Re: FK Velež:Legende i Historija
Postano: 17 avg 2015, 15:19
Nusret Čerkić Dajdža, živa legenda mostarskog nogometa: Veležov Bombarder imao je najjači udarac u Jugoslaviji
U plejadi nogometnih legendi po kojima je Mostar bio i ostao poznat, nezaobilazno je ime Nusreta Čerkića, nekadašnjeg Veležovog tobdžije. Svojim djelima na terenu, ali i izvan njega, ovaj rođeni Mostarac, poznatiji kao Dajdža, zaslužio je da nosi status mostarske, bh. i evropske legende.
U periodu od 1959. do 1969. godine odigrao je 150 prvenstvenih utakmica za Velež, a klupski strijelac bio je čak pet godina. Sportski znalci govorili su u to vrijeme za njega da ima najjači udarac u Jugoslaviji zbog čega su ga prozvali Bombarderom.
Sjajna ekipa
Ova živa legenda bh. nogometa danas uživa u penzionerskim danima u svom rodnom Mostaru, odakle je cijela priča o njegovoj slavnoj karijeri i počela.
- Još sam išao u Gimnaziju kad sam počao igrati za Veležov podmladak. Rahmetli Zejnil Zeko Selimotić i ja bježali bismo s časova na treninge. Za prvi tim Veleža zvanično sam počeo igrati 1959., kada je iz Beograda došao vrhunski trener Ratomir Čabrić. Sjećam se kao sad, Čabriću treba 11. igrač. Nas pet-šest mlađih čekamo k'o ozeblo sunce koga će prozvati. Prozva mene - sjeća se Čerkić.
Iste godine imao je debi u prvenstvenoj utakmici sa Crvenom zvezdom na stadionu Pod Bijelim brijegom. Rezultat je bio 2:2, a Čerkić je bio strijelac jednog gola. Bila je to prva utakmica na Veležovom novom stadionu. Čerkić je nosio dres s brojem 11.
- To mi je bio prvijenac. Bila je to sjajna ekipa s kojom sam igrao. Barbarić, Rodin, Handžić, Selimotić, Benco, Džidić, Glavović-Rom Muhamed, Mujić, Šestić, Kordić i ja. Muhamed Mujić je redovno bježao po lijevoj strani, to mu ja bila poslastica, a ja sam s aut-linije ušprintavao u sredinu i, na njegov centaršut, uvijek sam ugrožavao gol. Utrčavao sam k'o voz pa su me zvali Beton, Bombarder.Jednom je moja lopta Bukalu iz Željezničara nagnječila tri rebra, čovjek nije igrao 15-20 dana, ali mi nije zamjerio – govori Čerkić.
Posljednja utakmica
S timom “Rođenih” redovno je zabijao golove Crvenoj zvezdi, Partizanu, Hajduku i Dinamu.
Zbog njegovog gola u posljednjoj sekundi utakmice 1962. godine, Zvezda je izgubila šampionsku titulu, zbog čega im je Partizan poslao 1.000 čestitki, jer su oni u toj sezoni, zahvaljujući Zvezdinom porazu, odnijeli titulu prvaka bivše Jugoslavije.
Do 1964. godine igrao je Čerkić u Veležu, a potom je otišao u FK Sarajevo, gdje je igrao jednu sezonu. Bio je to, kako ističe, još jedan lijep period njegove karijere.
- Sa mnom su igrali Muftić, Fazlagić, Vujović, Crnogorac, Biogradlić, Prljača, Mušović, Blažević i Hase, koji me veoma volio. Zvao me Liska, kolegama bi govorio: “Loptu samo gurnite Liski, a onda će sigurno biti gol.” U Sarajevu sam prvi put shvatio značaj derbija. Nikad neću zaboraviti riječi kapitena Biogradlića: “Upamtite, Sarajevo može biti prvak države, a može i ispasti iz lige, ali Želju uvijek treba pobijediti, jer ta nam je pobjeda najvažnija” - sjeća se Čerkić.
