Može li mi neko reći, šta je to stranac u ekipi?
U Gračanici ni jedan igrač nije na stanu i hrani. Igrači koji imaju prebivalište u Tuzli i Maglaju na trening dolaze svaki dan od kuće. Udaljeni su od Gračanice 40 km i sigurno im treba manje vremena da dođu na trening nego igraču iz Vogošće u Dobrinju i obrnuto. Emir Ferhatbegović, Buljugija, Beširević su momci u stalnom radnom odnosu i oni se pored redovnog posla još uvijek bave i rukometom na nivou kojim je to moguće. Međić i Mirza Ferhatbegović pored toga što se bave rukometom, ove godine završavaju fakultete, Mehinović je (kao Buljugija i Emir Ferhatbegović) to već obavio, jer valja od nečeg živjet i kad se završi sa loptanjem... Sve su to ekstra momci i pozitivci, istina neki od njih na zalasku karijera, ali za našu ligu i dalje pravi majstori. Mi smo svjesni da imena ne igraju, da dolaze novi, pa spram toga percipiramo i očekivanja. Primanja koja ostvaruju nisu nikakve cifre koje se nagađaju po forumima, nikakve hiljade maraka, ali ono što je dogovoreno to je redovno i svi skupa (igrači-klub) spajamo ugodno i korisno. Isti je odnos i prema svim ostalim igračima.
Od njih niko ne traži da „skaču na glavu“ jer da je skakanje na glavu jednako rukomet, onda bi prvaci svijeta bili neki poluluđaci sa razbijenim glavama ukrašenim čvorugama. Dakle, te gluposti o bacanju na glavu, srcu na terenu, padanju u nesvjest i sl. su isprazne fraze koje ne donose rezultate, ponoviću naši igrači su rukometaši, a ne kamikaze. Generalno, sa njihovim radom i zalaganjem smo zadovoljni, a da bi rezultati mogli uvijek biti bolji, to stoji, mada su isti u korelaciji sa planovima kluba.
Da zaključim, na desetine ljudi svaki dan radi i putuje na relaciji Gračanica-Tuzla pa ih niko ne tretira kao strance, da ne spominjem koliko ljudi dnevno za poslom migrira iz unutrašnjosti u Sarajevo, Mostar, Zenicu, Banjaluku. Dakle, nazivati igrača koji pola sata putuje na trening strancem je potpuna besmislica.
Sad možemo postaviti pitanje zašto u Gračanici trenutno nema više igrača koji su ponikli u našim redovima? Danas u prvoj ekipi tu su: Salkić, Osmanhodžić, Brđanović, Alibegović, Mulahalilović, Ahmetašević, Mujačić, Hasić...slažem se premalo. Ukratko tri su osnovna razloga:
1. Gračanica je dva puta ispadala iz Premijer lige. Jednom je to bilo kada su Živinice „natčovječanskim naporima i borbom“ pobjedile u zadnjem kolu tada nepobjedivog Želju u Sarajevu, a drugi puta kada je po istom scenariju Goražde „napravilo podvig“ i pobjedilo Zrinjski u Mostaru. Oba ova događaja su direktno uticali da se gračanički rukomet vraćao tri godine unazad (odlazak najboljih igrača, sponzora, publike, kvalitet utakmica, interesovanje mladih itd.).
2. Nekoliko igrača koji su još mogli igrati ovu ligu kao što su Girotić, Bajramović, Sumbić, Mrkonja, pa možda i Kamarić su radi poslovnih ili fakultetskih obaveza prerano završili karijere.
3. Nedovoljan rad bez kontinuiteta sa mladima, uzrokovan akcentom na prvu ekipu i čestim promjenama Uprava. Jednostavno, trenutno u našem klubu nema nijedan igrač iz U-92, imamo 3-4 igrača iz U-94, i tek od generacije U-96 možemo nešto više očekivati (učestvovali su na MOI u Sarajevu i završnici državnog u Banjaluci). Naime, sa ranije nabrojanim generacijama se radilo, ali nam veliki problem predstavlja činjenica da je veliki broj igrača prestajao sa karijerom odlaskom na fakultete. Siguran sam da imamo najviše fakultetski obrazovanih bivših juniora koji su diplome sticali u zemlji i inostranstvu, pa smo kao klub bar ispunili taj dio misije.
Dakle, dok ovi momci iz U-96 ne sazriju, mi ćemo imati potrebu sa igračima sa prebivalištem izvan Gračanice, a ako želimo igrati Premijer ligu, vjerovatno ćemo uvijek imati po 2-3 igrača, uslovno rečeno sa strane po mogućnosti iz okruženja.
Slažem se da je recept Živinica pravi način kako treba raditi. Međutim, za takvo nešto nije dovoljno samo reći „hoću ja“. To što su Živinice uradile, to je proces koji košta i to treba izdržati. Dugo godina i Živinice su bile oslonjene na igrače sa strane, a sve ovo što imaju danas nije nastalo preko noći. Dakle, kad su u pitanju Živinice, oni imaju sredinu koja ih podržava i koja im „prašta uspjehe“, imaju veliku bazu omladine zainteresovane za rukomet, imaju dobar rad sa mladima, imaju godinama mnogobrojnu kompaktnu Upravu, imaju odlične relacije sa komesarima takmičenja, Savezom, sudijama, gdje se ništa ne prepušta slučaju, godinama su ulagali u ovu mladu generaciju koja je nastupala kao Živinice II u Prvoj ligi i tu se kalila, a oni najbolje znaju kako su dvije prelomne godine ostajali u Premijeri...u svakom slučaju, nadurali su i kapa dole.
Slično, godinama radi i Bosna (V) ili Krivaja, ali su njihov problem malobrojne Uprave i teret na nekolicini entuzijasta. Posebna priča je Maglaj koji bi kad bi se vratili svi igrači koji su se raspršili po bijelom svijetu bio najozbiljniji kandidat za titulu.
Ali to su sad neke druge teme...
Drago mi je da se svi sekiraju za Gračanicu i da su zabrinuti što trošimo puno para, a nemamo rezultata...otvorili ste nam oči, a mi ćemo se potruditi da greške ispravimo
!
Bili ste kolonija stranaca a sad kad vam vaši igraju kanta ste za nabijanje