Deset razloga Barçinog podbačaja
(Pre)visoki poraz Barcelone od Bayerna na Allianz Areni bio je razlog za oglašavanje uzbune kod većeg dijela navijača Blaugrane. Oni koji ne vole Barçu - ili zato što navijaju za rivalske klubove ili zato što su već pozelenjeli od zavisti zbog njenih uspjeha - jedva su dočekali označiti tih 4:0 kao početak kraja jedne ere. Ako je kraj jedne ere i neuspjeh osvojiti La Ligu i stići u polufinale Lige prvaka i Kupa kralja, onda su u pravu. Međutim, realnost je drugačija - sva očekivanja navijača nisu ispunjena, ali značajan dio njih jeste, što znači da dinastija nije doživjela svoj kraj i da klub i dalje kotira visoko.
Ipak, poraz od Bayerna je uvjerljivo najteži koji je klub doživio još od 2007. godine (poraz od Getafea u Kupu kralja) i zbog toga ga treba shvatiti ozbiljno i analizirati njegove uzroke, te pokušati naći rješenja kako bi se Blaugrana vratila navici rasturanja svojih protivnika.
1. Povrede i bolesti su umanjile snagu kolektiva
Tokom sezone, mnogi igrači su završili u rukama ljekara zbog brojnih povreda. Pored trenutnih povreda Mascherana i Puyola koje zahtijevaju dug oporavak, čitav niz drugih igrača se nosio s nešto manjim povredama, najčešće povredama mišića (Adriano, Alexis, Cesc ili Messi, te Xavi koji muku muči s Ahilovom tetiovm). Posebno su se povrede okomile na zadnju liniju koja ima najmanje prava na greške, tako da su odsustva tu bila najuočljivija.
Kao da povrede nisu bile dovoljne, Barça se suočila s teškim bolestima dva bitna člana svog kolektiva - Tita Vilanove i Erica Abidala. Bolest trenera je svakako negativno utjecala na kontinuitet rada ekipe iako je Vilanova navodno "stalno bio uz igrače", dok je Abidalovo odsustvo bilo osjetno jer bi baš on zahvaljujući svojim sposobnostima bio u stanju zakrpiti mnoge rupe u odbrani koje su tokom sezone nastajale.
2. Tito nema povjerenja u igrače s klupe
Tito Vilanova očito vjeruje malom broju igrača ove ekipe, svega njih petnaestak. Zbog toga se nije usuđivao koristiti neke druge kada je za to imao priliku. Prvi primjer za to je Marc Bartra, mladi stoper koji na početku sezone uopće nije igrao do susreta Lige prvaka sa Celticom kada je bio starter iz isključivog razloga jer Vilanova nije imao drugog rješenja. Čak i poslije, Vilanova mu nije pružao priliku da igra čak ni u utakmicama koje je Blaugrana rješavala već u prvom poluvremenu, pa ga je onda ipak bacao u vatru protiv PSG-a i Bayerna - ponovo jer nije imao drugih rješenja.
Bartra nije jedini slučaj koji se svrstava u ovu kategoriju. Vilanova je nevoljko koristio i Villu i Tella naprimjer (Villa najveći kontinuitet igara ubilježio dok je ekipu vodio Roura) jer je očito sebi zacrtao da su starteri Pedro i Alexis, bez obzira na to koliko im je loša forma. Tokom sezone smo sigurno mogli više gledati i Montoyu, koji je u pravilu igrao samo kada su dvojica iz trojca Alba-Alves-Adriano bili povrijeđeni.
Na ovaj način Vilanova je sebi smanjio broj igrača na koje se može osloniti, umjesto da je taj broj tokom sezone rastao. Na kraju se to najbolje osjetilo protiv Bayerna, gdje je jedinu izmjenu napravio onda kada je meč već bio odlučen, a najvjerovatnije i cijeli dvomeč. Drugim riječima - prekasno!
