Kreativni forumaši

[Dex]

ovo se odnosi samo na literalne radove ?

Naa, može sve

[Pale_Companion]

[youtube][/youtube]

[youtube][/youtube]

[DANTES]

preko mobtela sam, pa ne znam o čemu se radi.. neki tvoj video, rad?

[Pale_Companion]

moje pjesme moji snovi

[bambus]

Kemale jesil to ti ?

[BlueBosnian]

@DANTES

[DANTES]

@DANTES

drago mi je da ti se dopada..

[DANTES]

DA OŽIVIMO TEMU MALO


FELIS

"Kada vidiš mačku uz drvo da se penje,
Povuci je za rep i sjeti se mene."

Oduvijek sam volio mačke. Dobro lažem, volio sam ih od onog trena kada sam počeo da budem svjestan svijeta oko sebe. Imao sam tada par mjeseci i uradio sam ono što se ne smije- teglio sam mačku za rep! U svoju odbranu mogu reći da je ona prva počela jer me je kulirala drsko, i krajnje bezobrazno. Kao izuzetno slatko i umiljato dijete, praktično beba tek, svi su me prosto obožavali. Bio sam kralj svoj makrosvijeta, mezimče mame i tate, omiljena igračka svojih sestara, tetki i strina, dika i ponos baba i đedova. I zamislite vi onda tu situaciju i zamislite moj šok, da ne kažem povrijeđeni ponos, kada sam shvatio da ima neko kome ja nisam zanimljiv. Da stvar bude još gora, ona se meni izuzetno dopala. Želio sam da je mazim, i igram se sa njom, da je gnjavim mojim ručicama. Ali ne leži vraže. Ona uopšte nije obratila pažnju na moje vanserijsko gugutanje i mahanje rukama. Mahao sam i mahao, gugutao i gugutao, pomalo i vrištao, ali mačka se s mjesta makla nije. Jednom ili dvaput me smoreno pogledala i to je sve. Još više sam je želio zgrabiti, želio je maziti. Izgledala mi je savršeno, kao najljepša plišana igračka ikad. Ustvari nikakva se igračka nije mogla porediti sa njom. Igračke nisu mogle da predu, niti su mogle da mjauču, sikću, reže, naravno nisu bile ni tople na dodir. Ne mogavši više da izdržim napustio sam udobnost svog kreveca i krenuo po predmet mojih bebećih želja. Eh kakva je to bila avantura. Prvo sam rukom pomjerio jednu od drvenih šipki koje sam slomio prvih dana svog prelaska iz bešike u krevetac. Onda sam prvo proturio glavu, pa desnu ruku. Tu su nastali prvi problemi. Ovaj nije baš da je moja glava velika, ali taj prolaz je bio malo tješnji od kombinacije proporcija moje glave i ispružene ruke. I tako sam se našao u situaciji koja bi se mogla nazvati opasna po život. Prijetila je, ne tako mala, opasnost da se moj život okonča takoreći na samom početku. Srećom u svakoj nesreći ima sreće, bar tako kažu stare narodne mudrosti. Već sa nekih 11 mjeseci sam se uvjerio da stare mudrosti zaista znaju biti mudre, i na moje veliko iznenađenje znaju biti tako ponekad i istinite. Naravno tada nisam bio filozof današnjeg kalibra, pa nisam stekao bilo kakav sličan zaključak. Prosto sam zajaukao najglasnije što sam mogao. Sreća u toj nesreći je što sam osim velike glave imao i velika pluća te snažne glasne žice. To dvoje u zajedničkom djelovanju stvaraju pojavu poznatu kao "deranje malog tikvana". Taj, ne baš kreativan, naziv mi je dala jedna tetka par mjeseci ranije. Valjda je imala novokomponovanu, omiljenu i modernu bolest migrenu ili tako nešto. Znam da su svi bolovali od nje bar 4-5 puta sedmično. Uglavnom dotična tetka je pod žestokim nasrtajima te podmukle gadure migrene loše podnosila moje odveć glasno tumačenje ljepote novih igrački, pa je to nazvala tako kako je nazvala. Kasnije kada sam porastao to sam joj zamjerio, jer imenica "tikvan" može biti pežorativ koji bi trebao aludirati da sam ja glavat. Ko je njoj bio kriv što nalokala na nekoj žurci, pa je postala neotporna na te mamurne migrene.
