Zamisli kakva smo mi bagra kad nas takav gospodin, kojeg su nozevima i pistoljimma tjerali po Grckoj, nezeli voditi sa klupe.
Kad si ga se sjetio evo ti par isjecaka iz jednog starijeg intervju-a.
• Da li ste uvek, kao i sad, dolazili u novi klub po pozivu?
– Moj marketing je moj rezultat. Za dvadesetak godina trenerskog rada moje ekipe su osvojile petnaest trofeja i ostvarile niz istaknutih rezultata u evropskim takmičenjima. Zato je posao uvek tražio mene, a ne ja posao. Sa vođama klubova pregovarao sam samo o uslovima rada. Drugi treneri imaju menadžere i marketinške organizacije iza sebe, a meni to nikad nije bilo potrebno.
• Šta tražiten od igrača?
– Ozbiljnost je prva stvar. Ona se sastoji od niza drugih odnosa; i od posla i od ponašanja. Važan je stav prema radu, trenerima, saigračima... Svaki fudbaler sam sebe stavlja u ekipu; svojim shvatanjima profesionalnih i životnih obaveza. Kod mene je tako uvek bilo i biće. Crvena zvezda je jedna velika porodica. Ona mora da igra, živi i veruje u sebe kao porodica. Niko ne sme da nas razjedini, izvede iz ravnoteže ili skrene sa puta ka cilju, a cilj je uvek – samo pobeda...
• Čime ste se, kao igrač, izdvajalo?
– Bio sam više nego uporan. Odlazio sam na treninge i pre i posle podne. I kad sam ušao u prvi tim Veleža bio sam, svojom voljom, posle svakog treninga na dodatnom radu sa trenerima. Ostajao sam i sam. Šutirao sam na gol iz svih uglova i iz svih pozicija. Voleo sam taj zvuk koji se dobijao kao rezultat "poljubca" lopte i mreže. Za Velež sam odigrao 568 utakmica i postigao 468 golova. Za reprezentaciju sam u toku 37 mečeva postigao 29 golova...
• Gde Vas je zatekao ovaj rat?
– Svi iz porodice su bili u Mostaru, a ja sam sa suprugom Begom živeo u Atini. Ipak, sa tri automobila gotovo svi su stigli u Grčku. Tada smo, nas petnaestak, živili zajedno. U Mostaru je jedino ostala moja majka Danica zbog Dilfere, majke moje supruge, koja je bila nepokretna. Njih dve su, u ratnim uslovima, ostale same godinu dana. To mi je bio najteži deo života. Potom sam i njima uspeo da omogućim dolazak u Atinu. Tada, kad sam video majku i taštu, prvi put sam, od kad je počeo taj rat, mogao da spavam celu noć.
• Šta ste izgubili u Mostaru?
– Izgubio sam sve što sam imao od imovine. Jednu kuću, stan... Sve je zapaljeno... Najviše mi je žao nekih dragih uspomena koje su me podsećale na dane mladosti i sportske karijere... Obnovio sam sad kuću na Buni. To je jedna bistra reka, leva pritoka Neretve. Kupio sam novi stan u Mostaru. Sve to mi obilaze rođaci, a i ja sad često odlazim u Mostar... Ipak, za mene je, posle svega što se dogodilo u tom ratu, najvažnije što mi niko nije poginuo. A imovina... E, to se, kad imaš sve "ruke u porodici", obnovi. Sve se to vrati u život...
• Da li su Vam sačuvani svi odnosi?
– U mojoj porodici ima nas iz sve tri vere. Ima i Srba, i Muslimana, i Hrvata. I svi smo, ne samo sačuvali glave u tom ratu, već i pamet, shvatanje života, međusobne odnose i odnosa sa svima koje smo znali.
• A šta je sa starim prijateljima?
– Taj rat je napravio svoje. Neki odnosi više nisu isti. Rat menja ljude. Neko je izgubio nekog svog, pa na sve gleda drugačije... Ja održavam vezu sa mnogima. Čujem se i sa Vahidom Halilhodžićem, Marićem, Kajtazom, Glavovićem, Sliškovićem...