Iz Sarajeva se ponovo vratio u matični klub Velež, gdje je nastupao do 1967., kada je otišao u belgijski prvoligaški klub Gent.
- Sjećam se, pobijedili smo te godine Zvezdu na “Marakani” sa 6:2. Niko ih nikada nije tako smlatio, a ja sam bio strijelac dva gola. Došla ekipa iz Genta da uzme Stipića iz Zvezde, a kad su vidjeli mene, rekli su: “Zaboravi Stipića, hoćemo Čerkića.” Transfer mi je tada bio 10.000 dolara, a od toga je skoro 2.000 trebalo ići Veležu. Zovnem suprugu Slobodanku i kažem joj: “Prodaj auto, plati Veležu”, i tako je i bilo. Po povratku iz Belgije, još malo sam igrao u Veležu, a 1969. sam se oprostio od igranja - kaže Čerkić.
Bilo je to 14. februara 1969., a tog se dana posebno sjeća, jer mu se upravo rodio mlađi sin Damir. Istog dana otvorio je i kafanu “Gradski stadion” u sklopu stadiona Pod Bijelim brijegom.
- I posljednja utakmica igrala se protiv Zvezde. Uoči meča, kažem spikeru da na kraju pozove publiku i da im kaže da je večeras u Čerkićevoj kafani sve mukte, džaba. I spiker se oglašava, stadion se prolama i eto ih svih kod mene. Sve su mi tu noć pojeli i popili, ali neka su, i imalo se šta slaviti -dodaje Čerkić.
Nakon toga je odigrao još dvije kvalifikacijske utakmice za mostarsku Lokomotivu da bi se potom dao u trenerske vode, najprije u Lokomotivi, a potom i u Veležu.
Veliki Mujić
Kaže da danas nema onog kvaliteta u nogometu kakav je nekad bio niti će na ovim prostorima ikada više postojati velesila kakva je bila reprezentacija Jugoslavije. - Mi smo imali jednog Muhameda Mujića, igrača kakav se još nije rodio na ovim prostorima. To su priznali u Beogradu i tako su tada jednog Muhameda, muslimana iz malog Veleža, imenovali za kapitena reprezentacije Jugoslavije. To je bilo čudo od fudbalera, niko se nije mogao nositi s njim. A danas ovi fudbaleri nemaju osnovno fudbalsko obrazovanje, jednostavnost, virtuoznost, dribling - ističe Čerkić.
Poznat kao veliki sevdalija
Osim po svom sportskom uspjehu, Čerkića u gradu na Neretvi svi znaju kao velikog sevdaliju i odličnog pjevača. Glas po kojem se pročuo, naslijedio je od svoje majke Fatke, koja je u svoje vrijeme bila jedina pjevačica u Mostaru. Za onoga ko lijepo pjeva, znalo se reći: “Pjevaš k'o Fatka.” Čerkić je snimio i jednu ploču sa četiri pjesme, od kojih je dvije napisao Zaim Imamović. - Kad god bih se pojavio u hotelu “Bristol” ili “Neretva”; legendarni Fadil Karić, koji je bio najbolji pjevač i bubnjar koji je ponikao, zaustavio bi svirku i pozvao bi mene da pjevam. Pjevao sam pred rahmetli Džemalom Bijedićem, koji me je veoma volio. Moja mati je njima u partizanima pjavala, a ja sam to nastavio naovamo. Kad god bi Džema došao iz Sarajeva, tražio bi da odemo negdje da mu zapjevam - sjeća se Čerkić.
Odakle nadimak Dajdža
Kako nije imao oca, Čerkić je jako bio vezan za svog daidžu, kojeg je zvao Dajdži.
- Uvijek sam bio s njim, išao sam gdje god bi on krenuo. A kad sam počeo igrati za Velež, on je s tribina navijao: “Dajdži!”, što je čula i ostala raja. Danas su mi malo promijenili nadimak pa me zovu Dajdža - kroz smijeh govori Čerkić.
