Portugal će pasti! Stočani znaju zašto!
Umjesto epitafa stolačkoj mladosti iz jeseni 1994.
I opet će nebo proplakati na taj dan. Bit će subota 11.11. Godina 11-ta u drugom tisućljeću. Jako me golica hoćemo li dobiti Portugal? Što se mene tiče, mi smo ga dobili i prije dvije godine. Nije me briga hoće li se opet neki turčiti ako Hrvatska zijani od Turske. O Crnogorcima i njihovom okršaju protiv Čeha i ne razmišljam, a Ircima je bandit i mafiozo Platini odlučio pomoći, pa im je zbog nečuvene pljačke milenija i Anrijevog hand-fudbala preklanjskog baraža, podario naše mjesto u "šemširu". Tako je nama trebala doći ona ista Estonija što smo joj sprašili sedam laganih komada u Zenici "prekolani", ali Platini je morao prati crn obraz. Estonci, ostavite svaku nadu da ćete vidjeti Poljsku i Ukrajinu. Zašto zahmetim o baražu?
Pa, zato što mi je jako bitno i što me je jako briga da u dvije utakmice budemo bolji od Portugala. Znam, plakat će nebo tog dana. Plače svakoga 11. novembra. Plakalo je i prije 17 godina. Sedamnaest godina je puno. Te je godine nekako naša reprezentacija i počela da se okuplja i organizuje. Ljiljane su na grudima nosili Vlatko Glavaš, Meho Kodro, Suad Katana, Muhamed Konjić, Meša Baždarević...Jesmo li nakon 17 godina konačno dočekali svoj trenutak ponosa i radosti? Jesmo. Moraju nam se jednom sve prečke i stative u najvažnijim utakmicama vratiti u najboljem obliku. Moraju te lopte završavati u kanafi. Hoće, ovaj put, zaista hoće.
Nebo će se na 11.11.2011 otvoriti nad Zenicom. Plače nebo svakog 11.11. i svake godine, poslije one ratne 1994., na taj isti dan. U Stocu i iznad Stoca na taj dan je najtužnije. Stolac je jedini grad u BiH koji plače sa svakim porazom naše reprezentacije. Stolac je istureni i ostavljeni grad koji se svojim drevnim srcem raduje svakoj pobjedi naše reprezentacije. I zapamtite: Radovati se u Stocu nije isto kao bibikati Ferhadijom, Fejićevom ili bulevarima Tuzle, Bihaća i Zenice. Zašto se mi u Stocu moramo vazda i stalno dokazivati da nismo ni Turci, ni Ekvadorci, ni Brazilci, i ne znam ti više ko smo, ali samo neka smo oni što igraju protiv kockasto vatrenih. E, pa nismo. Moj je Saša Papac. Naš je. Stočanin. Đed mu je odavle. I Pandža je moj. Boris. Mostarac. Vlatko je Glavaš moj. Iz Bugojna. Darko Maletić je moj. Zvjezdan je moj, Misimović. I Borče Sredojević.
Plakat će nebo u subotu. Na dan 11.11.2011. Prvi put će nam se sastati suze radosnice sa suzama tužnim, pretužnim. Ježim se kad pomislim da su s nama u subotu svi oni momci Stolački, Dubravski, Čapljinci, Prozoraci, Mostarci, Jablaničani, Konjičani. Stočani posebno. Da su s nama svi oni koji su 11.11.1994.svoje živote dali za tu noć koja nas čeka u subotu 11.11.2011. Tog dana i te noći kiša će oprati uplakana lica i slavit će se pobjeda. Naši momci po kojima je Jesen 94' ostala duboka i teška neprebolna rana nasoljena i dosoljavana svih ovih 17 godina su nam priuštili trenutak sreće da imamo Bosnu i Hercegovinu i svoju fudbalsku reprezentaciju.
http://www.stolac.ba" onclick="window.open(this.href);return false;