Uz posljednje priznanje
Osmanagić stopama Veležovih legendi
Proglašenje Amera Osmanagića za najboljeg fudbalera i Abdulaha Ibrakovića za najboljeg trenera Premier lige BiH, koje im je dodijelio žiri portala SpoortSport.ba, sve iskrene veležoljupce podsjetilo je na ona lijepa i ne tako davna vremena, kada su „rođeni“ vezli najljepši goblen na svijetu, a brojni njegovi igrači proglašavani za najbolje u bivšoj zajedničkoj nam državi.
Priznanje je samo potvrda da Velež, polako, ali sigurno, vraća nekadašnji sjaj i šarm, po čemu je svuda bio prepoznatljiv i da neće još dugo proći, a Velež će biti na samom vrhu bh. fudbala i zaigrati u evropskim takmičenjima.
Prilika je ovo da se, makar i na trenutak, podsjetimo na sve one Veležove fudbalske veličine, koji su slavu kluba, najsvjetlijih tradcija, i grada Mostara, pronosili širom svijeta.
Muhamed-Hamić Mujić bio je prvi fudbaler iz Mostara i BiH, koji je zaigrao u reprezentaciji Jugoslavije, čiji je dres oblačio 33 puta. Hamić je igrao i Svjetskom prvenstvu u Čileu, gdje su „plavi“ osvojili četvrto mjesto, a Mujić uvršten u najbolji tim prvenstva.
Potom je, 70.ih godina, naišla ona čuvena generacija „Sulinih beba“, koje je predvodio čuveni BMV :Bajević – Marić – Vladić.
Nenadmašni šarmer i fudbalski boem, Sulejman-Sula Rebac, izvajao je generaciju, koja je, po mnogim ocjenama, najbolja u 87 godina postojanja Veleža. Na golu je bio „panter sa Neretve“ , čudesni Enver-Mara Marić, godinama najbolji u bivšoj državi, pa prvi vratar Evrope, a potom i svijeta. Lijevi bek je bio Džemal-Čorba Hadžiabdić, pored koga se nijedno desno krilo nije vidjelo, a kamoli naigralo. Čorba je bio šesti napadač, a zajedno sa Aleksandrom Ristićem, koautor je mnogih Veležovih golova.
Na sredini je briljirao Franjo-Kulje Vladić, genijalac kakav se rijetko rađa. A koliki je bio velemajstor, najbolje govore riječi, u to vrijeme, najboljeg sportskog novinara na svijetu, Džefrija Grina, koji je, pišući o utakmici Engleska-Jugoslavija (1:1) na čuvenom hramu fudbala - Vembliju, gdje je Kulje debitovao i postigao izjednačujući gol i to glavom, zapisao i ovo: „Kada svi na stadionu vide deset mogućih rješenja, omaleni plavokosi napadač reprezentacije Jugoslavije, vidi dvanaesto rješenje!“ Uz Kulju, kreator igre na sredini terena bio je Marko-Kana Čolić, koji je, uz to, imao i, u to vrijeme, najjači šut u ligi.
A u špicu napada Princ. Dušan Bajević. Velemajstor nad velemajstorima. Takav centarfor nikada prije nije viđen na stadionima. Pred njim su drhtali svi golmani svijeta, a svoje čuvare, Princ je dovodio do ludila. Golove je davao na samo njemu svojstven način, sa lakoćom i genijalnošću u isto vrijeme, pa ne treba čuditi što je često izazivao aplauze i protivničkih navijača.
Potom su na scenu stupili Vahid-Vaha Halilhodžić i Blaž-Baka Slišković. Drukčiji po stilu igre, ali i po mentalitetu od Duška Bajevića, Vaha je, za kratko vrijeme, postao strah i trepet za golmane, a svoje golgeterske kvalitete nastavio je u francuskom Nantu.
Baka Slišković je, još u pionirima, gdje su ga brusili takvi majstori kao Leo Hrvić i Zeko Selimotić, nagovjestio da se rađa fudbalski biser, što je potvrdio kada je dospio u prvi tim. Baka je bio pravi fudbalski čarobnjak, virtouz, koji je o fudbalu znao sve. Zbog svog poimanja igre, nije dao koliko je mogao i nije postigao kao njegovi prethodnici, ali će Bakini potezi ostati u vječnom sjećanju.
Kada su prestali sa aktivnim igranjem, Bajević i Marić preuzeli su treniranje i vođenje tima. Predvodnik nove generacije postao je Semir Tuce, „gazela sa Neretve“, koga su brojne povrede spriječile da postane svjetski igrač. Ono što je Tuce radio po lijevj strani teško je opisati, trebalo je to vidjeti. Takva lakoća i elegancija, driblinzi kao iz snova, centaršutevi na glavu Peđe Jurića, Mehe Kodre i Vanje Gudelja, svakom fudbalskom sladokuscu i danas se vrte pred očima.
Tačku na Veležovce, koji su proglašavani za najbolje u bivšoj zajedničkoj državi, stavio je Meho Kodro, pravi nasljednik Duška Bajevića. Osim što je posjedovao najljepše ljudske kvalitete, Meho je bio istinski fudbalski znalac, a golove je davao kao od šale. O kakvom se igraču radilo, najbolje govori i podatak da je igrao u čuvenoj Barceloni.
Ratni vihor prekinuo je Veležov pohod, a dolaskom Abdulaha Ibrakovića na njegovo kormilo, bude se nade da će „rođeni“ opet biti ono što su vazda i bili – rasadnik talenata i fenomenalnih igrača.
Prevodnici ove generacije su Amer Osmanagić i Adin Džafić, za kojima nimalo ne zaostaju Elvir Čolić, Asim Škaljić, Danijel Majkić, Nermin Kadrić, Milan Knežević, te veterani mladalačkopg srca, Đenan Zaimović, Admir-Mrkva Velagić, Emir Hadžiđulbić, koji svojim igrama i rezultatima nagovještavaju da će nastaviti tamo gdje su stale generacije prije njih.
Fazlija Hebibović
****.ba