Novinar M. Tomaš:
Dakle, naš izbornik ne zna koji je razlog zašto nismo bili na istom nivou kao protiv Finske. Kao da njegov posao nije upravo detektiranje slabih točaka kako protivničke tako i naše momčadi. Njemu je čudno kako nismo uspjeli odigrati dvije podjednako kvalitetne utakmice što nam zorno svjedoči o tomu da se do sada nije ni zapitao zašto nismo sposobni odigrati dva podjednako kvalitetna poluvremena što nas je koštalo pobjede protiv Grčke na domaćem terenu, Italije i Finske u gostima. Barem je lijepo priznao da on pojma nema što se desilo.
Dobro, to priznanje bi bilo lijepo da se ne radi o jedinom čovjeku koji je plaćen da zna upravo te stvari za koje mrtvo hladno izjavljuje da o njima nema pojma.
Možda je mogao spasiti ono što mu je ostalo od karaktera, koji je donio sa sobom u Bosnu i Hercegovinu, u slučaj da je stvarno napustio klupu BH reprezentacije nakon debakla u Armeniji. Otišao bi kao principijelan tip s malčice nagriženim integritetom ali se doveo u situaciju da tjednima bude predmet opće sprdnje kao jedini izbornik u Europi koji je na klupi naslijedio samog sebe.
Da je otišao protiv Armenije mogao je spasiti svoju nogometnu dušu i ono malo obraza što mu je preostalo, a kojeg su mu grickali otkad je stupio na funkciju. Čudio se on tome što mu štipkaju i grickaju obraze, ali možda nije znao da je ovdje obraz deficitarna roba, pogotovu u okruženju u kojem se on našao.
Robert Prosinečki je prevaren vjerojatno na razne načine, jer tko zna što su mu sve obećavali, ali najviše su ga, onako baš krvnički, zajebali kad su ga nagovorili da ostane.
U pravilu su ulaganja u lokalne talente najmanja, ali to ne znači da ne treba najviše novca uložiti upravo u omladinske pogone, kako u ljude koji rade s mladim igračima tako i u uvjete u kojima oni rade, jer upravo uvjeti čine razliku i određuju koliko će igrač moći napredovati. Uzmite nogometni put bilo kojeg svjetski poznatog nogometaša i vidjet ćete da se s poboljšanjem uvjeta u kojima radi podizala i kvaliteta njegove igre. Što je bolje i zdravije i rasterećenije okruženje, što su mu bolji suigrači to su i igre nekog igrača bolje. Vrlo sam površno ovdje ispisao osnovne stvari o razvoju nogometa.
Pitajte, recimo, Elvedina Begića zna li išta o tim mehanizmima. Ja nekako sumnjam. Poslije toga, netko bi mu trebao postaviti pitanje zašto se radi u uvjetima u kojima se radi kad novca koji cirkulira kroz savez ima za stvaranje daleko boljih uvjeta. O tome bi već možda nešto i znao ali sumnjam da će vam reći. Ako ste novinar potencijalno biste mogli popiti i poneku uvredu.
Ali, evo, gospodine Begiću gdje je novac? Zašto nije uložen u travnjake, stadione i omladinske škole? Zašto reprezentacija kojoj je izgrađen kamp pripreme provodi na Ilidži gdje uvjeti nisu adekvatni za provođenje profesionalnih priprema? Čija je to ideja i u koju svrhu?
Kad smo se već dotakli gospodina predsjednika, hajdemo postaviti pitanje: što njega točno kvalificira da bude nadređeni jednom Robertu Prosinečkom ili jednom Edinu Džeki ili Miralemu Pjaniću?
To što se u atmosferi kakva je vladala u Ateni ne bi pokrenuo ni Tony Montana na kokainu nije nikakav izgovor za onakvu mamurnu predstavu. Imali su oni za što igrati. Za bodove, za Euro, za nas koji godinama grizemo nokte zbog njih. A možda su se iznenadili Grčkom pristupu. Možda su se čudili da ovi grizu i pred praznim stadionom možda samo kako bi dokazali navijačima da ipak zaslužuju potporu, jer se, ako ništa, trude i kada je sve već izgubljeno.
Igrače treba biti sramota jer im uvijek možemo oprostiti poraz ali nezalaganje i letargiju kakvu su pokazali u Grčkoj ne može im oprostiti niti jedan navijač, jer navijač onakvu igru smatra osobnom izdajom.