No vratimo se mi priči. Dakle, u toj po život opasnoj situaciju, posegnuo sam za najjačim adutom koji sam imao. Vrištao sam, plakao i urlao sve dok mi u pomoć nije pristigla moja rođenja baka. Nekako me je iščupala iz drvene pogibelji. Ja sam jecao još jedno pola sata, eto čisto da mi bakica posveti svoju pažnju, tepanje i milovanje. Onda sam se smirio i želio sam na pod. Ona me je spustila. Konačno sam mogao doći do predmeta mojih želja-divne, šarene pregojene domaće mačke.
Sa velikom osmjehom na mom malom licu i istinskom srećom u srcu zapuzao sam ka njoj. Ona je lizala svoju šapu, ali čim je primjetila malog plavog napasnika kako grabi ka njoj prekinula je taj, njoj izuzetno drag i važan rad, i oprezno gledala svaki korak koji sam činio. Pogled joj sada više nije bio smoren. Nekako je podsjećao na pogled osobe koja je nezadovoljna razvojem situacije.
Prišao sam i zgrabio je. Nije se branila niti bježala. Prosto se lijeno prepustila sudbini. To tada nisam znao, ali mačka je bila teški fatalista. Mojoj sreći nije bilo kraja. Krzno joj je bilo divno, meko, toplo. Definitvno se nijedna igračka sa tim nije mogla porediti. Sva moja očekivanja i nadanja dok sam čeznuo za ovom macom, su se pokazala opravdana. Ustvari ne, bilo je još bolje od toga. Maja, tako se inače zvala, kao da je uživala, jer počela je da prede dok sam joj mazio glavu i govorio:
"Pepa, pepa, pepa!"
To je tako trajalo i trajalo, a ja sam valjda mislio da je je ona kao i druge igračke, savitljiva i otporna na sve. Ona je imala drugačije mišljenje i odlučila je da igranje više nije zabavno. Krenula je da ode. Probao sam da je zadržim. Nisam uspijevao. Očajan pružio sam ruke za njom, ali mi je izmicala. Učio sam krajnji napor pružio sam se i zgrabio je za rep. Pa kažu da ne treba čačkati mečku, mačku vući za rep ili izazivati pjevca. Odmah sam naučio lekciju broj 2. Majina reakcija je bila manifestacija bijesa. Režala je, iskezila zube, a i kandže su bile u pripravnosti. Nije došlo do fizičkog obračuna, jer ja nisam imao dovoljno kuraža da se upustim u isti. Pustio sam tu kučku od mačke i zaplakao. Baka me je opet uzela i tješila riječima:
"Bezobrazna maca. Sram je bilo! Ona dira mog milana, mog dragana!"
"Maca!", složio sam se ja brišući suze.
Maca je napustila prostoriju. Korak joj je bio odlučan i brz. Nije me udostojila pogleda. Ja sam bio utučen još neko vrijeme, ali brzo sam našao drugu razbibrigu. Na stolici je bila hrpa sestrinih knjiga. Ja sam uzeo jednu šarenu, jedinu koja je nije bila vlasništvo moje sestre, već školske biblioteke "Branko Ćopić". Nisam znao koja je to knjiga bila. Nikad nisam ni saznao. Možda da je nisam pojeo, za par godina bih je i ja čitao. Ali valjda je to bila faza mog života kada sam se sa stresom i sikirancijom nosio prežderavanjem. Sva sreća te nisam posegnuo za sokom ili bombonama. Ko zna možda bih postao alkoholičar ili narkoman. Ovako sam postao pravi knjiški moljac, što i nije loše.
A ako se pitate kako sve ovo znam, jer pobogu imao sam samo 11 mjeseci, odgovor je jednostavan. Sve je to snimila kamera mog strica. Na moju veliki nesreću tih dana nam je u gostima bio stric iz Australije. Donio je video kameru i kao što to obično biva sa velikim djecom kad nabave skupu igračku, stalno se igrao sa njom. Snimao je naše selo, našu šumu, nas, eto ja sam npr bio zvijezda par najboljih snimaka. Kasnije kad sam porastao i imao nekih 3 godine jako sam se ponosio video kasetama na kojima većinu vremena i prostora zauzimam ja. Već sa nekih 6 godina stidio sam se toga. Pogotovo što je bilo inkriminišućih snimaka na kojima cmizdrim, teglim mačku za rep ili čačkam nos.
