rob do bagro je napisao/la:Ja sam imao taj slucaj sa paralizom tijela.
Desilo mi je se to ujutru prije sabah-namaza, bio sam u krevetu sklopljenih ociju i lezao, nakon nekoliko minuta sam odlucio ustati ali nisam mogao, sa moje lijeve strane je bio prozor, ja veceg straha niasm osjetio, osjetio sam da nesto ulazi sa prozora i da hoda po mom krevetu, bio sam toliko zacementiran odnoso je li "paraliziran" da me je bilo strah oci otvoriti, nisam mogao pomjeriti ni ruke ni noge i sto je jos gore kada sam htio pozvati mamu kao da sam izgubio glas, nisam se mogao dreknuti i osjetio sam da me je nesto pocelo pritiskati usta i vrat, ja taj osjecaj ne mogu opisati i kad je poceo ezan uciti to je nestalo u sekundi kao da se nikad nije desilo, kada sam pitao mamu da li me je cula kako sam se derao ona je rekla da nije nista, a bio sam ubjedzen da sam vikao na sav glas.
Poslije sam jedva sebi dosao, drhtao samo nekoliko minuta, isao se umivati cisto da se smirim malo.
to se mnogima dešava, ukočenost, zlo prisustvo.. nekad je dovoljno da te samo neko zovne po imenu... zanimljivo uglavnom se dešava kad si sam, a gotovo nikad kad je sa tobom neko koga voliš(otac, majka, brat, sestra, cura, drug bilo ko)
ja sam davno pisao o slovenskoj mitologiji... to je Morana, ili neka njena Mora...
doktori će reći anksioznost