E ovako ljudi, prvo, nemojte se ljutiti jer dižem staru temu, ali imam potrebu da s vama podijelim moje, u najmanju ruku traumatsko iskustvo, koje crpim iz nekoliko događaja u proteklih par godina.
Prije nekoliko mjeseci u jednoj raspravi, baš na ovoj temi, ako se dobro sjećam pričao sam da sam iskusio veoma ekstremne halucinacije prilikom naglog buđenja, ili 'pak u trenucima kada padam u san. Stvar je u tome da je to sad eskaliralo i postalo mnogo gore. O čemu se radi...
Prvi put mi se desilo prije 5 godina. Pošto sam dokoni ahranofobičar, na samu pomisao o paucima pada mi mrak na oči. Jednu veče, nakon naglog buđenja, okrećem se na stranu, i vidim 10tak pauka veličine šake prosječnog čovjeka kako mi vise pored glave. Naravno, userrem se u gaće, i skočim da upalim svjetlo. Upalim svjetlo, pogledam prema tom mjestu, nigdje ništa. Okej, kažem sebi, halucinacija me pukla po prvi put u životu, novo iskustvo za mene, i nije toliko strašno kao što su mi govorili. Malo i ponosan na sebe kao novopečeni halucinator, liježem ponovo i zaspem.
Na novo iskustvo čekao sam čak do sljedeće večeri. Naime, u sobi, tik iznad glave nalazi mi se luster, koji visi poprilično nisko, toliko nisko da sam ga nebrojeno puta opipao čelom. Nakon nekoliko sati premetanja, legao sam na leđa i pogledao u luster. Naravno, kao i sav normalan narod, očekivao sam da vidim luster, ali ustvari vidio sam glavu čovjeka iz kojeg vire kraci hobotnice. Da, koliko god vama ovo možda smiješno i neuvjerljivo zvučalo, istina je, i sama činjenica da sam 10 sekundi vrištao kao zadnja pizzda dovoljno govori koliko realno se moj mozak poigrao samnom.
Nakon traume sa čovjekom-hobotnicom, na novi dokaz o mojoj mentalnoj hiperaktivnosti sam čekao skoro pola godine. Pošto je ovo bio prvi slučaj ekstremne halucinacije, ako ste strašljivi preporučam vam da ne čitate (

). Bila je ona suha ljetna večer, kada je skoro pa nemoguće zaspati bez ventilatora ili klime. Spavao sam kod nane u kući u Ilijašu, gdje trenutno boravim. Otprilike poslije ponoći, po nekom mom laičkom proračunu, probudio sam se. Ono što sam vidio pored sebe, vjerovatno se može okarakterizirati kao prikazivanje, halucinacija, šejtani, džini i šta sve ne, te s tom činjenicom na umu u svakoj situaciji u kojoj se to desi trebali bi da vrištimo, skačemo, plačemo od straha. Ono što je najzanimljivije, ja nisam ni trepnuo. ne zato jer sam ultra hrabar, već jer jednostavno, vjerovatno, nisam ni bio svjestan u tom trenutku šta sam vidio, a vidio sam ovo: Dječak. Mali dječak vjerovatno ne više od 8 ili 9 godina, stoji pored mene i smješka se. Ono što mi je bilo najbizarnije u svemu tome su zapravo njegove oči. Dječakove oči su bile jarko plave, kao dvije svijetleće baterije koje isijavaju plavo. Dakle nema beonjače, cijelo oko je jarko plavo. Nakon par sekundi, dječak je nestao, a ja se hladnokrvno okrenuo na drugu stranu da nastavim da spavam. nakon nekoliko sekundi, kada sam shvatio šta sam vidio, noge su mi se osjekle, i osjetio sam instant hladan znoj na licu. Oka do jutra nisam sklopio.
Ima toga još, mogao bih sve to da ispričam, ali ne znam da li ste zainteresirani. Pošto ne bih da pričam u prazno, volio da dobijem neki feedback, da li treba da pričam dalje, a vjerujte ima još toga dosta. Još jednom vas uvjeravam da je sve ovo istina, jer nema potrebe da lažem.