Sećanje na Rajka Mitića


Da je bilo sreće, da je sudbina drugačije htela, Rajko Mitić bi sutra – 19. novembra, u najužem krugu prijatelja, skromno kako je i živeo, obeležio 86. rođendan. Sudbina, Bog, šta li već... hteli su drugačije, pa se pre nepunih osam meseci, 29. marta ove godine, jedan od osnivača i prva „zvezda“ Crvene zvezde, dugogodišnji kapiten i bez dileme jedan od najboljih i najvoljenijih fudbalera koje su naš klub, srpski i jugoslovenski fudbal ikada imali, preselio u - legendu.
Kad osvane sreda, jedan od njegovih najvernijih prijatelja Vladica Popović uputiće se ka Novom groblju da u pomen na svog nekadašnjeg kapitena, dugogodišnjeg „saborca“ i prijatelja upali sveću kraj njegove večne kuće. I priseti se mnogih, najviše lepih trenutaka koje mu je, kako kaže, Rajko podario.
Svakoga dana dok sam živ osećaću ogromno zadovoljstvo što sam pune četiri godine igrao sa Rajkom Mitićem, ponos što sam baš ja od njega nasledio kapitensku traku u Crvenoj zvezdi i najviše čast što sam poznavao i bio prijatelj takvom sportisti i čoveku. Rajko je bio i ostao sinonim za istnskog sportsmena, majstora fudbala i našu Crvenu zvezdu – rekao nam je Vladica Popović.
O našem legendarnom kapitenu se, manje-više, zna sve. Rođen je 19. novembra 1922. godine u selu Dol kod Bele Palanke, ali se veoma rano doselio u Beograd, i to u Košutnjak, gde je provodio detinjstvo u vagonu koji je njegov otac Vitomir, radnik na železnici, dobio kao privremeni smeštaj. Tu je počeo da „pika“ loptu i odmah pokazao vanserijski talenat, pa je vrlo brzo zaigrao za prvi tim Košutnjaka i omladinsku reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije. Brzo je prešao i u čuveni BSK, ali ime i pravu karijeru počinje da stvara tek posle okupacije.
Kad je 4. marta 1945. godine rođena Crvena zvezda, koja je odmah počela da pleni igrom u kojoj su majstori lopte sve podređivali kolektivu, Rajko je izbio u prvi plan. Gospodskog držanja, prefinjene tehnike, bogomdanog osećaja za organizaciju igre, ali i za gol, Mitić je odmah postao magnet za publiku. Kako u Beogradu, tako i u svakom delu Srbije i Jugoslavije.
Živa je istina da su deca počinjala da se bave fudbalom samo zbog Mitića. Svima je bio san da se jednom zajedno s njim nađu na terenu – odaje poštu velikanu Vladica Popović.
Tokom čitave karijere bio je odan samo Zvezdi i Jugoslaviji. Jednom prilikom, 1946. godine, selekcija Beograda gostovala je u Parizu i savladala Rasing sa 4:2, a briljirali su Mitić i Zlatko Čajkovski. U hotelu, Rajka su opkolili menadžeri i nudili mu za ono vreme pravo bogatstvo da potpiše profesionalni ugovor. Naš kapiten je pocrveneo od besa i procedio kroz zube:
Ne treba mi vaš novac. U mojoj zemlji imam sve što mi je potrebno.
Za Zvezdu je igrao od početka, 1945. godine, pa sve do 1958! Ostao je pri mišljenju da naš igrač ne treba da igra u inostranstvu, pa je u voljenom klubu i završio karijeru, u finalu Kupa protiv Velež (4:0), odigravši ukupno 572 utakmice (231 prvenstvenu i 39 u Kupu). Postigao je 262 gola, osvojio pet titula i četiri trofeja Kupa i nebrojeno puta bio iznet sa terena na ramenima saigrača i navijača koji su ga obožavali.
U reprezentaciji Jugoslavije debitovao je u utakmici u Pragu protiv Čehoslovačke, 9. maja 1946. i pobedi od 2:0 doprineo jednim pogotkom. Do 29. septembra 1957. godine i oproštaja od plavog dresa u Bukureštu, protiv Rumunije (1:1) upisao je ukupno 59 utakmica za državni tim. Tri puta je, braneći boje svoje zemlje, postigao het-trik i sa 32 pogotka peti je strelac u istoriji plavih, iza Stjepana Bobeka, Milana Galića, Blagoja Marjanovića i Save Miloševića.
