve o Nikoli, evo ja spletom okolnosti preko 2 poznanika iz Hercegovine poznajem jos nekih par sitnica oko Nikola. Prvi je momak iz Mostara, koji poznaje Nikolu iz juniorskih dana fudbala, gdje za njega kaze da je u sustini pravi hercegovacki Hrvat koji je itekako znao biti pogan na jeziku. Drugi je momak iz Stoca, koji poznaje tu citavu siru familiju Katica - par excellance ustase, sve dobro pozicionirani clanovi HDZ-a, 95% ih zivi i radi na budzetu...i imaju poprilocno jasno definisane stavove o Bosni kao drzavi, Bosnjacima kao narodu...

Tako da kada sklopim ovaj kompletan mozaik, meni se jednostavno zeludac okrene naopako, kada citam neke kao navodne izljeve ljubavi i emocija Nikole prema Bosni, koji su toliko ofirno plasticni i neiskreni - da je to nevjerovatno...i jos vise me od toga nervira, kada kod nas neki ljudi na te njegove navodne emocije i ljubav pocnu da pisu hvalospjeve, da mu prostiru crveni tepih, te da ga uzdizu na neki pijadestal koji nema veze sa realnoscu. Zato sam na pocetku rekao da su Bosnjaci poprilicno nerealan narod, uvijek vruce glave i sve iz krajnosti u krajnost... A sjecam se, da je ovdje prije 4-5 godina, prije nego sto ce preci u Zurich se pojavila mogucnost da Katic i Sunjic zaigraju za nas, pa kad od toga nista nije bilo, znam da je bila pljuvacina po njima, pa ovakvi, pa onakvi, pa ustase...ruku dajem, kada bi se zarovio u forumu, da bi nasao da ima ljudi koji su ga pljuvali tada, da ga sada u zvijezde dizu i od njega prave Maldinija i bh. junaka, samo zato sto je odigrao par dobrih tekmi i sto je u svlacionici pjevao Poljem se siri miris ljiljana poslije utakmice sa Rumunijom...

Znaci govorim samo, da budemo realni, iskreni i da ne preuvelucavamo stvari koje to ne zasluzuju da budu, a koje mi obicno radimo... Katic za sada radi dobar posao u reprezentaciji, zasluzuje svoje mjesto tu, cak sta vise covjeku Katic bude drago kada vidi njegovu borbenost i pozrtvovanost i za to je do sada par puta bio nagradjen ovacijama sa Bilinog Polja... Medjutim, svi smo svjesni da postoji druga strana medalje, te to sto se on sjetio da zaigra za BiH sa 27 godina, uz svo duzno postovanje prema njemu, ja mu zbog toga necu prostirati crveni tepih i skladati neke pjesmice...

Ali mu u svakom slucaju zelim sto duzu i sto uspjesniju karijeru, prvo reprezentativnu, pa i klupsku...

[Vaya]

@vaya - za koji domaci klub navijas ili simpatises?

Sloga Simin Han...

A za koga cu nego za one one nase pacenike sa Tusnja...

[invincible1921]

Kolicina zelje kod Bosnjaka da se svide Hvratima i Srbima je zaista nevjerovatna..doslovno da neki Srbin ili Hrvat kaze neku najnormlaniju stvar u zvijezde ce ga stavit...a trebali bi i jedni i drugi da dobro damu otegnu da nas uvjere da budemo fini prema njima

Sto se tice i Katica i Sunjica i inih, de bgt ne prdite..volite BiH kolko je voli i Covic da ne kazem Prlic..ok tu ste, postujem vas ko igrace reprezntacije i tu vi svoj vaz treba da zavriste. Ovo se pogtovo odnosi na Katica kojem je familija sva HDZ ...Sutra ce taj isti Katic, Sunjic, i ini izac negdje na netu kako pjevaju uvrijedljive pjesme o Bosni i Hercegovini i svi cete kao bit sokirani...

Ne morate mi nista pricat, kako rece jer mak dizdar.. "Cekam te jer znam,docices jednog dana, zakleo si na to na krizu..pa onda dodji naviko sam na tvoje pohode.."...za ove sto ih ne znaju, nista jbg vjerujte im opet

..i ne ne nisam fasista,niti slicno, ima i jednih i drugih casnih za koje bi pogino kao i oni za mene, veoma mali broj, mizeran..al ipak postoji..medjutim ni katic ni sunjiv nisu medju tim

[Diadora]

Rođen 1996. u Ljubuškom, odrastao u malom hercegovačkom klubu Stolac, zatim stasao u stabilnom hrvatskom prvoligašu Slaven Belupu, pa završio u Glasgowu – na Ibroxu, stadionu Rangersa, gdje je u legendarnom navijačkom pabu The Loud, The Greatest mogao popiti Tennent’s i vidjeti šta znači biti dio jedne od najvećih fudbalskih tradicija u Evropi.

Nije išlo na Ibroxu kako je očekivao, pa je stigla prilika koju sanja većina Hercegovaca (osim onih vjernih Dinamu) – dres Hajduka. U Splitu je Katić odigrao i vrlo dobre i loše utakmice, ali ne dovoljno za novi ugovor. Slijedi odlazak u Zürich, u najveći švicarski grad, gdje fudbal nikada nije pitanje života i smrti kao na Poljudu i Ibroxu, niti identitet određuje boja šala.