A sada mi je to sve simpatično. Iako uvijek opomenem svoje male sestriće čim im prsti dođu do predjela nozdrva. Nisam baš toliko tolerantan.
Dakle to je bio moj prvi ozbiljniji susret sa mačijim rodom. Iako nije prošao baš idealno, moja fascinacija njima nije jenjavala. Vremenom sam naučio razne cake i trikove kako se oduprijeti mačijoj vještini manipulacije, a usput biti onaj koji manipuliše njima. Maja, ista ona smorena kulerka je postala moj fan. Iako je i dalje bila prilični fatalista. Ležala bi pored Barijeve zdjele i čekala da vidi šta će joj sudba donijeti. A Bari je bio moj cuko, neidentifikovane vrste, slobodno biste ga mogli svrstati u "obične seoske džukele". Mrzio je iz dna duše mačke. I nije trpio njihovu razmetljivu prirodu i lopovske namjere prema njegovoj hrani. Iskreno shvatam ga. Nepremostive razlike i nesporazumi koje je imao sa domaćim kokoškama, tačnije njihovim suludim vođom, strastvenim ženskarošem i kavgadžijom pjevcem, rezultirale su brojnim jutrima bez doručka, podnevima bez užine. Srećom kokoške su ranije lijegale pa je bar večera bila sigurica. Sem naravno ako je ne ukradu bezobrazne mačke. A njih se bar nije bojao kao pjevca, pa je znao biti izrazito agresivan. Ne bih se mogao zakleti, ali uvijek sam njega sumnjičio sa tragičnu smrt Majinog sina Majana. Majan nije bio fatalista, ali bio je lijena bitanga koja je toliko bila lijena da nije ni mjaukao. Ne sumnjam da je pokušao ukrasti večeru, a kad je uhvaćen sirotom glupanu sigurno je bilo lijeno da bježi.
Uglavnom Maja je iskušavala sudbinu iskušavajući Barija. Ako bi on zarežao na nju, ona bi žmirkala u fazonu: " Nek bude šta biti mora!"
A uglavnom nije bilo ništa, jer ja nisam dozvoljavao. Bari je s vremenom naučio da ona nije vrijedna njegove pažnje. Uostalom imao je sve većih problema, jer onaj pjevac mu ponekad nije dao priviriti iz kućice. Tako znalo se desiti, stigne ručak i taman kad on sav srećan krene jesti prema njemu se zaputi odred pernatih monstruma na čelu sa Crvenim. Očajni Bari zgrabi najveći komad iz zdjele i zbriše u kućaru. A Crveni pun sebe, okružen svojim kokama, gosti se na tuđoj trpezi i na tuđi račun. To ime, Crveni, ja sam mu dao, mada nije običaj na selu imenovati kokoške. Međutim on ga je zaslužio. Porazio sve do jednog pjevca iz komšiluka, pas je imao psihičke, ali i fizičke traume od njega, mačke su ga pametno zaobilazile.
Ja nisam bio pametan kao moje mace. Šta ću, ona lekcija da ne treba vući mačku za rep mi očito nije bila dovoljna. Morao sam iskušati i onu mudru o izazivanju pjevca. Jeo sam krušku. Bilo je ljeto, a meni je bilo dosadno. Da bih ubio malo vremena Crvenom sam nudio krušku, a kad bi mi prišao uradio bih ga nogom. To je tako trajalo jedno 20 minuta. Kad sam se malo umorio od glupe igre i glupog pjevca sjeo sam na zemlju da dovršim krušku. Nikad to nisam uradio. Na mene se obrušio uragan bijesa, krila i kandži. Dok sam došao sebi već sam se valjao po zemlji, urlao i kukao. Crveni je nastrao i nasrtao. Prva mi je u pomoć priskočila Maja koja je šapama išamarala nasilnika i tako mu privukla pažnju na sebe. Sestra me onako krvavog zgrabila i unijela u kuću. Imao sam sreće jer Crveni mi je oko promašio za koji milimetar. Lice je bilo puno ogrebotina.