Uvek je isticao da mu je najdraži gol protiv Engleza.
Kako da se sa radošću ne sećam tog 16. maja 1954. i pogotka kojim smo u Beogradu pobedili slavnu Englesku sa 1:0 – više puta isticao je Mitić.
Osvojio je dve srebrne medalje na Olimpijskim igrama – 1948. u Londonu i 1952. u Helsinkiju. Bio je kapiten nezaboravne olimpijske selekcije koja je svih šest utakmica odigrala u istom sastavu (Beara, Stanković, Crnković, Z. Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec). Bio je strelac u oba istorijska duela sa Sovjetskim Savezom u Tampereu (5:5 i 3:1), kad se sukob Tito-Staljin preneo na fudbalski teren.
Mitić je igrao i na dva Svetska prvenstva – 1950. u Brazilu i 1954. u Švajcarskoj, ali su mu oba ostala u lošoj uspomeni. Prvo, zbog povrede glave koju je zadobio kad je krenuo da istrči na teren usijane „Marakane“, pa nije ni bio na terenu kad je Brazil postigao prvi gol u pobedi nad Jugoslavijom od 2:0. Na drugom Mondijalu, u Rajkovoj 50. utakmici za državni tim, plavi su SR Nemačku nadigrali u svim elementima igre osim u – golovima, pa nas je poraz od 2:0 vratio kući.
Kao i igračku, i kasniju karijeru Mitić je ostvario samo u Zvezdi i reprezentaciji. Kao „tehniko“ vodio je našu ekipu do još tri titule i dva pehara u Kupu. Postaje član selektorske komisije, a onda samostalno preuzima reprezentaciju i, opet preko Engleza, 1968. godine, uvodi je u finale Kupa nacija u Rimu. Džentlmen kakav je uvek bio, valjda je jedini koji posle prve finalne utakmice sa Italijanima, u kojoj je Jugoslaviji pobednički pehar ukrao švajcarski sudija Dinst, nije osuo drvlje i kamenje na čoveka u crnom.
Bili smo bolji, to je video čitav svet – bilo je jedino što je tada izjavio Rajko Mitić
To je nekako i bilo očekivano od čoveka koji je još kao igrač umeo da izbaci svog saigrača iz igre (Branka Stankovića, kad je protiv ljubljanskog Odreda osetio da će se revanširati protivničkom igraču za nesportski udarac) ili da izvede svoju ekipu sa terena (protiv Hajduka u Splitu, kad je kamen bačen sa tribina pogodio Boru Kostića).
Po odlasku u penziju Mitić se nije povukao iz fudbala, naprotiv. Ostao je još dublje u igri kojoj je dao sve i koja mu je dala sve. Posvetio se novinarstvu, predano, čisto i oštro, baš kao što je bio i igrač, najpre u „Sportu“, a potom u „Tempu“ gde je svojim komentarima ukazivao na brojne negativnosti, ali i nudio put ka njihovom otklanjanju.
Zvezdin simbol, Zvezdi je ostao veran do kraja. Dok je mogao da stoji i hoda, Rajko je aktivno učestvovao u životu svog kluba. Znao bi da navrati na „Marakanu“, raspita se o svim dešavanjima, popriča, posavetuje... Kad je bolest počela da uzima svoje, samo bi nazvao telefonom i pitao:
Šta ima novo u Zvezdi?
Nije ni čudo što je takav fudbaler, kapiten, stručnjak, gospodin, naša prva „zvezda“ i simbol kluba, fudbala i jedne čitave epohe, postao legenda još za života. Nije ni čudo što su naši navijači neprestano skandirali „Rajko, majko!“
Sutra bi, da su sudbina i Bog drugačije hteli, Rajko napunio 86 godina. Sudbina i Bog hteli su drugačije, pa je 29. marta Mitićevo srce prestalo da kuca. Ostavio nam je u amanet samo jedno – da volimo i čuvamo Zvezdu.