U plejadi nogometnih legendi po kojima je Mostar bio i ostao poznat, nezaobilazno je ime Nusreta Čerkića, nekadašnjeg Veležovog tobdžije. Svojim djelima na terenu, ali i izvan njega, ovaj rođeni Mostarac, poznatiji kao Dajdža, zaslužio je da nosi status mostarske, bh. i evropske legende.
U periodu od 1959. do 1969. godine odigrao je 150 prvenstvenih utakmica za Velež, a klupski strijelac bio je čak pet godina. Sportski znalci govorili su u to vrijeme za njega da ima najjači udarac u Jugoslaviji zbog čega su ga prozvali Bombarderom.
Sjajna ekipa
Ova živa legenda bh. nogometa danas uživa u penzionerskim danima u svom rodnom Mostaru, odakle je cijela priča o njegovoj slavnoj karijeri i počela.
- Još sam išao u Gimnaziju kad sam počao igrati za Veležov podmladak. Rahmetli Zejnil Zeko Selimotić i ja bježali bismo s časova na treninge. Za prvi tim Veleža zvanično sam počeo igrati 1959., kada je iz Beograda došao vrhunski trener Ratomir Čabrić. Sjećam se kao sad, Čabriću treba 11. igrač. Nas pet-šest mlađih čekamo k'o ozeblo sunce koga će prozvati. Prozva mene - sjeća se Čerkić.
Iste godine imao je debi u prvenstvenoj utakmici sa Crvenom zvezdom na stadionu Pod Bijelim brijegom. Rezultat je bio 2:2, a Čerkić je bio strijelac jednog gola. Bila je to prva utakmica na Veležovom novom stadionu. Čerkić je nosio dres s brojem 11.
- To mi je bio prvijenac. Bila je to sjajna ekipa s kojom sam igrao. Barbarić, Rodin, Handžić, Selimotić, Benco, Džidić, Glavović-Rom Muhamed, Mujić, Šestić, Kordić i ja. Muhamed Mujić je redovno bježao po lijevoj strani, to mu ja bila poslastica, a ja sam s aut-linije ušprintavao u sredinu i, na njegov centaršut, uvijek sam ugrožavao gol. Utrčavao sam k'o voz pa su me zvali Beton, Bombarder.Jednom je moja lopta Bukalu iz Željezničara nagnječila tri rebra, čovjek nije igrao 15-20 dana, ali mi nije zamjerio – govori Čerkić.
Posljednja utakmica
S timom “Rođenih” redovno je zabijao golove Crvenoj zvezdi, Partizanu, Hajduku i Dinamu.
Zbog njegovog gola u posljednjoj sekundi utakmice 1962. godine, Zvezda je izgubila šampionsku titulu, zbog čega im je Partizan poslao 1.000 čestitki, jer su oni u toj sezoni, zahvaljujući Zvezdinom porazu, odnijeli titulu prvaka bivše Jugoslavije.
Do 1964. godine igrao je Čerkić u Veležu, a potom je otišao u FK Sarajevo, gdje je igrao jednu sezonu. Bio je to, kako ističe, još jedan lijep period njegove karijere.
- Sa mnom su igrali Muftić, Fazlagić, Vujović, Crnogorac, Biogradlić, Prljača, Mušović, Blažević i Hase, koji me veoma volio. Zvao me Liska, kolegama bi govorio: “Loptu samo gurnite Liski, a onda će sigurno biti gol.” U Sarajevu sam prvi put shvatio značaj derbija. Nikad neću zaboraviti riječi kapitena Biogradlića: “Upamtite, Sarajevo može biti prvak države, a može i ispasti iz lige, ali Želju uvijek treba pobijediti, jer ta nam je pobjeda najvažnija” - sjeća se Čerkić.