3. Nedostatak reakcije stručnog štaba kada krene naopako
Činjenica je da je statistički gledano Barcelona izrazito visok procent utakmica riješila u svoju korist. No nemoguće je da se svaka utakmica odvija po planu i onda kada stvari krenu naopako treba posegnuti za nekim drugačijim rješenjima. Već godinama se priča da Blaugrana nema plan B jer ima sjajan plan A. Tačno je da je njen jedini način igre skoro pa savršen, ali je isto tako nelogično gubiti svake sezone poneki trofej zato što u onom malom broju utakmica u kojima plan A ne donosi rezultat ne postoji rezervna opcija. Takvu situaciju smo vidjeli protiv Madrida u revanšu kup utakmice, na San Siru protiv Milana ili opet protiv Bayerna.
4. Pojačanja ere Rosell su nedovoljno dobra
Od dolaska Sandra Rosella na mjesto predsjednika kluba u Blaugranu su za 125,5 miliona eura stigli Mascherano, Adriano, Afellay, Fabregas, Alexis, Jordi Alba i Song. Dobra su to fudbalska imena, veoma dobra. Ali, za Barcelonu nedovoljna. Najbolje se to vidi po činjenici da izuzev Jordija Albe nijedan od njih nije starter u slučaju da su svi igrači zdravi! A Alba čak možda ne bi ni stigao u klub da Abidal drugu sezonu uzastopno nije obolio od raka jetre.
Najnelogičnije pojačanje je svakako ono posljednje - Alex Song. Riječ je o sjajnom igraču i njemu se nema šta prigovoriti, ali je njegov problem taj što je Barceloni skoro beskoristan! U trenucima kada je još prošlog ljeta bilo vidljivo da Blaugrani nedostaje stoper (česte povrede Puyola, bolest Abidala, promjenjiva forma Piquea, igranje Mascherana na neprirodnoj poziciji), uprava je dovela defanzivnog veznog igrača! Na šta su potrošeni novci? Na igrača koji će odigrati 10-20% utakmica jer je ionako jasno da će Busquets odigrati 80-90%? Zdrav razum kaže da je tih 19 miliona eura moglo biti dostatno za novog stopera, a eventualne izostanke Sergija bi mogao pokriti Mascherano, koji je uzgred rečeno u Blaugranu stigao kao jedan od tri najbolja defanzivna vezna na svijetu samo zato da na toj poziciji skoro nikako ne bi igrao.
Nakon operacije Puyola smo saznali da je kapiten mogao/trebao biti operisan već u oktobru, što bi bio najpametniji potez. Oporavio bi se do kraja sezone, a do januarskog prijelaznog roka bi bilo jasno da li može pomoći ekipi u ostatku sezone ili ne. U slučaju negativnog odgovora klubu bi ostala opcija dovođenja stopera u januaru.
5. Prevelika ovisnost o Messiju
Leo Messi je aktuelno najbolji igrač svijeta i tu nema nikakve dileme, no u posljednjih godinu-dvije uspjesi kluba počinju padati u sjenu uspjeha pojedinca, što je
nedopustivo, o kojem god pojedincu bila riječ. Činjenica je da se Messi nazabijao mora golova bez kojih bi se trofeji teže osvajali, ali isto tako je činjenica da bi se oni lakše osvajali da je igra Barcelone osmišljena na način da Messi ima kontinuirano pouzdanog partnera u napadu. U ljeto 2010. godine doveden je rasni centarfor kakav je David Villa samo da bi bio korišten kao - krilo. Profesionalac kakav je Villa je i tu ulogu objeručke prihvatio i u prvoj sezoni i vrhunski odradio svoje zadatke, no činjenica je da on na tom mjestu ne može pružiti maksimum. Potencijalno rješenje bilo je u tome da se pronađe balans između toga da se Messi i Villa u određenom omjeru obojica smjenjuju na mjesti centarfora/krila, čime bi dva glavna revolveraša ostala razigrana sve vrijeme. Ovako smo dobili jednog nevjerovatno raspoloženog, dok su drugom oduzeti meci za pucanje, što je olakšalo život protivnicima. Umjesto da izbjegavaju projektile iz više topova, oni su znali da je bitno umiriti taj jedan i pola posla je bilo gotovo. Imajući u vidu slabu formu Pedra i Alexisa već godinu-godinu i pol, jasno je da je Villa jedini koji je mogao biti dostojan golgeterski partner za Lea.
