SportSport.ba

Velahalve je napisao/la:Jel ozbiljno to za semafor, hale, stolice na sjeveru...

Ako može neko predložiti ljudima u klubu da semafor premjeste za juga i ja bih volio kao neki što su predlagali...

vrbanjusa je napisao/la:Obzirom da nam je @boccaccio opravdano odsutan i da nedostaje neki njegov osvrt na sve ovo što se dešava i obzirom da sam prije nekog vremena za potrebe neke retrospektive za jedan portal napisao tekst o stadionu i naselju Grbavica, odlučio da taj tekst podijelim sa vama ovdje.
Nadam se da će vam se svidjeti.

Priča o Grbavici nije moguća bez povezivanja naselja Grbavica i Fudbalskog Kluba Željezničar. Naselja Grbavica i stadiona Grbavica. Bez obzira što nikad nisi negdje živio, ali si provodio dosta vremena tu, neka mjesta, naselja zauvijek ostaju u srcu i duši. Rođen i odrastao jednu trolejbusku stanicu od simbola naselja Grbavica, Željinog stadiona, kao i svako dijete sanjao sam da ću jednog dana zaigrati na terenu stadiona Grbavica. Međutim snove jednog dječaka prekinuo je rat i poznata zbivanja u BIH u periodu od 1992 do 1996 godine. Cijeli taj period sa prozora svoje kuće gledao sam jedan dio naselja Grbavica, stadion, slušao strašne vijesti, gledao kako gori zapadna tribina stadiona. Mnogo puta kad bi pao mrak sjedili bi moj sadašnji kum i ja na stepenicama, blizu prve linije razgraničenja, odakle se mogao vidjeti stadion, ali nas niko nije mogao vidjet, što je u tim trenucima bilo od krucijalne važnosti. Sjedili, gledali i zamišljali neku utakmicu, derby. Svaka takva noć je završavala istim pitanjem. Hoćemo li ikad ponovo kročiti na Grbavicu? Vraćala bi se sjećanja na neka ljepša vremena kad smo sa nekim starijim ljudima ulazili na stadion uz obavezno pitanje, "čiko,čiko mogu li ja sa vama"?
U tom nekom periodu se pojavila i pjesma "Grbavica", koju je otpjevao poznati sarajevski pjevač Mladen Vojičić Tifa. Pjesma koja je na najbolji način opisivala bol i patnju svakog stanovnika Grbavice, svakog navijača Želje. Pjesma koja će kasnije postati himnom i kultnom pjesmom svih istinskih zaljubljenika plave boje, zaljubljenika Sarajevskih Plavih, kako je popularno nazvan klub sa Grbavice.
U svemu tome došao je period upisa u srednju školu, koja je opet sudbinski bila vezana za naselje Grbavica. Zgrada škole se nalazila uz sami "Most Bratstva i Jedinstva" u naselju Pofalići i nekad mi se čini da su sve učionice gledale baš na Grbavicu. Naravno mi nismo gledali na Grbavicu, budući da smo imali vreće sa pijeskom na prozorima u učionicama.
I nekad kad smo svi počeli gubiti nadu, prije svega u kraj ratnih strahota, a samim tim i u povratak na Grbavicu, desio se Dayton i odluka o reintegraciji sarajevskih naselja Grbavica, Ilidža, Vogošća itd. Vrijeme u ratu je sporo prolazilo ali vrijeme od odluke da će se Grbavica vrtiti tamo gdje i pripada, gradu Sarajevu, a stadion Grbavica Fudbalskom Klubu Željezničar se nije moglo izmjeriti. Svaki dan nam se činio kao godina.
I došao je taj 19.03.1996 godine, dan reintegracije sarajevskog naselja Grbavica. Iako smo bili u prvim redovima za ulazak, policijske snage nam taj dan, iz sigurnosnih razloga, nisu dozvolile posjetu. Morali smo sačekati još 24 sata.
Sutradan, krenuli smo iz pravca Hrasnog, glavnom ulicom prema stadionu. Trolejbuske žice su visile na sve strane, stubovi za iste su bili izrešetani, neki i srušeni. Jedan dio zgrade „Lorisa“ je bio potpuno uništen i srušen. Ostatak iste zgrade je bio tako izrešetan da ni na jednom dijelu fasade nije bilo mjesta na kojem nije bila rupa od metka. I onda smo stigli na mjesto o kojem smo godinama maštali, mjesto o kojem smo pričali, mjesto nemjerljivog značaja za naše djetinjstvo. Mjesto na kojem smo kasnije osjetili najveće radosti i najveću tugu.
Provukli smo se preko nekog zida između sjeverne i zapadne tribine, obzirom da nismo smjeli hodati po zemlji, strahujući od mina i drugih neeksplodiranih sredstava. Nekako smo se popeli na sjevernu tribinu i slika koju smo ugledali će mi zauvjek ostati pred očima. Srušena i spaljena velika drvena zapadna tribina, samo ruševine iz kojih viri drveće, korov. Nekada najbolji teren u bivšoj Jugoslaviji je sada zarastao u metar visoku travu, ograda oko terena izbušena, srušena. Južna tribina puna drveća, korova. Na sjevernoj tribini ogromna rupa. Na tom mjestu se se jasno vidjele sve posljedice rata. I ta slika vječno ostaje.
Sjeli smo na hladan beton.Već se skupilo 10-15 ljudi koji su došli sa istim ciljem kao i mi. Svi su šutili i gledali. Niko nije imao niti jednu riječ. Samo tišina. I onda se prolomilo. Žeeeeeeeeeeeljoooooooooo! Shvatili smo, vratili smo se!
Nakon toga svaki dan smo dolazili i u saradnji sa nekim ljudima iz kluba počeli čistiti teren, tribine. Mi čistimo a nakon toga nas puste da igramo fudbal na glavnom terenu. I tako ja ostvarim san, zaigram na terenu stadiona Grbavica. Zaigrao jesam ali nikad gol nisam postigao. Sadašnji kum i najbolji prijatelj, nije mi htio dodati loptu u izglednoj situaciji. Ali to više nije važno, važno je da sada svake druge sedmice, svi zajedno, idemo na tribine stadiona Grbavica i da svaki put pjevamo „nikom te ne damo“. Nikad više.