Iz Sarajeva se ponovo vratio u matični klub Velež, gdje je nastupao do 1967., kada je otišao u belgijski prvoligaški klub Gent.
- Sjećam se, pobijedili smo te godine Zvezdu na “Marakani” sa 6:2. Niko ih nikada nije tako smlatio, a ja sam bio strijelac dva gola. Došla ekipa iz Genta da uzme Stipića iz Zvezde, a kad su vidjeli mene, rekli su: “Zaboravi Stipića, hoćemo Čerkića.” Transfer mi je tada bio 10.000 dolara, a od toga je skoro 2.000 trebalo ići Veležu. Zovnem suprugu Slobodanku i kažem joj: “Prodaj auto, plati Veležu”, i tako je i bilo. Po povratku iz Belgije, još malo sam igrao u Veležu, a 1969. sam se oprostio od igranja - kaže Čerkić.
Bilo je to 14. februara 1969., a tog se dana posebno sjeća, jer mu se upravo rodio mlađi sin Damir. Istog dana otvorio je i kafanu “Gradski stadion” u sklopu stadiona Pod Bijelim brijegom.
- I posljednja utakmica igrala se protiv Zvezde. Uoči meča, kažem spikeru da na kraju pozove publiku i da im kaže da je večeras u Čerkićevoj kafani sve mukte, džaba. I spiker se oglašava, stadion se prolama i eto ih svih kod mene. Sve su mi tu noć pojeli i popili, ali neka su, i imalo se šta slaviti -dodaje Čerkić.
Nakon toga je odigrao još dvije kvalifikacijske utakmice za mostarsku Lokomotivu da bi se potom dao u trenerske vode, najprije u Lokomotivi, a potom i u Veležu.
Veliki Mujić
Kaže da danas nema onog kvaliteta u nogometu kakav je nekad bio niti će na ovim prostorima ikada više postojati velesila kakva je bila reprezentacija Jugoslavije. - Mi smo imali jednog Muhameda Mujića, igrača kakav se još nije rodio na ovim prostorima. To su priznali u Beogradu i tako su tada jednog Muhameda, muslimana iz malog Veleža, imenovali za kapitena reprezentacije Jugoslavije. To je bilo čudo od fudbalera, niko se nije mogao nositi s njim. A danas ovi fudbaleri nemaju osnovno fudbalsko obrazovanje, jednostavnost, virtuoznost, dribling - ističe Čerkić.
Poznat kao veliki sevdalija
Osim po svom sportskom uspjehu, Čerkića u gradu na Neretvi svi znaju kao velikog sevdaliju i odličnog pjevača. Glas po kojem se pročuo, naslijedio je od svoje majke Fatke, koja je u svoje vrijeme bila jedina pjevačica u Mostaru. Za onoga ko lijepo pjeva, znalo se reći: “Pjevaš k'o Fatka.” Čerkić je snimio i jednu ploču sa četiri pjesme, od kojih je dvije napisao Zaim Imamović. - Kad god bih se pojavio u hotelu “Bristol” ili “Neretva”; legendarni Fadil Karić, koji je bio najbolji pjevač i bubnjar koji je ponikao, zaustavio bi svirku i pozvao bi mene da pjevam. Pjevao sam pred rahmetli Džemalom Bijedićem, koji me je veoma volio. Moja mati je njima u partizanima pjavala, a ja sam to nastavio naovamo. Kad god bi Džema došao iz Sarajeva, tražio bi da odemo negdje da mu zapjevam - sjeća se Čerkić.
Odakle nadimak Dajdža
Kako nije imao oca, Čerkić je jako bio vezan za svog daidžu, kojeg je zvao Dajdži.
- Uvijek sam bio s njim, išao sam gdje god bi on krenuo. A kad sam počeo igrati za Velež, on je s tribina navijao: “Dajdži!”, što je čula i ostala raja. Danas su mi malo promijenili nadimak pa me zovu Dajdža - kroz smijeh govori Čerkić.
