el_ninho_torres je napisao/la:Evo razlike izmedju citiya i utd. 
Ali, šta da se radi kad u Sitiju igra naš Edin Džeko? Rizikujući da se posumnja u vaš patriotizam, ipak, s poštovanjem navijača spremnih i na "Krv svoju za Bosnu moju", treba reći: I kad bi svih jedanaest igrača u Sitijevom sastavu bili Bosanci to, ipak, nije reprezentacija BiH, nego Mančester Siti. A tu, za fanatičnog navijača Junajteda, nema ni najmanje dileme na koju će stranu. Na Salford.
Davno je to bilo kad nekog dječaka ošišaju "na nulu" (naćelavo), a onda ga svi prozovu Bobi Čarlton. Nije bilo lakšeg i neposrednijeg načina da u djetinjstvu čujete za Mančester Junajted. Nisi ti, naravno, imao blage veze ko su slavne "Bezbijeve bebe", ali si čuo za nekog ćelavog čiku koji igra za Mančester i englesku fudbalsku reprezentaciju. Mora da je to neki veliki tim i veliki igrač, čim je za njega čulo svako dijete. Kad se "podijelite na male", nije više važno ko je ćelav - Bobi Čarlton je onaj ko je najbolji, ili najjači. Trebalo je vremena prije nego vam je drug iz gimnazijskih dana, koji je imao daidžu u Mančesteru, pokazao prve slike Junajteda izbliza. Već su i legendarni Džordž Best (taj je bio popularan skoro k'o "Bitlsi") i udarna igla u napadu Denis Lou bili Junajtedova historija.
Danas, kad se na "Teatru snova" ugleda živa legenda evropskog, pa i svjetskog fudbala koji, kao artistokrata u pozorištu, prati utakmice tima "koji život znači", čini se kao da se sve, znano i neznano, što se odvijalo u Junajtedu otjelovljuje u Bobiju Čarltonu.
Mi imamo trofeje, a vi pare
Ako se, potom, igrom nesretnog ili namjernog slučaja, primijeti vlasnike Sitija iz Mančestera, te fudbalske bezveznjakoviće i milionske rasipnike ( što je Ranijeri tvrdio i za Abramoviča), nekako vam bude drago što su vas u djetinjstvu šišali "nularicom", iako ste tada plakali od stida. Jer, da nije bilo "nularice", moglo bi vam se desiti da umjesto crvene "lake konjice", makar zbog Džeke, navijate za nebeskoplavu "plaćeničku hordu".
"Mi imamo trofeje, a vi pare" - u toj poruci sa transparenta Junajtedovih navijača sadržana je velika, iako ne i jedina, razlika između Mančestera Junajteda i Sitija iz Mančestera. Iako u sutrašnji duel protiv Junajteda ulaze sa prvog mjesta, građani kartu za visoko društvo nisu zaslužili, već kupili. Mnogi timovi kupuju igrače, ali Siti je morao kupiti skoro dva tima da bi bio konkurent za titulu i da bi se uopće porediti sa Junajtedom i sanjati njegov "muzej trofeja" i "aleju velikana". Još će, onako usput, menadžer Manćini reći da mu treba još dva - tri igrača. Da ne bi više uznemiravao vlasnike, najbolje bi mu bilo da u prvu postavu Sitija dovede Barselonu, a Real Madrid kupi za klupu.
"Mančester Junajted je naša religija", kunu se navijači Junajteda. Sitijevci ne smiju priznati:"Mančester Siti je trgovina". Kad su Glejzerovi kupovali Junajted, dio navjača se nakon burnih protesta odvojio i formirao novi tim. A kad su prodavali Siti, navijači su jedva čekali pare da kupe sve što se u fudbalskom svijetu zna i da kupiti. Sve, osim "onog nečeg" što se ne prodaje niti se može platiti.
