Pismo iz Beograda
Kupujmo domaće, kupujmo Veležovo!
Počela je toliko očekivana Liga prvaka. Ne znam da li je vama toliko falila, meni, vala, i nije. Taj moderni fudbalski biznis, očitovan upravo u famoznoj Ligi, mene pretjerano i ne zanima.
Šta dobijamo gledanjem Lige šampiona? Vrhunske velemajstore na travnatom tepihu? Da. Vrhunske poteze? Hmm, ne bih rekao. Jer, kako rekoh, ulog je preveliki da bi se igralo otvoreno i dopadljivo. Za raju.Onako kako se Atifovom starom možda ne bi svidjelo. Onako kako smo navikli mi, koji smo nekad sve te silne klubove uživo gledali kao goste u Mostaru, Sarajevu, Beogradu, Zagrebu. Sad nam ostaju samo televizor i direktni prenosi. Sad se uzbudljiv, napadački fudbal igra jedino po stadionima malih klubova.
Nemam tu (ne)sreću da živim u Londonu, pa da uživam u utakmicama Milwalla, ili možda meni omiljenih Charlton Athletic. Naravno, omiljenih, jer su moji omiljeni junaci iz djetinjstva, Del-boy i Rodney, kao i čitav Pekam navijali za njih. Ako je vjerovati tvorcu serije Johnnu Sullivanu. Ne znate ko su Del i Rodney? Žalim slučaj, onda ste rođeni u pogrešno vrijeme. Onda je za vas dobra i Liga prvaka.
Makar imam sreću da živim u Beogradu i da se divim majstorijama na terenima zonskih ligaša. Na primjer, nekadašnje utakmice između Dorćola i Poleta, lokalnih rivala, su bile pravi praznici za taj kompletan dio Beograda. Na utakmicama te “beton lige” je prisustvovalo po 3 i više hiljada gledalaca. Čak je i legenda Partizana, Nebojša “Uške Vučićević igrao. Možete li onda zamisliti tu fudbalsku ljepotu, kad neko igra neopterećen parama, samo za dušu. Takvi su onda i potezi na fudbalskom terenu – iz duše. Za dušu, a ne za proklete pare. Usudio bih se reći jednu herezu – da je Uške, ako ne bolje, a onda makar ljepše igrao na dorćolskim stadionima, nego u Partizanu. A Uške je, za one koji ne znaju – bio opasan fudbaler i u Partizanu. Mnogi su, možda, zaboravili njegova dva gola Veležu u finalu Kupa Maršala Tita 1989. godine. Ja nisam. Tad sam plakao. Od jada što mi je Velež poražen.
Danas je sve manje fudbalskih velemajstora. Oni su daleko od engleske CCTV, daleko od televizije, daleko od satelitskih prenosa.
I Platinijeva odluka da se ograniči budžet prebogatih klubova, neće ništa novo donijeti. Po novom zakonu, koji će biti isti i za Velež i za Real Madrid; i za Zrinjski i za Chelsea, klubovi će se izdržavati isključivo od prodaje igrača i sopstvenog marketinga – prodaje sezonskih karata, dresova itd. A budimo realni, Velež ne može sa svojim pretplatnim kartama, sve i da rasproda čitav stadion, isplatiti ni jednu pristojnu mjesečnu platu svojim igračima.
A mi i dalje kupujemo dresove Liverpoola, Arsenala, Bayerna, umjesto da svi ponosno nosimo onu našu petokraku na grudima. Iz istog razloga je nestala i kenijada po mostarskim kafićima. Draže nam je tuđe ****, nego sopstvena pita.
Da napomenem: niko mi nije dao ideju za ovu temu niti, ne dao Bog, platio da ovo propagiram, ovo je samo moje mišljenje. Jedna sezonska karta, jedan dres, ako je veliki izdatak – nemojte.. Ali, ako već imate novca, ne kupujte ni sebi ni djetetu strane dresove.
Kupite mu onaj naš. Sa petokrakom na Veležovom crvenom dresu. Da dijete ponosno nosi. Kupujmo domaće, raja.
I, danas, ako ste sa zadovoljstvom pomislili na Chelsea, Real ili ostale utakmice Lige šampiona, otiđite ispred ogledala i išamarajte se dobro!!! Zatim iz naftalina izvadite stari dres, ili na vrat stavite crveni šal..i krenite put Vrapčića. Ili se makar “nacrtajte” ispred kompjutera uz radio prenos u 16,00 sati. I navijajte.
Navijajte koliko vas grlo nosi. Navijajte, dokažite svojim komšijama iz kvarta da su tribine Crvene Armije najveće na svijetu. Od Amerike do Australije. Od Kanade do Skandinavije.
A posebno mjesto zauzima takozvana “nebeska tribina”. Poseban pozdrav svim navijačima “Rođenih”, koji više nisu s nama, nego gledaju svoj Velež sa tih nebeskih tribina.
Zadrhtite kad ih se sjetite, i opet kažem: kakav Chelsea, Real i ostali…navijajte za Velež kad god igra, gdje god da igra, protiv koga god da igra...na tribini ili slušajući prenos. Navijajte, dok ne promuknete!
Ja znam da ja hoću…
Toza Radović