Ovisnost o Messiju je do izražaja došla i protiv Bayerna. Evidentno je da on nije bio fizički i/ili psihički spreman za susret u najvećem gradu Bavarske, ali je ipak igrao, i to cijeli susret! Messi u takvom stanju ne samo da nije mogao pomoći ekipi, nego je bio izložen obnavljanju ili pogoršanju povrede. Ako se nešto moglo naučiti iz finala Mundijala 1998. godine kada je tada neprikosnoveni Ronaldo igrao iako nije bio zdrav i razočarao, onda je to pouka da utakmice javišeg nivoa igraju igrači, a ne imena. I to zdravi igrači! Nekada nije dovoljno odigrati srcem, nego se mora igrati i mozgom.
6. Ne nalazi se lijek za simptome iz prošlosti
Već prošle sezone Pep guardiola je dijagnosticirao neke probleme u ekipi koji su na vidjelo izašli i ove sezone, no u međuvremenu nije ništa urađeno na tome da se za te dijagnoze uspostavi adekvatna terapija i pronađe efikasan lijek. Jedan takav primjer je igra Danija Alvesa, omiljenog u očima većine navijača koji će svako njegovo spoimnjanje u negativnom kontekstu vatreno osuditi. No činjenice govore da Dani Alves nije ni blizu onoga što je nekada bio na desnom boku. I dalje rastrčan, ali efekti su sve češće negativni, a ne pozitivni. Njegova učinkovitost u napadu je daleko manja, a propusnost u odbrani daleko veća. Dovoljno je pogledati golove koje je Blaugrana primala od PSG-a ili Bayerna - kod većine njih (su)krivac je upravo Dani. Klub ne samo da tokom ljeta nije Alvesu našao zamjenu (još se našao uvrijeđen kada je ta mogućnost spomenuta), nego je i Montoya kao njegov potencijalni nasljednik iz domaćih redova rijetko igrao na desnom beku. Nažalost, Danijev primjer smanjene produktivnosti u odnosu na ranije sezone nije jedini.
7. Nedovoljno doziranje igrača
Poplava povreda koja je zatkla Barcelonu je jednim dijelom uzrokovana nejednakom minutažom igrača. Sasvim je normalno da najbolji igraju više, ali nedovoljno često im je data prilika za odmor. Igrači poput Messija, Xavija ili Busquetsa, koji su okosnica ekipe, odmarali su skoro u pravilu samo kada nisu mogli igrati zbog povrede ili kartona. Čini se da igrači poput Xavija ili Inieste pri visokom rezultatu rado dočekaju izmjene nakon 60-70 minuta igre kako bi sačuvali snagu za naredne nastupe - zašto onda to ne činiti i češće? Messi je tu svojevrsni izuzetak iz dva razloga: prvi je već opisana prevelika ovisnost o njegovom napadačkom učinku, a drugi je njegova želja da igra sve minute svih utakmica. Prvi razlog se ne može spočitati Messiju, ali drugi može, jer igranje u cijelosti utakmica u kojima Barcelona nakon sat igre vodi dva, tri ili više golova razlike je nepotrebno trošenje snage i nepotreban rizik izloženosti povredama. Svakako da Messi voli zabiti koji gol više, ali za klub je najvažnije osvojiti koji trofej više. A tu mu ne mogu pomoći premoreni igrači.
Konačna posljedica je bila vidljiva u Minhenu. Igrači Bayerna su izgledali svježije i rastrčanije. Neki bi rekli da je to normalno jer su oni Nijemci, ali zapravo statistike zadnjih godina kažu da i nije tako, jer su igrači Barcelone kako na klupskom tako i na reprezentativnom nivou posljednjih godina vodeći ne samo po broju odigranih pasova, nego i pretrčanih kilometara.
