Ovo je težak poraz, stravičan, strašan i jeste me pogodio, prvi put nakon dugo vremene mi je nešto skoro pa odsjeklo noge. U 84. minuti sam bio na nogama slavio i nadao se dobrom završetku, ali sam sebi sam rekao polako, vjeruj u dobar završetak al ne opuštaj se do kraja. Nikad u životu nešto ne vidim gotovim, dok stvarno nije gotovo. Ne prepuštam skoro ništa slučaju, a u ovim situacijama možeš jedino vjerovat, nadat se i imat čvrstu vjeru i na taj način najbolje bodriš ekipu, bio na stadionu ili bio pred ekranom, vjera u uspjeh je ključ uspjeha.
2 minute prije kraja se desio taj šok i znao sam da će to dosta pokosit ekipu, primiš gol iz jednog rijetkog šuta protivnika. Drogba je fantastično pogodio, ruku na srce. Uzeo je srce u ruke što bi se reklo, skočio možda jače i bolje nego ikad, trznuo glavom jače i bolje nego ikad. Nekako smo tu bili u odbrani opušteni. Ali dešava se i najboljim, kroz glavu prođu i druge propuštene prilike i onda znaš da sudbina postoji. Onda znaš da se sve u životu dešava s nekim smislom , jer neke stvari čovjek ne može objasnit, a i ne smije je ih pokušavat objasnit. Odmah napomena, Boga ne treba krivit, jer Bog nije ovaj svijet samo pravednim stvorio, Bog je to na pravi način skrojio, kad bi sve bilo med i milijeko, život ne bi bio život.
Ali nazad na utakmicu, došli su produžeci i kažem sebi opet samo vjeruj u uspjeh, po koji put se dreknem, ustanem, iživcira me i taj prokleti Proenca. A opet poslije kažem sebi i probam sve analizirat i skontam, ma nije stvarno ovaj put sudija kriv. A ko je kriv zapravo? Tražim u glavi krivca, prolaze kroz glavu brojne šanse koje smo imali. I onda skontam, nešto tu fali. Ali nada i dalje postoji, dominiramo terenom, a Chelseave igrače hvataju grčevi. Mogli bi i do gola kontam i onda završava 120 minuta i dolazimo do penala. I sjetim se koliko sam puta odgledao da Englezi gube na penale, a Nijemci često dobivaju. Ali opet kroz glavu prođe misao da večeras nije sve ko što je nekad, jer u suštini ja sam navikao Nijemce gledat i Bayern, a i njemačku repku naravno, da iz malo prilika postignu dosta golova. Sve je nekako drugačije. Ali stop. Dođoše penali, pa ništa nije drugačije , vodstvo u penalima od 2-0 , Neuer odbrani prvi. Evo ga, evo ga, titula je ipak izgleda blizu, ponavlja se ovogodišnje polufinale, ponavlja se Madrid, ponavlja se i Milano 2001. godina, blizu sam da ponovo protrčim i sav komšiluk probudim. A onda Neuer puca penal, vidim da opet nije sve ko prije, neki su igrači zbunjeni, konfuzni, dal to vidim njemačke igrače s gačama punim? Da li je to moguće? Neuer ga zabi i kažem vidi petlje kod čovjeka, vidi heroja, vidi diva, vidi legende, u finale nas uveo, a sad nam donosi klempu izgleda. Ali baš to izgleda bi. Ola ga fuli, a onda taj Schweini, nevjerovatno. Bio je već par puta velike internacionalne titule i onda je ne pokupi. Ali prvo osjetim slabost u nogama i još jaču vrućinu u glavi, još jaču nego tokom utakmice. Pored mene svijet prolazi, neko stanje lebdenja, isto kao da sve beztežinsko postaje. Drogba je pogodio. Jaooooo....Bayern je izgubio, ništa od 2001. godine, ništa od titule. Toliko emocija tokom sezone, toliko lijepih trenutaka od pobjede nad Cityjem, do rasturanja Basela, slatke pobjede nad Realom i onda ovo sad.