Ukućani su jednoglasno izrekli smrtnu kaznu našem pjevcu. Izvršenje je zakazano za rano jutro. Maja je dobila brojne pohvale, i obećano joj je srce i unutrašnji organi od pernatog zlotvora. Ujutro sam prvi ustao i pod naletom grižnje savjesti priznao da sam ja lično kriv za sve, jer sam izazivao. Crveni je živio još dva mjeseca, ali sjekira ga je ipak stigla. Od.sudbine se pobjeći ne može. Nakon napada na mene, napadao je sve živo na dvije noge. Izgleda da sam ga ja skroz pokvario onog dana. Crvenog je nasledio Šareni. Bariju je bilo još gore, jer Šareni je uvijek čekao njegovu večeru. Morali smo mijenjati raspored hranjenja, jer siroti cuko gotovo da ništa nije jeo. Baka je ujutro prvo davala doručak našem psu, a onda puštala kokoške iz kokišinjca. Uveče je Bari morao da čeka večeru tek nakon što uporni Šareni ode spavati. Ručak pak gotovo nikad nije uspio pojesti. Kada je jastreb ukebao Šarenog, došao je Bijeli, a tradicija otimača hrane je nastavljena. Da sve bude još gore na Barijev život i kućaru su se navrzla jarad. Oni nisu obraćali pažnju na hranu, već na prebivalište našeg kućnog čuvara. Baš je bio neki čuvar. Pjevac mu je uzimao hranu, a jarići kućicu.
Meni je sve to bilo zabavno. Besposleno dijete, usamljeno jer vršnjaka u blizini nije bilo, to je bio moj način ubijanja vremena. Dobro neki bi rekli da sam čudak ili frik kako se to kaže tim novim anglicizmom. Ipak moram to demantovati. Nisam bio čudak niti ludak. Kad bi mi došli rođaci fino sam se znao igrati sa njima. Čak sam se uvijek trudio da udovoljim tim razmaženim pekama. Ta jedna rodica, Darija, ta je bila nesnošljiva. Uvijek glavna, uvijek ona odlučuje. Povrh svega toga voljela je slatko mlijeko, pa sam i ja nesrećnik ni kriv ni dužan morao da ga pijem s njom. Što je najgore ja ga ama baš nikako nisam volio. Srećom imao sam Maju, pa bih krišom pomalo prosipao njoj na pod. Ona bi majstorski i znalački uklonila sve tragove istog. Postali smo partneri u zločinu.
Ona bi me uvijek ispratila u školu, dočekala me kad sam se vraćao. Voljela je da je mazim ispod vrata. Inače to sve mačke obožavaju. Potpuno bi ispružila glavu vrat bi bio prav. Uživjela bi se potpuno. Na moje češkanje uzvraćala bi predenjem. Ponekad bih joj razbio živo jaje i dao da pojede. Obožavala ga je. Voljela je i čips. A i redovno sam joj davao svoje porcije mlijeka. Par puta mi je donijela miša da podjelimo. Zahvalio sam joj se, ali tu čast nisam želio. Imala je običaj da hvata i davi krtice, a onda ih ostavi na verandi. Valjda je htjela da se hvali. Taj posao smo svi kućile cijenili, jer te štetočine su uništavane livade, ali i vrtove. Zanimljivo, nikad nijednu nije pojela. Bila je strašan lovac i razmetala se sa tim. Vrhunac je bila ogromna zmija od preko metar i po, koju je usmrtila i donijela pred vrata. Mama umalo srčani udar nije doživila kad je izašla napolje i pred vratima zatekla ogromnu zmijurinu u mačijim ustima.
Stvarno je bila posebna maca. Nestala je para dana prije mog polaska u srednju školu. Nikad nisam znao šta je bilo sa njom. Uvijek je daleko lutala kad bi išla u lov i ko zna na šta je naletjela jedne od tih noći. I danas budem tužan kada mislim o tome.
Prvih dana sam je tražio, vabio da dođe, ali nje nije bilo. U gradu sam puta pomislio: "Eno je!"
Ali to nikad nije bila ona, već neka druga obična mačka.
Vidio sam je, ali nje više nikad nije bilo. I sada se pomalo nadam da bi se mogla odnekud pojaviti. Ne vjerujem u to, ali se nadam.
Onda sam smislio priču. Ko zna možda je mogla biti i istinita. Pošto sam volio svijetove fantastike, stvorio sam jedan posebno za nju.
Maja je išla preko proplanka. Vraća se kući. Lov nije bio uspješan. Godine stižu. Nebo je puno zvijezda, bez mjeseca. Nju to previše ne zanima. Nije taj tip. Učini joj se da nešto šuška ispred nje. Smjesta stade, naćuli uši. Nada se da nije lisica. Umorna je, valja bježati. Ali ako jeste, pa dobro nek bude šta bude. Režaće i frktati, zube neće pokazivati jer su joj dva već ispala. Da baš bi to bio prizor za lisicu, krezuba mačka. Možda bi lija umrla od smijeha.