Duh i tradicija se ne može kupiti. A "građanima " je do tog duha najviše i stalo, do te tradicije i pobjedničkog mentaliteta koji Junajtedu, i kad ne igra dobro, donosi rezultat. To je posljedica jedne od najboljih psihiloških priprema u svjetskom fudbalu, i Fergusonovog čuvenog "fena" u svlačinoici, a ponekad Bogami, i šutiranja plastične boce u glavu i takvoj zvijezdi kakav je Dejvid Bekam. To je rezultat i činjenice da u Junajtedu ne mogu igrati budale, ma kakvi majstori bili s loptom, kao što je, recimo, bio već zaboraveljni Đemba- Đemba. Tipični primjer realizacije svega toga ( i još ponečega) je kad Junajted spava 90 minuta, komentatori melju nabubanu statistiku, a onda "crvena furija", ne uvijek, ali najčešče, zabija golove i pobjeđuje. Od finala u Barseloni i slamanja Bajerna u posljednjim trenucima meča, to se sve rjeđe zove sreća, a sve češće karkater tima koji se ne predaje i napada do posljednjeg sudijskog zvižduka.
A šta ćemo sa Džekom?
Vječna je to bol i frustracija Sitijevih fanova i stručnih štabova koji bi za sve pare ovog svijeta voljeli samo zaviriti u Junajtedovu svlačionicu i saznati šta se to tamo radi i priča. Nisu slučajno, kad su već stigle pare, za menadžera postavili Marka Hjuza, nekadašnjeg Junajtedovog "asa". Ni ove godine nisu propustili priliku da angažiraju Ovena Hargrijvsa. Nije da im treba za igru, nego da malo čuju o Junajtedu i da s onim što Ferguson odbacuje naprkose Junajtedu!? Preuzimanje od Junajteda Karlosa Teveza i isticanje bilborda sa porukom "Dobrodošao u Mančester!" najbolje oslikava sitni mentalitet bogatog kluba kojem fudbalski svijet počinje i završava u jednom gradu - tu u prvom komšiluku.
Istina, nekad su se Junajtedovi "otpaci" potvrđivali najboljim Sitijevim igračima. Tako je bilo, ako sjećanje ne vara, 1973/74. kada je klub ispao iz lige. Sudbinu Junajtedu zapečatio je Denis Lou koji je prešao u redove gradskih rivala. On je u pretposljednjem kolu petom postigao pogodak i Junajted izbacio u niži rang. Legenda Junajteda nije slavio pogodak, pa su ga "građani" iz Sitija kaznili.
Pod kakvim je pritiskom menadžer Manćini najbolje potvrđuju njegove izjave: "Nismo još dobri kao Junajted", "Sve smo bliži Junajtedu"... Čini se da im je svaka pobjeda na Junajtedom važnija od osvajanja titule.
Ali, šta da se radi kad u Sitiju igra naš Edin Džeko? Rizikujući da se posumnja u vaš patriotizam, ipak, s poštovanjem navijača spremnih i na "Krv svoju za Bosnu moju", treba reći: I kad bi svih jedanaest igrača u Sitijevom sastavu bili Bosanci to, ipak, nije reprezentacija BiH, nego Mančester Siti. A tu, za fanatičnog navijača Junajteda, nema ni najmanje dileme na koju će stranu. Na Salford.
No, nije to, ili barem ne bi trebala biti izvan Mančestera, utakmica za veliku nervozu, barem ne onakvu kakvu je izazivalo očekivanje sudara Junajteda i Arsenala, tima čiju su okosnicu činili Vijera, Pires, Ljundberg, Anri i vremešni Denis Berkamp. To su bile utakmice za "Aspirin protekt da te ne strefi infarkt".
Ali, eto, neka Džeko daje golove, neka Siti pobijedi, neka osvoji i titulu. Trofeja ima hadžija i za sitnu raju ( barem za narednih 17 -18 godina). Menadžeru ( koji bude) Sitija želimo da nastavi sa kupovinom velikih fudbalskih zvijezda, sve dotle dok se ne počnu tući na klupi i širiti nezadovoljstvo u svlačinoci.
Dotle, neka Siti pokuša izboriti tri finala Lige prvaka u četiri godine, neka bar jedna skupo plaćena zvijezda požali na odlasku jer je ostavila srce na Sitijevom stadionu, kako se ono zove...? Neka doživi da mu najveća zvijezda, godinama nakon što je "otjerana" iz Junajteda, kaže: "Moje srce je ostalo na Old Trafordu!".
Teško će to dočekati, jer se srce ne ostavlja tamo gdje se sa srcem nije ni došlo. I naš Edin Džeko u srcu nosi Milan, ali Siti je imao više para.
i cleverly 