
Svanuo je lijep, vjetroviti dan u Mostaru. Izađeš sa rajom na kafu, umjesto kafe popiješ koje pivo, i kreneš na stadion. Sve nešto u sebi misliš ono "kako bi bilo dobro da mlatnemo širokog pa da nam se malo vrati samopouzdanje", a proganja te misao da li će na stadionu biti RAje?!? Ma hoće, ta nema više mazla koje nisu gledale i čule za herojsku partiju protiv Željezničara. Dođeš u Vrapčiće, vjetar ne da puše, nego ubija. Kupiš kartu, gledaš kako se uhvatio red na kartama, gledaš one koji ih kidaju na kapiji, osjetiš ponos. Osjetiš ga zato što su ljudi shvatili da je to bitno i da na takav način pomažemo svom klubu. Onda uđeš na tribinu, i odjednom zagrmi "znaj da ništa više nemam, ništa osim tebe, u životu svom", a na oranicu koju zovemo stadionom izlaze djeca od 16-17 godina i uzdignute glave staju na crtu bivšimm reprezentativcima BiH i Hrvatske i njihovim kolegama-mahom prekaljenim fudbalerima. Hrabro, bez pogovora, svi kao jedan, muški!
Iskustvo i kvalitet presude, dobiju te 3-0 a ti sa tribina čuješ : "dobro su odigrali, ovi su kvalitetniji i `ta ćeš".
I u pobjedi i u porazu ostani veliki, jer ti si Velež. Pruži ruku, čestitaj i treniraj da bi idući put tebi čestitali. Onda opet u porazu osjetiš ponos. Osjetiš ga zato što niko igračima nije psovao, što su izgubili utakmicu časno i zaradili aplauz koji su dobili. Osjetiš ga zato što znaš da koračaš jedinim ispravnim putem. Osjetiš ga jer su to na terenu mahom klinci iz naših naselja, a vidi ih sad znaju kako se treba ponašati!?!
Rezultat će doći, više nije ni bitno kada. Bitne su one lijepe stvari koje se dešavaju, novi trendovi koji se uvode, novi-stari odgoj tih naših klinaca. Bitno je biti Velež i čuvati svoj identitet na jedan lijep, normalan način. Forza