Čeka, osluškuje. Da definitivno je nešto ili neko ispred nje. Bilo bi odlično kad bi to bio pacov, gušter, ili neka ptica. Ali ne nije ona te sreće. Pred nju istupiše dva žuta, lukava oka. Nije uplašena. Srela je ona lisica i lisica u svom životu. Od nekih je bježala, par onih mladih i neiskusnih je u bijeg otjerala.
Onda iznenada iz vedra neba pade jedna od zvijezda između njih dvije. Svjetlost je uze. Iznenađenje bi potpuno. Kad se eksplozija svjetla smiri na proplanku je stajala samo jedna zbunjena i produhovljena lisica. Brzo se pokupi i zbrisa odatle. Dok je jurila nošena iskrenim strahom, čvrsto obeća sebi da od te noći više neće juriti mačke, živinu, niti zečeve. Možda, pređe na jezero i počne se baviti ribolovom. Ne znamo da li je to obećanje održala.
Mada šumari su pričali da viđaju čudnu lisicu oko jezera.
Maja se probudi na nepoznatom mjestu. Bješe to soba, bijela soba, sa jednim ogledalom na zidu i korpom na podu. Ona je ležala u korpi. Ništa joj nije bilo jasno.
"Ha uspio sam! Još sam majstor!", trijumfalno će glas iz ogledala.
Onda se polako poče uobličavati neki lik. Ali kakav to lik bi. Zeleni mačor velikih brkova, ma brčina. Na glavu je imao plavu kapuljaču, a oko pasa mali mač. Češkao je bradu i gledao u Maju.
"Znam da si zbunjena i da me se vjerovatno ne sjećaš, ali to sam ja tvoj đedo!", reče prikaza iz ogledala.
Maja udahnu duboko i krenu da mjaukne kad ono:
"O čemu se ovdje radi?"
Ona priča? Ona priča? Ne može da vjeruje! Ovo nije moguće! Nije smjela da onako navali na onu macinu travu.
"Joj kako mrzim ove situacije, a uvijek me zeznu na kartama i ja moram da se bakćem sa svakom zbunjenom budalom! Samo je pogledaj! Ne zna ništa! A sad kad je čula svoj glas samo što joj oči iz glave ne ispadoše! Ajde, ajde smiri se! Sve je ovo stvarno i realno!" frkatao je mačak iz ogledala.
Maja proguta pljuvačku i upita bojažljivo:
"Je li ovo raj i jesam li ja mrtva?"
Mačak je pogleda i odvali se smijati. Smijao se i smijao. Suze su mu udarile na oči.
"Hahahahaha Raj? Mrtva? Joj klišea! Previše vremena s ljudima često ima gadne nuspojave! Ne glupačo nisi mrtva! Prema tome ovo nije raj! Dobro ajde sad i ja preterujem! Nisi ti kriva što si živjela među onim primitivnim homo sapiensima. Majmun ostaje majmun, bez obzira što sa banane pređe na prasetinu!", trtljao je zeleni mačor.
"Pa gdje sam onda i šta se dešava? I ko si ti? Ja se mog đeda ne sjećam, ali znam da je bio žute boje!", pribrano će Maja.
"Rasisto jedna! Ti pričaš o Žuju tvom đedu sa majčine strane! Ja sam Tajči, otac tvog oca! Ali vidim da ti majka nije prenosila porodično stablo i druge strane. Sramota! Crno-bijela si, a svi drugi bili žuti i nikad ti nije palo na um da se raspitaš o familiji s očeve strane? Sjajnoj familiji gdje su svi zeleni, crni i bijeli. Ih ti umišljeni žuti!", ljutito je režao mačor iz ogledala.
"Dobro sad šta da se radi. Oca nisam upoznala, jer nas je ostavio prije mog rođenja, a kasnije se vratio i htio da nas pojede jer smo mu onako mali ličili na miševe! Svi vi mačori ste isti!", odbrusi mu ona.
"Što jes jes to je istina. Šta da se radi kad nas onaj ljudski svijet zaglupi! Srećom ne moramo dugo biti tamo!"
"Ja te pitah gdje smo, a ti mi tu sereš o nekom drveću i rasama!?", zareža Maja.
"Jesi pacova mi! Taki sam ti ja, lako skrenem sa teme! Ti si dragi moj potomče na planeti Felis, matičnoj planeti naše vrste!", reče joj uz teatralno naglašavanje imena.
"Ništa mi nije jasno!"
