SportSport.ba

Evander je napisao/la:Ja dok ne cujem da vise nikad se nece pripremati na Ilidzi, ne vjerujem u bilo kakav napredak

HeraklitMracni je napisao/la:

Evander je napisao/la:Ja dok ne cujem da vise nikad se nece pripremati na Ilidzi, ne vjerujem u bilo kakav napredak

Nisu vise na Ilidji sad su kod nas u Butmiru

Evander je napisao/la:

HeraklitMracni je napisao/la:

Evander je napisao/la:Ja dok ne cujem da vise nikad se nece pripremati na Ilidzi, ne vjerujem u bilo kakav napredak

Nisu vise na Ilidji sad su kod nas u Butmiru

Pod ovo "Ilidza" zna se sta se podrazumjeva.
Sav javasluk koji vlada na pripremama.
Od izlazaka, opijanja, Bosna na Ilidzi, kolaci, familija....
Kad pripreme reprezentacije shvate kao pripreme, a ne na odmor od klubova, onda mozda bude nesto od nas.

Usto, napustila ga je i sreća, koju je imao u enormnim količinama u Ligi nacija, pa su se kola, kad su krenula nizbrdo, počela nezaustavljivo kotrljati. U Erevanu, recimo, Prosinečki nije napravio ništa pretjerano loše, ekipa je čak igrala i relativno dobro, ali uništile su ga individualne pogreške i katastrofalne reakcije igrača.

Što nas dovodi do jako važnog problema njegove selekcije.

Izbornik je preuzeo odgovornost, ali nije naglas rekao je da je njegova velika pogreška bila i ta što je slijepo vjerovao u ove igrače. Nije mnogo eksperimentirao, nije isprobavao nekakva rješenja koja su mu se nudila s ove ili one strane, nije pretjerano rotirao čak ni unutar momčadi; Prosinečki je imao svoj kostur i držao ga se. Problem je u tome što, ispostavilo se kasnije, što taj kostur, osim što nije bio dovoljno dobar i nije imao pravu strukturu, nije bio ni od prevelikog povjerenja. Nedostatak prave konkurencije potpuno je uspavao ovu ekipu ili barem dobar komad njenih stalnih članova koji su od selektora dobili bespotrebni osjećaj sigurnosti čak i kada su potpuno ispadali iz koncepta i uništavali ono što je smatrao svojom filozofijom. Predstavljao je to kao stvaranje kulta reprezentacije, ali sve što je stvorio je zatvoreni krug koji se uljuljkao u svoju zonu ugode.

I to nije isto što i priča o realnom nedostatku kvalitete i talenta kod ove generacije. Nije nikakva tajna da ova Bosna i Hercegovina nema ogromnu individualnu kvalitetu, ali ono što dijeli dobre trenere od loših upravo je sposobnost da iz onoga što ima izvuku maksimum. Postoji ogromna neravnoteža u kvaliteti, ali daleko od toga da je ovo selekcija za koju je logično da gubi u Tampereu i Erevanu, kako se posljednjih tjedana pokušava predstaviti.

Možemo se svi zajedno gađati floskulama i frazama, ali i ovaj ciklus je potvrdio da je jedan od ključnih nedostataka ove generacije manjak karaktera.

Naravno, nećemo lupati gluposti o srcu na terenu i pogibiji za svoju zemlju, ali ostaje činjenica da je voljni moment u pojedinim trenucima djelovao kao misaona imenica. Doduše, kroz ovaj ciklus potvrdilo se i to da ova generacija nema pravog vođu na terenu.

Oni koji organiziraju nogomet u zemlji, a samim tim i reprezentaciju, stvaraju joj uvjete za rad te joj biraju te izbornike, oslobođeni su apsolutno svake odgovornosti. To što su tri ciklusa otišla u vjetar nema baš nikakve veze s njima, baš kao ni bilo što drugo što ima bilo kakav negativan prizvuk. Oni su tu samo da dižu ruke i primaju dnevnice, eventualno i premije, oni nemaju ništa s nogometom.