8. Nedostatak visine
Svake godine, ali ne u velikom broju susreta, do izražaja dođe neodstatak centimetara i mišića kod Barçinih igrača. To je s jedne strane sasvim normalno kada imate kolekciju patuljaka koji su mađioničari s loptom ili kada u La Masiji jednostavno ne možete natjerati nekog da naraste 10-ak centimetara više. Ipak, kod dovođenja novih igrača na to se treba obratiti pažnja. U Minhenu se činilo da možemo primiti
gol nakon svakog kornera, a takav osjećaj smo znali imati i u susretima s Chelseajem i još par drugih ekipa. Drugim riječima, ako se već planira dovesti novi stoper, onda neka bude viši od Mascherana.
9. Bespotrebna drama oko Víctora Valdésa
Ulazeći u ključni dio sezone klub je najavio produženje ugovora nekolicini igrača. Sve je teklo po planu, dok Víctor Valdés nije odlučio ne potpisati novi ugovor. Krivicu snose i uprava i sam golman. Prije svega, obzirom da se radi o igračima "iz kuće", uprava ne bi trebala najavljivati na sva zvona planove da produže ugovore sa svojim igračima, ne samo zato da se oko toga ne stvara halabuka, nego i zato što je to signal drugim timovima da (ne)ozbiljnim ponudama našim igračima destabiliziraju klub. S druge strane, ni Víctor Valdés nije mora istrčati u medije s izjavom da neće ostati u klubu nakon 2014. godine jer je to odmah značilo pitanja oko njegovog ostanka naredne godine. Sve to se moralo odraziti i na njegovu formu, ali i na odnose u svlačionici i komentare javnosti o svemu što se oko Barçine najtrofejnije "jedinice" događalo.
Ukratko, ugovore s igračima koji su kvalitetni i u dobroj formi svakako treba produžavati, ali o tome javnost treba izvijestiti tek onda kada se medijima šalje pozivnica o tome da prisustvuju činu potpisivanja!
10. Nedostatak presinga
Kada je Pep Guardiola stigao na mjesto trenera lahko je bilo shvatiti golijade njegove ekipe - Barça je uvijek igrala ofanzivno. No mnogima je bilo teško "svariti" činjenicu da Pepova Barça bez posebnih pojačanja u odbrani (stigli Alves koji ionako prednost daje ofanzivi i Caceres koji jedva da je igrao) igra odbranu kojom guši protivnike! Ta odbrana je danas manje-više stvar sjećanja. Oduzimanje lopte u šest sekundi ili manje je sve više misaona imenica. Blaugrana ostvaruje dominantan posjed protiv bilo koga, ali ekipama koje su spremne protiv nje igrati ofanzivno više ne oduzima loptu s nekadašnjom lahkoćom i to joj onemogućava da limitira štetu koju joj protivnici mogu načiniti. Većom rotacijom igrača i dovođenjem kvalitetnijih pojačanja nego je to slučaj u posljednje tri godine, ovaj problem bi djelimično mogao biti riješen. Drugi dio rješenja leži u (ne)sposobnosti stručnog štaba da grupu igrača koja je u karijeri osvojila sve moguće trofeje - i to najčešće višestruko puta! - motivira da izgara na terenu kao da nikada nije osvojila ništa.
Ništa manje bitno je i to da presing moraju igrati svi - jer ako vi igrate presing sa devet, a protivnik sa deset igrača, onda ćete teško iz njega izvući očekivanu korist. U konačnici, presing je dio igre gdje timska saradnja ima veću ulogu nego u bilo kojem drugom segmentu igre. I baš zbog toga, tu ne može i ne smije biti povlaštenih, koliko god dobri bili u nečemu drugome.
Iako bi se na osnovu napisanog mogao steći dojam da je Barcelona u veoma lošoj situaciji, to nije slučaj. Tako se možda čini kada se poredi sa nedodirljivošću kojom je igrala proteklih godina. Ipak, veći dio kadra Blaugrane je dovoljno mlad, a ni novca klubu koji zarađuje 500 miliona eura godišnje ne smije nedostajati za osvježenja kojima bi se ekipa vratila tamo gdje joj je mjesto - na vrh! Razloga za paniku nema, ali da bi se to ostvarilo treba uraditi puno posla. No što je najvažnije - Barçi ne treba revolucija nego evolucija, a dobru mašinu je oduvijek bilo lakše popraviti i dotjerati nego napraviti iz temelja!