"Znam, znam! Joj kako ovo mrzim! Znaš mogao bih muvati Cicanu Dugorep! Ili pijančiti sa Mićkom Brkom! Ili budem bilo gdje sem na ovom dosadnom mjestu! Ali izgubio sam partiju remija i moram biti ovdje i tebe uvoditi u proces prisjećanja! Prema tome strpi se!"
Druge nema nego da sluša to zeleno tandrkalo. Biće strpljiva.
"U redu. Slušam te.", reče mu kratko.
"Ti si jedna od nas sa planete Felis. Mi smo jako napredni. Znaš ono imamo svemirske brodove koji putuju među zvjezdama, teleportere, ma svašta nešta. Baje smo i po. Besmrtni smo. Ali smo tu cijenu platili sterilitetom. Jedini način da Felisani imaju bebe jeste da se kroz vremeplov prebace na našu prapostojbinu planetu Zemlju i uzmu oblik prapredaka. Srećom taj oblik se malo razlikuje od ovog. Jedino što oni hodaju na 4 a mi na dvije noge, i u tom obliku ne možemo da pamtimo ko smo i šta smo. Tamo živimo i rađamo djecu. Onda jednog dana kad smo životno ugroženi aktivira se mehanizam Zvjezdani skok i vi se vratite kući. Treba vam vremena da se priberete. Pa naviru li kakva sjećanja?" upita pun nade.
"Ne. Nešto mi nije jasno. Zemlja je puna mački gdje sve stanemo?", upita Maja.
"Ima puno mački ali nisu sve Felisanke. To su naši preci. Prije nego što odete u mozak vam se ugradi sklop da se parite samo sa Felisanima. Toga naravno niste svjesni, jer ste na zemlji samo obične mačke, iz roda Felis, a ne napredne Nietzsche Felis ili ti po filozofski Nad-Mačke, Ničeanke. Davno smo se igrali malo genetskim inženjeringom. A sada ima li išta?" upita on pun nade.
"Malo nešto. Vidim sebe dok radim na nekoj mašini. Ali sve je nejasno!"
"O hvala Velikom Mačoru! Ajde Majo Zelenko prisjeti se! Pa ti si glavni naučnik projekta "Zvjezdani skok u prošlost"! Ne bih da te požurujem, ali u zadnje vrijeme ta skalamerija nešto šteka! Par Mački je greškom poslala na planetu Lupus. A znaš kako su oni paranoični. Odmah su nas optužili za agresiju. Ajde se ti zlato đedovo priberi i popravi mašinu, da bezveze ne idemo u rat. Znaš da bi morali sve da ih istrjebimo, jer su takva zlopamtila!"
Maja napregnu svoj um. Ništa. Onda ga napregnu još jače. Opet ništa.
"Pa zar nema neka travka ili tako nešto što će mi pomoći da se sjetim?", upita frustrirana uzaludnim naporima.
"Jok. To nije zdravo!" odgovori Tajči.
Maja iznervirano frknu i proba opet. I opet i opet i opet. Konačno nešto kao da puče. Sve je zapljusnu ko cunami. Zna ko je, šta je i gdje je.
"Koliko me nije bilo?", upita promuklim glasom.
"Sjajno, sjajno! A nije te bilo nekih 15 godina. Ma brzo je prošlo! Ko da si juče otišla. Inače tvoj sin Majan je došao ovamo prije nekih 7 godina. Sjajno momče. Već je doktorirao filozofiju egzistencijalizma na temu "Ležati i pustiti druge da leže". Mnogo obećava. Znaš brzo se navikao na sve ovo." brbljao je mačor.
"Tipično za njega. Gdje si ti sada?", upita ga Maja
"Kod tvoje kuće. Da aktiviram teleport?"
"Da."
U sledećem momentu Maju proguta svjetlost. Za pola trena se nađe u svojoj kući na ostrvu Boro-Boro.
"Dobro došla kući!", reče joj đed.
Maja mu samo klimnu glavom krenu u svoju sobi. Ipak zastade pa ga upita:
"Znaš li šta je bilo sa onim dječakom kod kojeg sam bila?"
"Ma daj ko da je bitno. Taj je živio prije 3 miliona godina! Ljudi više nema! Zemlja je smetlište na kraju vaseljene!", veselo je on prekori.
"Ipak želim da znam."
"Dobro. Nikad te nije zaboravio. Napisao ti je priču, roman šta već. Godina je pokušavao da bude pisac. Radio je ko novinar. A onda je čačkao mečku. To ga je koštalo glave.", ispriča joj kratko.
Maja klimnu glavom i prošapta:
"Prekršio je i prvu lekciju. Nedostajaće mi."