U trenutku kada se činilo da je njegova karijera u silaznoj fazi, direktor reprezentacije Emir Spahić procijenio je da bi Katić mogao biti važna opcija za BiH. I nije krenulo bajno, svjetski velikani igrali su se s reprezentacijom, a svaki novi poraz postavljao je pitanje: “Šta mu je ovo trebalo?” Ipak, kako je reprezentacija prekinula negativnu seriju ostaje za rijetke fudbalske analitičare u Bosni i Hercegovini; ono što je bitno jest da je Nikola Katić svaku utakmicu igrao fanatično, stavljajući glavu gdje mnogi ne bi nogu.

Ipak, najvažnija stvar nije na terenu – Katić je bitne golove dao i van terena.

U jednom intervjuu kaže: “Meni je apsurdno da se ljudi u 2024. godini dijele na jednu stranu, drugu stranu. Svi smo tu da doprinesemo boljitku ove reprezentacije i države bez obzira odakle dolazimo i na vjeroispovijest. Konačno trebaju prestati podjele. Dat ću primjer Jablanice i svega što se nažalost desilo, tih dana niko ne pita ko je, šta je, odakle je ko. Nisam dio ratne priče i prošlosti niti sam vezan za to, ali malo mi smeta što se to ispituje ko je stavio ruku na srce, da li je Hrvat, da li je Bošnjak ili katolik, pravoslavac, nebitno. Svi smo tu s jednim ciljem, istom voljom, željom i ljubavlju kako bismo došli do nivoa do kojeg želimo.”Katić je rekao nešto što u ovoj zemlji rijetko ko uspije reći ovako jednostavno. Ljudi moji, ovo je 2024. godina.

Nikola Katić voli Bosnu i Hercegovinu. Nikola Katić voli i Hrvatsku. I nijedna od tih ljubavi se ne isključuje. On je vjerovatno ponosni Hrvat, ali to ga ne sprječava da daje maksimum za BiH. Njegov identitet nije greška – njegov identitet je realnost savremenog svijeta.

Bosna i Hercegovina, međutim, pati od duboko ukorijenjene tradicije da identitet mora biti jednoznačan, konačan i mjerljiv.

U modernom društvu identitet nije čista kategorija. Savremena sociologija i filozofija (Hall, Sen, Taylor, Bauman) jasno govore da je identitet višeslojan, fluidan i nikada potpuno stabilan. Čovjek može istovremeno pripadati različitim zajednicama, i to nije kontradikcija – nego bogatstvo.

Kultura određivanja identiteta drugima najgori je oblik totalitarnog refleksa. Ovdje ljudi profesionalno mjere ko je pravi ljevičar, ko je urban, ko je liberal, ko je patriot, ko je “dovoljno naš”. To je tradicija intelektualnog i političkog nasilja. Ljudi imaju pravo biti šta žele – Hrvat, Bošnjak, Bosanac, Evropljanin, sve istovremeno ili ništa od toga.

Književnik Ivan Lovrenović je nedavno rekao: “Kao Bosanac nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat.” I to je ključ cijele priče.

Problem ovdašnjih naroda nije manjak patriotizma, nego temeljita teološka i identitetska neobrazovanost, plus ukorijenjeni refleks konačnog suca – onoga koji mjeri ispravnost drugih. A takvi mjeritelji trebaju samo jedno: da ih se intelektualno odstrani iz ozbiljne rasprave.

Ljudi nisu jednostavne jedinke. Identitet nije matematička jednačina. Identitet je prostor, sloj, mnoštvo. I niko nema pravo ograničiti ga.

A Nikola Katić je pokazao da čovjek može voljeti sve što poželi (Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, Švajcarsku) i da nijedna ljubav ne umanjuje onu drugu. To je prirodno. To je ljudski. I to je jedina priča koju vrijedi braniti.

Ovakav ponizavacki I dupeuvlakacki tekst moze napisati neko bez imalo samopostovanja. Klasicna balijska ulizica, onaj jad, bijednik, beta pizda Koji nema pojma o bosni ni o svom identiteta nego sanja neku bosnu u kojoj ce GA svetosavci I katolibani tapsati po ramenu u still " dobar si decko".

Jednostavno ne kontam cemo ovoliko bijefno uvlacenje u cmar Jednom ispodprosjecnom igracu Koji osim srcanosti I borbenosti nema bukvalno nista. Kvalitetom uopste ne zasluzuje poziv. Igra u igracki nikad gorem schslkeu Koji igra minimalno 50 posto iznad svojih realnih mogucnosti jer imaju trenera Koji zna od gofana napraviti ukusan biftek. Limitiran ko daska, tehnicki na amaterskom Nivou. Pas igra nepostojeca, ne dao Bog uzeti loptu I prenijeti je na protivnicku polovinu. Igrac Koji moze igrati samo u ekipama koje protivniku puste posjed.

Cemu lizanje dupeta igracima I ljudima Koji su odrasli u okruzenju u kojem je Bosna nesto sto treba unistiti I pripojiti hrvatskoj.

Bosnjaci pogotovo ove starije generacije 50+ su fakat definicija stokholmskog sindroma. Meni apsolutno ne bi smetalo da nijedan srbin ni kamenjarac nikad ne zaigra za bih. Jednostavno ih trebamo gledati kao strani faktor u nasoj zemlji I prema njima SE odnositi tako.

[Beduin]

@vaya - za koji domaci klub navijas ili simpatises?

Sloga Simin Han...

A za koga cu nego za one one nase pacenike sa Tusnja...

Zato smo ovoliko i pukli