Iako sam praktično odustao od gledanja patnje zvane AC Milan, ipak sam zbog tradicije (hah, prije zbog mazohizma

) odlučio odgledati derbi. Stvari se nažalost nisu mnogo pomakle s mrtve tačke, ali ne mogu reći da mi je bilo dosadno (izgleda da sam skroz snizio kriterije

). Utakmica je ipak bila dosta dinamična, bilo je i šansi (doduše, većinom su dolazile iz ničega), lijepih poteza i zbog toga se jedino nisam pokajao što sam potrošio skoro 2 sata uz TV.
Igra naravno ništa ni s čim, ali to nije ništa novo. Teško je očekivati nešto više s ovakvim veznim redom i krajnje nesigurnom odbranom. Essien i Muntari u ovakvoj formi ne bi mogli igrati ni u Seriji C, ali u Milanu su nekim čudom neizostavan dio prve postave. Retardirani Mexes i kikser Zapata su posebna priča. Da Bog sačuva... U redu, možda ovaj meč nije najbolje mjerilo zbog odsustva De Jonga, pa i Montolivo je odavno povrijeđen, ali nedopustivo je da Pippo ne pokušava unijeti ništa novo u igru osim tog nekog fajterskog mentaliteta. Pročitan je od svakog iole ozbiljnijeg trenera u ligi. Ovom timu je prije svega potrebna konkurencija u vidu jednog veznjaka kao što je bio Pirlo, no za takvog naravno treba iskeširati grdne pare, a takav transfer je u domenu naučne fantastike.
Onda bi trebalo dovesti i lijevog beka, zatim špica da zamijeni onog Panja u napadu, ali da se ne vraćam na istu temu. Znamo svi vrlo dobro šta je realnost za Rossonere.
Što se tiče ishoda meča, smatram da je podjela bodova napravednija. Oba tima su imala prilike, iskoristili su po jednu, ali nisu zaslužili pobjedu. Sve se uglavnom svodilo na trenutak inspiracije pojedinca, neke genijalne poteze kao što je npr. bio Menezov gol i čekanje greške protivničke odbrane. Igra i rezultati (govorim i za plavi i za crveno-crni dio Milana) nedovoljna za Ligu prvaka u svakom slučaju.