[DANTES]

Vidim niko ovdje ništa ne piše, ne stavlja. Pa zar nema nimalo kreacije a toliko sjajnih forumaša..

[Dex]

Da ti tema se ne raspadne

Bol.Paranoja.Sablasni zvuci odzvanjali su prostorijom, kao iz nekog jeftinog horora, koji je sve podredio zvuku.Taj zvuk mi ledi krv u žilama.Čuli su se koraci, ali pouzdano znam da nikoga u kući nije bilo, osim mene.Kao da je neka nadnaravna sila ušla u moj stan, i svakog trenutka ledi moju krv u žilama, iznova, kao da me namjerno muči.Kao da želi, da se osjetim ranjiv, da želi da prigrlim nešto.Bojažljivo sam ustao, otvorio vrata od sobe, a nikoga nije bilo.Samo sablasna tišina, i praznina, kao bezdan, kao da gledam u prazan vrtlog vremena.Tamo ničega nije bilo, osim mog straha.Moj strah je lagano preuzimao prostor oko mene, jer ja u dubini duše znam, da ja nisam spreman, i ne želim.Počeo sam da izbjegavam okolinu.Moja okolina, je predstavljala moj strah.Nisam želio da budem sam, ali morao sam.Ili je ipak to samo igra koju moram proći?Možda se navikavam samo na buduće stanje, koje će me okruživati.Ostati sam, ali to ipak nije u prirodi čovjeka.Nikada nisam želio biti sam, ali prisjećajući se vlastite prošlosti, uvijek sam bio sam.Baš kao što sam i sada, i u ovom vraku, i kao luđak, gledam u praznu prostoriju, i tražim nešto što hoda po mom stanu.Uvjeravam sebe da nema nikoga, i da sam izbezumio od samoće.Zatvorio sam vrata, i nastavio raditi na svom projektu, ali nisam se mogao skoncetrisati.Sve moje misli bile su usredotočene, na jednu jedinu misao, moju budućnost, a ona nije bila radosna.Moja budućnost je određena samoćom, boli, i priznavanju vlastite sudbine, i prihvatanja iste.Nastavio sam da radim na projektu, a onda još sablasniji zvuci su odzvanjali mojim stanom.Progonili su me, a ja sam sjedio nepomično.Nisam imao petlje, ni da ustanem.Sjedio sam zaleđen, i molio Boga, da taj trenutak prođe, ili da se jednostavno probudim, ako sanjam, ali ne..Ja nisam sanjao, niti mogu da spavam, jer breme koje nosim je teško.Kao da cijeli svijet držim na ramenima, i ako ja pokleknem, padamo svi, kao kula od karata.A svijet nikada ne treba tako da završi, osim ako ga ne zamrzim opet, a mrzio sam ga.Danas, kada gledam na to, gledam kao na fazu u životu, kada sam bio ostavljen, i silno sam želio bilo koga, samo da bude tu, i da me utješi.A danas, sjedim u vlastitoj sobi, zaleđen, prestravljen, i nadam se da će ko doći, i zaokupiti moje misli ispunjene paranojom.Možda sam ja samo još jedan luđak, koji zauzima mjesto unutar hladnog svijeta, a možda ipak vjerujem da sam predodređen, da uradim nešto tako grozno, nešto tako gnusno.Moj um, je postao kao maligni tumor, a ja mu se jedva odupirem, jer možda čak više snage i nemam.Da se oduprem vlastitoj sudbini, i uzmem život u vlastite ruke.Život ispunjen boli, mržnjom i bijesom.Kao da sam ga sanjao vječno, i tražio, molio da mi dođe.Ali na kraju sam ostao sam, baš kao i što sada sjedim za ovim stolom, zaleđen, od vlastitih misli, koje uništavaju moj stan, dio po dio.Moj stan je postao mojim zatvorom, iz kojeg nikada neću izaći, jer ako ugledam svjetlo dana, ništa više neće biti isto.