Prije svega kroz mene prolazi neki bijes, neko očajanje, a ne znaš na koga biti ljut, bijesan. Kako biti očajan kad je ekipa odlično odigrala, pa ti momci, taj tim kojeg volim, kojeg sam toliko puta s različitim titulama u rukama vidio, ti momci koji su moji, oni su moj tim, a oni su sada na zemlji, prosto poljuljani, potreseni....
A onda na momenat prođe kroz glavu da je ovo samo fudbal, da ima bitniji stvari u životu, prođe kroz glavu i to finale 1999. godine koje je bilo toliko bolno, a onda koliko je samo slađe bilo ono 2001. godine i ta titula, prođe kroz glavu koliko je Bayern puta stajao u finalu ovog takmičenja i onda to dade nadu, da već kada smo toliko puta u finalu, da onda moramo uskoro osvojit opet. Ali prođe kroz glavu i puno potrošenih živaca i želja da se večeras slabi, želja da se večeras piše dugi tekst u kojem se veliča pobjeda Bayerna, a ne da se tuguje i pronalazi utjeha.
Bili smo dobri, dobro smo igrali, ali više bi volio da svi sad nama čestitaju i kažu da smo ciganski uzeli.
Zaslužili smo mi tu titulu, ali na putu je bila sudbina, na putu je bila doza odvažnosti i petlje, doza ono malo više drskosti da se pogodi neka od prilika. Eto to je uzrok. Chelsea je pogodio što je morao pogodit i Nijemci su mnoge titule uzeli, pa su tad ljudi pričali da su na sreću uzete. Jednom se dobro vrati, drugi put se vrati loše. Sve nesreće Drogbe i ostale družine Chelsea su se vratile u sreću.
Samo je smiješno kad neko počne omalovažavat Bayern nakon ovog i počne pričat o nekim pobjedama velikim Engleza nad Nijemcima. Engleske velike pobjede nad Nijemcima se mogu na prste nabrojat 1966. Svjetsko prvenstvo, 1999. finale Lige prvaka ManU, te ovo večeras. Nemojte me ispravljat, koliko god mi ovo večeras zaslužili, opet su oni nečim zaslužili ovu titulu i treba opet čestitat. Jeste to takav stil, znam sve, sve jasno. Ali nemojmo ni jedni ni drugi gubit pojam o realnosti.
Ja sam neki dan pročitao post gdje se čak govorilo o britansko-njemačkim ratovima.

I to na temi Lige prvaka i zapitao sam se šta može biti u glavi jednog mladog momka jer čini mi se da je mlad, da to tada spominje. Rado bi mu održao i čas istorije, ali ne vrijei, niti se imam bavit vremena takvim stvarima. A morao sam to prokomentarisat, jer još jednom potvrđuje u koliko mi zagađenom svijetu živimo da brkamo rat i sport.
I ovo večeras je bio samo sport, ovo je bio samo fudbal, doživio se poraz, ali iz poraza se mnogo uči. To je kušnja i za nas navijače Bayerna, koji ćemo i dalje bodrit svoj klub. Mnogo sam tih sportski faza prošao sa svoja 2 omiljena kluba (Željo i Bayern), tako da će se i ovo opet pozlatit, tako da će i nakon ovoga opet zasjat sunce.
Bayern je čest u finalima, ova ekipa ima potencijal, a šta se može bolje, šta je propušteno u sezoni, o tome nekom drugom prilikom. Ne treba previše drugovi bavarski odani navijači tugovat za porazom, jer onda čovjek sebi skračuje mogućnost da doživi veliki uspjeh i opet slast zasjedanja na evropski tron. 2 finala u 3 godine pokazuju da smo u vrhu, ali ono nešto je falilo i jednostavno to je tako. Preko toga treba preći, a posebno nadam se da će naši igrači ustati i opet podići glavu i dalje imat ciljeve i naravno znati da upornost se kad tad nagradi.