cala je napisao/la:Knedla u grlu... Aferim

vrbanjusa je napisao/la:Sjeli smo na hladan beton.Već se skupilo 10-15 ljudi koji su došli sa istim ciljem kao i mi. Svi su šutili i gledali. Niko nije imao niti jednu riječ. Samo tišina. I onda se prolomilo. Žeeeeeeeeeeeljoooooooooo! Shvatili smo, vratili smo se!

zaboljisportuBiH je napisao/la: Svaka čast Adise

Hadzijalagic je napisao/la:

vrbanjusa je napisao/la:Sjeli smo na hladan beton.Već se skupilo 10-15 ljudi koji su došli sa istim ciljem kao i mi. Svi su šutili i gledali. Niko nije imao niti jednu riječ. Samo tišina. I onda se prolomilo. Žeeeeeeeeeeeljoooooooooo! Shvatili smo, vratili smo se!

zaboljisportuBiH je napisao/la: Svaka čast Adise

Branio covjek kolegu

KrajPrice je napisao/la:Iako je najavljena kisa za vikend, mozda zelju i nas sunce ogrije
Amar kada je isao, rekao je da je klub u sigurnim rukama, i tu se prica zavrsava.
Svi zeljno cekamo utakmicu, listica pada 100%!

Minjore je napisao/la:

KrajPrice je napisao/la:Iako je najavljena kisa za vikend, mozda zelju i nas sunce ogrije
Amar kada je isao, rekao je da je klub u sigurnim rukama, i tu se prica zavrsava.
Svi zeljno cekamo utakmicu, listica pada 100%!

Sad ja to moram zaliti u kafani, mogo si sacekat do sutra

Ajzea je napisao/la:Evo Zivković slobodan, treba ga dovesti na probu pa da i mi povjerujemo da je brat odbio potpisati ugovor sa Partizanom da bi došao kod nas na audiciju.

Adise, svaka čast na textu
(halali vrbanjusa brate, morao sam )

vrbanjusa je napisao/la:Obzirom da nam je @boccaccio opravdano odsutan i da nedostaje neki njegov osvrt na sve ovo što se dešava i obzirom da sam prije nekog vremena za potrebe neke retrospektive za jedan portal napisao tekst o stadionu i naselju Grbavica, odlučio da taj tekst podijelim sa vama ovdje.
Nadam se da će vam se svidjeti.