[DANTES]

@Dex je li ovo nešto drugo ili iz onog romana? Mislim šteta što mi živimo tu gdje živimo, da smo u francuskoj npr ti bi već bio mladi umjetnik koji obećava, piše za časopise i predaje o svom romanu..

[Dex]

Iz istog romana, samo daleko od zadnjeg kojeg sam postavio na temu, čak sam i zaboravio za nju.Da živimo u Francuskoj, već bih spavao, i pripremao se da pjem jutarnju kafu plus kroasan uz obalu rijeke Sene, i gledam na pola Pariza.Prelijepo
S obzirom da smo tu gdje jesmo, ovo više vidim kao ventil nakon stresnog dana

[DANTES]

Iz istog romana, samo daleko od zadnjeg kojeg sam postavio na temu, čak sam i zaboravio za nju.Da živimo u Francuskoj, već bih spavao, i pripremao se da pjem jutarnju kafu plus kroasan uz obalu rijeke Sene, i gledam na pola Pariza.Prelijepo
S obzirom da smo tu gdje jesmo, ovo više vidim kao ventil nakon stresnog dana

Ti si na EF, je li?
Ko bi spavao subota veče u parizu?

[Dex]

Iz istog romana, samo daleko od zadnjeg kojeg sam postavio na temu, čak sam i zaboravio za nju.Da živimo u Francuskoj, već bih spavao, i pripremao se da pjem jutarnju kafu plus kroasan uz obalu rijeke Sene, i gledam na pola Pariza.Prelijepo
S obzirom da smo tu gdje jesmo, ovo više vidim kao ventil nakon stresnog dana

Ti si na EF, je li?
Ko bi spavao subota veče u parizu?

Jesam
Ja bih, liježem kao kokoš, zapravo ovo pišem iz kreveta sad, s laptopom u krilu

[DANTES]

Iz istog romana, samo daleko od zadnjeg kojeg sam postavio na temu, čak sam i zaboravio za nju.Da živimo u Francuskoj, već bih spavao, i pripremao se da pjem jutarnju kafu plus kroasan uz obalu rijeke Sene, i gledam na pola Pariza.Prelijepo
S obzirom da smo tu gdje jesmo, ovo više vidim kao ventil nakon stresnog dana

Ti si na EF, je li?
Ko bi spavao subota veče u parizu?

Jesam
Ja bih, liježem kao kokoš, zapravo ovo pišem iz kreveta sad, s laptopom u krilu

Bruka. Ja sam ko student lijegao uvijek oko 3 do 3:30... Hronično nenaspavan bio

[Kawhi]

Ti si na EF, je li?
Ko bi spavao subota veče u parizu?

Jesam
Ja bih, liježem kao kokoš, zapravo ovo pišem iz kreveta sad, s laptopom u krilu

Bruka. Ja sam ko student lijegao uvijek oko 3 do 3:30... Hronično nenaspavan bio

'70. su bile godine.

[DANTES]

'70. su bile godine.

Meni pričaš... Nije bilo side nije bilo loše muzike... Ehhh

[Otelo]

Šta sam ja ovakvih 'gluposti' napisao, pa obrisao. Mogao sam knjigu eseja objaviti

[DANTES]

Šta sam ja ovakvih 'gluposti' napisao, pa obrisao. Mogao sam knjigu eseja objaviti

Kači ovdje..

P.S. dakle Dex i ja smo glupi!?

[Otelo]

Šta sam ja ovakvih 'gluposti' napisao, pa obrisao. Mogao sam knjigu eseja objaviti

Kači ovdje..

P.S. dakle Dex i ja smo glupi!?

Ne volim javnu. Nisam to rekao