Intervju sa Hadžijom
Emir Hadžiđulbić na golu Veleža preživljava svoju drugu mladost. Dobojski tigar među stativama je sigurno jedan od najzaslužnijih za Veležov preporod u ovoj sezoni. Zanat je pekao u rodnom Doboju, nakon toga branio u Njemačkoj, blistao u Čeliku, Iskri iz Bugojna, Modriči, a slavu stekao u Mostaru. Danas je po drugi put u svojoj karijeri na golu „rođenih“.
– Velež je moj najdraži klub, to sam govorio još za vrijeme branjenja u drugim klubovima. Ljudi u Mostaru su nešto posebno. Često su skloni reći da se za Velež ne navija nego da se za Velež živi i ja se sa tim slažem u potpunosti.
- U svojoj karijeri ste promijenili mnogo klubova, kako u BiH, tako i u inostranstvu...
– Počeo sam u rodnom Doboju, a vihor rata me odveo u Njemačku. Bio sam najmlađi igrač ekipe „Ljiljani“ iz Njemačkog grada Landsuta. Za naš tim su igrali samo Bosanci i Hercegovci. Tada sam imao svega šesnaest godina, i svi u klubu su me pazili kao malo vode na dlanu, vjerovatno zato što sam bio najmlađi.
– Nakon Njemačke vratili ste se u domovinu i stali na gol Čelika...
– Branio sam dvije sezone za Čelik. Na golu sam naslijedio veterana Nijaza Hrustanovića. Imali smo dobru ekipu. Za Zenicu me vežu lijepe uspomene. Ono što je zanimljivo da sam u tom periodu najviše vremena provodio sa Emirom Spahićem, kapitenom reprezentacije BiH, s kojim sam bio cimer. Spaha je moj veliki prijatelj i sretan sam što je napravio veliku karijeru, mada još uvijek nije rekao svoju posljednju riječ.
– Potom ste ponovo otišli u Njemačku, i to ne u FC Ljiljani Landsut, već u drugu ligu, u Oberhauzen...
– Igrom slučaja sam potpisao za Oberhauzen. Otišao sam da posjetim brata u Njemačku na par sedmica, i ostao dvije godine. Moj brat je rukometaš, iza kojega su godine igranja u drugoj rukometnoj Bundesligi. Dok smo jednog dana sjedili u društvu njegovog menadžera, brat me je predstavio kao fudbalskog golmana iz Bosne i Hercegovine te usput upitao menadžera da li ima neki klub u Njemačkoj za mene. On je stupio u kontakt sa jednim svojim kolegom koji me je odmah sutra odveo na trening Oberhauzena. Nakon prvog treninga čelnici Obera su mi ponudili ugovor, koji sam objeručke prihvatio. Sezona je već bila u punom jeku i sva sreća da sam u tom momentu imao čiste papire jer mi je bio istekao ugovor sa Čelikom. U Oberhauzenu sam ostao svega dvije sezone. Nisam želio produžiti ugovor jer sam konstantno bio rezerva Adleru, koji je legenda Oberhauzena i kojega je nemoguće bilo skinuti s gola.
– Nakon toga ponovo je uslijedio povratak u BiH...
– Nakon povratka u BiH najbliži sam bio Željezničaru. Postojala je mogućnost da Keno Hasagić tada napusti klub u kojem slučaju bi ja stao na gol. Međutim Hasagić je odlučio ostati, pa sam ja sreću potražio u drugom klubu, s obzirom da nisam želio sjediti na klupi.
– Otišli ste u Iskru iz Bugojna...
– U tom momentu se javila Iskra i odlučio sam da odem u Bugojno. Bio sam željan utakmica. Nakon Iskre, kao slobodan igrač sam stigao u Velež.
– Velež je te godine izborio povratak u Premier ligu i to je bio korak naprijed u vašoj karijeri...