Priča o Grbavici nije moguća bez povezivanja naselja Grbavica i Fudbalskog Kluba Željezničar. Naselja Grbavica i stadiona Grbavica. Bez obzira što nikad nisi negdje živio, ali si provodio dosta vremena tu, neka mjesta, naselja zauvijek ostaju u srcu i duši. Rođen i odrastao jednu trolejbusku stanicu od simbola naselja Grbavica, Željinog stadiona, kao i svako dijete sanjao sam da ću jednog dana zaigrati na terenu stadiona Grbavica. Međutim snove jednog dječaka prekinuo je rat i poznata zbivanja u BIH u periodu od 1992 do 1996 godine. Cijeli taj period sa prozora svoje kuće gledao sam jedan dio naselja Grbavica, stadion, slušao strašne vijesti, gledao kako gori zapadna tribina stadiona. Mnogo puta kad bi pao mrak sjedili bi moj sadašnji kum i ja na stepenicama, blizu prve linije razgraničenja, odakle se mogao vidjeti stadion, ali nas niko nije mogao vidjet, što je u tim trenucima bilo od krucijalne važnosti. Sjedili, gledali i zamišljali neku utakmicu, derby. Svaka takva noć je završavala istim pitanjem. Hoćemo li ikad ponovo kročiti na Grbavicu? Vraćala bi se sjećanja na neka ljepša vremena kad smo sa nekim starijim ljudima ulazili na stadion uz obavezno pitanje, "čiko,čiko mogu li ja sa vama"?
U tom nekom periodu se pojavila i pjesma "Grbavica", koju je otpjevao poznati sarajevski pjevač Mladen Vojičić Tifa. Pjesma koja je na najbolji način opisivala bol i patnju svakog stanovnika Grbavice, svakog navijača Želje. Pjesma koja će kasnije postati himnom i kultnom pjesmom svih istinskih zaljubljenika plave boje, zaljubljenika Sarajevskih Plavih, kako je popularno nazvan klub sa Grbavice.
U svemu tome došao je period upisa u srednju školu, koja je opet sudbinski bila vezana za naselje Grbavica. Zgrada škole se nalazila uz sami "Most Bratstva i Jedinstva" u naselju Pofalići i nekad mi se čini da su sve učionice gledale baš na Grbavicu. Naravno mi nismo gledali na Grbavicu, budući da smo imali vreće sa pijeskom na prozorima u učionicama.
I nekad kad smo svi počeli gubiti nadu, prije svega u kraj ratnih strahota, a samim tim i u povratak na Grbavicu, desio se Dayton i odluka o reintegraciji sarajevskih naselja Grbavica, Ilidža, Vogošća itd. Vrijeme u ratu je sporo prolazilo ali vrijeme od odluke da će se Grbavica vrtiti tamo gdje i pripada, gradu Sarajevu, a stadion Grbavica Fudbalskom Klubu Željezničar se nije moglo izmjeriti. Svaki dan nam se činio kao godina.
I došao je taj 19.03.1996 godine, dan reintegracije sarajevskog naselja Grbavica. Iako smo bili u prvim redovima za ulazak, policijske snage nam taj dan, iz sigurnosnih razloga, nisu dozvolile posjetu. Morali smo sačekati još 24 sata.
Sutradan, krenuli smo iz pravca Hrasnog, glavnom ulicom prema stadionu. Trolejbuske žice su visile na sve strane, stubovi za iste su bili izrešetani, neki i srušeni. Jedan dio zgrade „Lorisa“ je bio potpuno uništen i srušen. Ostatak iste zgrade je bio tako izrešetan da ni na jednom dijelu fasade nije bilo mjesta na kojem nije bila rupa od metka. I onda smo stigli na mjesto o kojem smo godinama maštali, mjesto o kojem smo pričali, mjesto nemjerljivog značaja za naše djetinjstvo. Mjesto na kojem smo kasnije osjetili najveće radosti i najveću tugu.
Provukli smo se preko nekog zida između sjeverne i zapadne tribine, obzirom da nismo smjeli hodati po zemlji, strahujući od mina i drugih neeksplodiranih sredstava. Nekako smo se popeli na sjevernu tribinu i slika koju smo ugledali će mi zauvjek ostati pred očima. Srušena i spaljena velika drvena zapadna tribina, samo ruševine iz kojih viri drveće, korov. Nekada najbolji teren u bivšoj Jugoslaviji je sada zarastao u metar visoku travu, ograda oko terena izbušena, srušena. Južna tribina puna drveća, korova. Na sjevernoj tribini ogromna rupa. Na tom mjestu se se jasno vidjele sve posljedice rata. I ta slika vječno ostaje.
Sjeli smo na hladan beton.Već se skupilo 10-15 ljudi koji su došli sa istim ciljem kao i mi. Svi su šutili i gledali. Niko nije imao niti jednu riječ. Samo tišina. I onda se prolomilo. Žeeeeeeeeeeeljoooooooooo! Shvatili smo, vratili smo se!
Nakon toga svaki dan smo dolazili i u saradnji sa nekim ljudima iz kluba počeli čistiti teren, tribine. Mi čistimo a nakon toga nas puste da igramo fudbal na glavnom terenu. I tako ja ostvarim san, zaigram na terenu stadiona Grbavica. Zaigrao jesam ali nikad gol nisam postigao. Sadašnji kum i najbolji prijatelj, nije mi htio dodati loptu u izglednoj situaciji. Ali to više nije važno, važno je da sada svake druge sedmice, svi zajedno, idemo na tribine stadiona Grbavica i da svaki put pjevamo „nikom te ne damo“. Nikad više.