• Kako je to bilo ranije?
– U toku igračkih dana bilo nas je iz sve tri vere. I niko nije mogao da nas posvađa. Niko se nije izdvajao. Najbolji drugovi bili smo ja, Marić i Vladić zato što smo zajedno igrali i u reprezentaciji. Ja Srbin, Marić Musliman i Vladić Hrvat. Zvali su nas, po onoj marki kola, "BMV". Taj sastav je bio primer za sve odnose u celoj Bosni. I po ponašanju, i po druženju. Ali, naravno, i fudbalski, po igri. Nikom od nas nije ni govorio o veri. Ni ja, ni Marić, pa ni Vladić, mada je on to kasnije pokazao... Ali, to sad nije važno... Ceo Mostar bio je uvek jedinstven. Bio je to poseban grad.
• Kakav je sad Mostar?
– Onaj moj Mostar doživljavao sam kao deo sebe. Taj grad je imao dušu. Sad se, na sreću, sve obnavlja. Moj grad je još na kolenima. Ali, osećam da se polako diže. Potrebni smo mu mi, stari Mostarci, pa će i njemu i nama biti lakše... Zato sam često u njemu, uz Neretvu, Bunu... Verujem da će ljudi ponovo jedni drugima da se približe i da se, kao nekad, zavole. Svi se polako vraćaju. Srbi najsporije, ali dolaze... Neka i ovo bude moj poziv za sve Mostarce. Znam koliko vole svoj grad. Ja uvek i u svakoj prilici, kad je reč o najtananijim emocijama, ističem da u životu imam tri najveće ljubavi: majku Danicu, suprugu Begu i moj grad Mostar.
• Da li Vam se sviđa ovaj novi "stari" most?
– Nije to ono što je bilo, a što je srušeno. Nije to taj kamen. Ne može to nikada da bude... To vam je kao sa novom devojkom. Liči na onu koju volite, ali srce je ne prepoznaje... To nikad ne može da bude ona... Ali, dobro je što je napravljen i ovaj most. Sličan je. Ipak, to je samo most, koji, kao i stari, spaja dva dela grada.
--------------------------------------------------------------------------
Čovek bez osmeha
Dušan Bejević je veliki džentlmen, elegantan, uredan do perfekcije, uspravnog stava i uvek ozbiljnog izraza lica. Malo ko može da kaže da je video njegov osmeh. Zašto je to tako?
– Nisam tip koji pokazuje emocije na javnom mestu. Ja se najbolje osećam u kući. Doduše, mogu, po nekad, sa prijateljima, da se opustim i u restoranu, ali to se retko događa. Takav sam. Ne mogu protiv sebe. Ali, to onima koji me dobro poznaju i vole ni malo ne smeta.
Ljubav je, ipak, sve pobedila
Kad su se u Mostaru, pre pre više od trideset godina, zavoleli prelepa Muslimanka Bega Biberović i stasiti Srbin Dušan Bajević svi su ih gledali sa divljenjem sem Beginih roditelja. Bajević to objašnjava:
– Begini su bili stara muslimanska porodica i imali su potrebu da se ne mešaju sa ostalim verama. Ali, na kraju se sve drugačije završilo. Naša ljubav je, ipak, sve pobedila. Na žalost, nemamo decu...
Bajević, prezime po majci
Dušan Bajević je dete razvedenih roditelja. Jedinac je u braku majke Danice i oca Dušana. Ali, sve emocije Dušana sina vezane su za majku:
– Sa majkom sam čitav život. Ona mi je dala sve: ljubav, vaspitanje, obrazovanje. Mi smo dva tela, a jedna duša. Vodila je i vodi božansku brigu o meni i porodici, o najbližim rođacima. Učila me je da volim bližnjeg svog kao samoga sebe. Ona je ikona cele porodice... Priča o ocu je takva kakva jeste... On je živeo u Zagrebu. Umro je pre tri godine. Nisam bio u situaciji da mu dođem na sahranu. Zvao se Dušan, ali nije bio Bajević, drugačije se prezivao... Nosim majkino prezime.