– Naslijedio sam na neki način Velibora Pudara, ikonu Veleža, iako je prije mene jedan period na golu Veleža stajao Nikola Jurić te mladi Adnan Bobić. Bila je to sezona za pamćenje u kojoj sam u više navrata svojim odbranama donosio dragocijene bodove Veležu. Posebno mi je ostao u pamćenju gradski derbi u Vrapčićima protiv Zrinjskog, u kojem smo trijumfovali sa 2:1 i to u posljednjim trenutcima meča. Kada je Obad postigao gol u zadnjoj sekundi utakmice potekle su mi suze radosnice. U pamćenju mi je ostala utakmica u Žepču, u kojoj smo otkinuli bod a ja bio igrač susreta, te gradski derbi Pod Bijelim brijegom, koji smo izgubili sa 2:1, a ja bio najbolji u redovima Veleža.
– Malo vam je trebalo da steknete simpatije navijača Veleža...
–
Ponavljam da je Velež poseban, kao i njegovi navijači. Velež, navijači, koji su nebrijeno puta skandirali moje ime, te grad Mostar će biti vječno u mom srcu. I moj otac je oduvijek volio Velež iako je život proveo u Doboju. Kada sam potpisao za Velež, plakao je od sreće.
- U pojedinim medijama te sezone ste proglašeni za najboljeg golmana Premier lige BiH...
– Mislim da sam u izboru Sportskih novosti proglašen najboljim, s obzirom na ocijene koje sam dobivao tokom čitave sezone.
– Nakon godine u Veležu, otišli ste u Modriču...
– Nakon Veleža sam prvo otišao u Laktaše, gdje sam imao peh da se odmah po potpisivanju ugovora povrijedim. Na treningu sam slomio prst na ruci, pa sam morao pauzirati gotovo godinu dana. Za Laktaše zbog toga nisam branio niti jednu utakmcu. Potom sam polusezonu branio u rodnom Doboju, u Slozi.
– Nakon Sloge, odlazite u redove tadašnjeg aktualnog prvaka, Modriče...
- U Modriču sam došao nakon što je Bojan Tripić otišao u Čelik. Branio sam čitavu prošlu sezonu, nakon čega sam po drugi put došao u Velež.
– U dresu Modriče ste posebno briljirali u utakmicama Lige prvaka...
– U prvom pretkolu smo igrali protiv Dinama iz Tirane. U gostima i u Zenici smo pobjedili sa 2:1, a ja sam posebno dobro branio na meču u Tirani, kada sam zaustavio mali milion udaraca prema mom golu. Nakon toga smo izvučeni sa Alborgom, koji je kasnije igrao grupnu fazu, tako da tu prepreku nismo mogli preskočiti.
– Velež u ovoj sezoni blista, prvi ste na tabeli i igrate lijepo za oči...
– Sve u klubu funkcioniše perfektno. Imamo sjajnu ekipu sačinjenu od velikog broja odličnih igrača, te odličnog trenera Abdulaha Ibrakovića, koji je sve stvari posložio na najbolji mogući način.
– Može li Velež napokon donijeti titulu prvaka u Mostar?
– Naravno da može, ali još uvijek je rano donositi prognoze takve vrste, ipak iza nas je samo pet kola.
– Iako su u peridu iza nas u državni tim pozivani Mitrović, Nurković, Alaim, Tripić, Mujkić, Vi ste ostali bez poziva iako ste godinama rame uz rame sa pomenutim golmanima...
–Ja sam uvijek uz reprezentaciju i uvijek sam cijenio i poštovao selektorov izbor. Kada bi nekad neko na mene obratio pažnju pa mi uputio poziv bio bih presretan i počašćen. Daleko od toga da se nudim, izjavio je za San sport trenutno najbolji golman Premier lige.
– Selma, Hanan, Arman
– Hadžiđulbić je već sedam godina u sretnom braku sa svojom suprugom Selmom, sa kojom ima dva sina, Hanana i Armana. – Porodica je moja svetinja. Moja Selma je uvijek uz mene i ja sam naravno uvijek uz nju. Ponosni smo na naša dva sina, Hanana i Armana. Mlađi Arman je rođen u Mostaru, i ime je dobio po jednom Mostarcu. Možda je i to jedan od razloga zašto ovoliko volim Velež i Mostar, kaže popularni Hadžija.
A.D.