Leonida pade braneć svoju domovinu, a taj Zrinski pogibe, braneć neprijatelje svoje domovine“.5 Naime, Ante Starčević se javio za riječ 24. studenog 1866. u hrvatskom Saboru kada je na dnevni red Sabora došlo pitanje u sudjelovanju saborskih zastupnika kod obilježavanja bitke kod Sigeta, odnosno „Zrinjskove svetkovine“. Prema programu svečanosti planirana je svečana misa „in corpore“ kojoj bi bio nazočan i ban, svečanost se je imala održati u kazalištu u kojem su zastupnici trebali „u sjajnom odielu prisustvovati“, da bi na kraju bilo uprilićeno „kršćenje trga, koji će nositi ubuduće ime slavnog junaka.“ Nakon što je taj program iznesen za riječ se javio Starčević i rekao:
„Ja ću se i u tom poslu s vami razstaviti. Kaže se da je ta svetkovina namienjena Nikoli Šubiću Zrinjskom Sigetskom. Dok sam i ja sa tudje glave mislio, smatro sam tog čovjeka hrvatskim Leonidom, ali je razlika očita: Leonida pade, braneć svoju domovinu, a taj Zrinjski pogibe, braneć neprijatelje svoje domovine. Kaže se, da su Magjari početnici te svetkovine; ja se neću miešati u posle Magjarah, kao što ne trpim da se oni upliću u posle Hrvatah. Nu ako su Magjari zadovoljni što ih je Nikola Zrinjski branio od Turčina za Austriju, ako su zadovoljni svojom 340-godišnjom prošlosti u Austriji; ako su Magjari zadovoljni s budućnošću, koju im je Austrija pripravila; ako sciene, da su sretniji od Bugarah, da nereknem Rumunjah; ako je Magjarom sve to po ćudi, prosto im bilo to svetkovanje. Nego za Hrvate neima razloga svetkovati uspomenu toga čovjeka, osim onih Hrvatah koji nalaze u njemu svoje ogledalo, čovjeka kojeg je Hrvatska rodila i obogatila, a on ju je zatim tudjincem žrtvovao. Sva je ta svetkovina pletivo Austrije, ona je danas ovdje, sutra ondje i po ukazih uz austrijske lumbarde po svoj Hrvatskoj obavljana, ter će sada, čujem, na nju doći i onih Hrvatah, kojim, tomu su dva ljeta, biješe zabranjeno doći na našu narodnu izložbu. Što u tom pletivu leži, buduć ga nedadoste pretresivanju, neću ga ni ja pretresivati; no meni je stalo, da se opravdam pred narodom, koji mi je svoje zastupanje povjerio, zašto sam proti toj svetkovini. Jedno izmedju sriedstavah, kojimi se narodi drže u sužanjstvu, jest to, da se narodu ne dade ni čas mira, za da razmišljava o svojoj nevolji, nego se radi, da se zabavlja, kojekakvim obmamami i obsjenami, ter tim da pogiba, bez da bol ćuti. Tom vašom svetkovinom obsjenjivao se je narod već nekoliko mjesecih po svoj Hrvatskoj. Austrijski črčkari piskarahu, ne bi li Bosna kako pod Austriju došla. Ako bi drugi Austriju pustili s mirom, ona bi utegnula na iztoku vodu zamutiti, a to bi čisto lakho bio, poslijednji rat, što bi ga ona zavrgla. Tim ratom postaje Hrvatska razbojem, te bi narod izgubio i ovo hrbinah i kolibah, koje još nisu prodane na štibru Austrije. A što je najljepše, svetkovina ova je je tako prikrojena, da njom svetkujete i ukaze, kojim smo ovih dana počašćeni. Ta zvona, koja imadu zvoniti, te lumbarde koje imadu pucati, namienjene su da zvone i pucaju nad grobom naše narodne slobode i samostalnosti. To je moje mnenje o toj svetkovini, te zato očitujem da neću narod obmamljivati ni razjarivati, za da on brani svoje sužanjstvo, i da se veseli nad svojom sramotom i nesrećeom, da neću rat navlačiti na Hrvatsku, da Hrvatom Turske, bnduć im ne mogu pomoći, neću ni škoditi, da će neće veseliti nad timi pogrdnimi ukazi, jednom rječju, da neće biti dielnikom te svetkovine, koju vi narodnom zovete, a vi ju svetkujte, kako vam drago.“
Bukvar u ruke.