Evo, pošto sam već pisao ovdje o nekim svojim pokušajima pisanja, čak slao i neke radove, koji su, na moje opšte iznenađenje, naišli na dobre kritike, odlučih da još nešto podijelim s vama.
Samo da se zna, iskoristio sam ime(i nadimak
) svoje djevojke, jer drugačije ne znam.
Sve sugestije, kritike, a i pohvale
su dobrodošle, naravno.
Hope you'll like it.
"Prolazili su poslije toga dani, godine...kao na traci redali se događaji, ali nijedan njemu. Njegov je život poslije nje ličio na neku sivu, zgusnutu masu, koja se više ne može nizašta iskoristiti, ali se ne može ni uništiti. Živi, ali nije živa. Bijelo inje se polako hvatalo po njegovoj kosi. Predao se, odustao. Smireno se vukao kroz život i čekao da ga On pozove na istinu. Nema želje, nema cilja, nema strasti. Samo bol. Okamenjena, ustajala, a opet tako živa, razarajuća.
Ali, kako život ništa ne može pustiti ljudima na volju, jer je jedno tvrdoglavo đubre koji uvijek mora reći zadnju, tako je i njega očekivala još jedna bura. Bura koja će mu odnijeti, ali i donijeti dosta toga. Bila je subota. Ipak, njemu je bilo svejedno, nikakva razlika. Ustao je rano, prevario pijetle i potražio klupu u parku. Ali, ne bilo koju, nego onu klupu na koju dolazi već 20 godina, svako jutro i, kao sumanut, priča u vjetar. Tražio je istu onu klupu na kojoj su prije 20 godina njih dvoje sjedili, uživali u životu. Na toj je klupi, sjeća se, zadnji put udahnuo život. A poslije toga...i tu bi zaplakao. Gorko, muški. Ali, bez suza, njih nije bilo. Sad se samo pojavljivao grč na izmučenom, naboranom licu. Umjesto očiju, srce je plakalo, krvarilo je. Odatle je nastavio svoju redovnu, mučenićku rutu...sljedeća stanica bila je, naravno, kafana. Tamo je, još davno, ostavio dušu. Ta mu je kafana bila mrska, ali i draga u isti mah. Tamo je gubio dane, ostavio dušu, da, ali, tamo je i zadnji put bio čovjek. Jer, prije tih 20 godina, nakon brodoloma koji ga je snašao, ušao je u tu kafanu. Kao čovjek, zadnji put. Od tada, u tu istu kafanu on ulazi kao zvijer. To jutro nije očekivao ništa drugačije. Htio je samo da se napije, da zavara razum i da ponovo, makar u snovima, bude čovjek. Ipak, znao je, onog momenta kad je ušao, da je danas nešto drugačije nego inače. Osjećao je to, cijelim bićem, svakim atomom svog slabašnog tijela. Naručivati nije morao, svi su ga znali. Svi su znali i za nju, i za njegovu tužnu priču. Ali nikoga nije bilo briga. Svi su samo željeli da se sklone od njega. Popio je svoje piće i teturajućim korakom, što od starosti, što od bolesti, što od lošeg pića, krenuo prema izlazu. Međutim, ništa ga nije moglo pripremiti na ono što će vidjeti. Vidio je, poslije 20 godina 4 mjeseca i 13 dana, svoju dragu. Ni ona nije više bila ona Enela koju je on nekad znao. Zub vremena, ali i **** po imenu život, učinili su svoje. Prišao je i svojim hrapavim, nejakim glasom je zazvao kako je samo on zvao, jednom davno:"Ekice, ljubavi, je li moguće." Njegove stare, posivjele oči orosiše suze. Plakao je, poslije toliko vremena. Kao i zadnji put, opet je plakao zbog nje. Ona nije rekla ništa. Gledala ga je dugo, umilnim pogledom, punim ljubavi koju su davno izgubili. Zagrlio je i kroz bol jedva smogao snage da je pita:"Zašto? Kako? Meni su rekli da si umrla." Gledala ga je dugo, a onda počela:"Morala sam ljubavi. Bila sam jako bolesna i morala sam ići, a znala sam da ti to nikad nećeš prihvatiti. Znala sam da ćeš me čekati, da ćeš se nadati i da nikad nećeš naći svoj, novi život. A htjela sam to. Htjela sam da s nekom drugom imaš sve što nas dvoje nismo imali. Zato su ti rekli da sam mrtva, da nisam uspjela." Htio joj je reći mnogo toga. U isto vrijeme je htio i da je poljubi, zagrli, opsuje, napadne, da se ljuti na nju, da joj kaže da je mrzi...ali, nije rekao ništa. Nije mogao. Umjesto toga je uz džepa izvadio jedan požutjeli, stari papir. Bilo je to njeno prvo pismo. Čuvao ga je, da joj ga vrati kad im Bog opet spoji puteve. Spustio je to pismo u njenu drhtavu ruku i samo joj tiho na uho šapnuo:"Uspio sam, ljubavi. Dočekao sam te."
