SportSport.ba

Što se događa s obranom Hajduka?



Nakon utakmice s Dundalkom pisali smo kako je Hajduk sam sebi stvorio goleme probleme u zadnjih 25 minuta, te kako je neophodno da struka psihološki podigne momčad u 3 dana do utakmice s Rijekom na Kantridi, jer je i razlog pada u igri protiv Iraca bio isključivo psihološke naravi. Očigledno je da se to nije dogodilo. 

Vrlo je teško s aspekta Hajduka smisleno analizirati utakmicu s onakvim glupostima koje su igrači zadnje linije činili na Kantridi. Moram priznati da, iako sam pogledao more nogometnih susreta, ne sjećam se da sam u životu gledao utakmicu s više grešaka isključivo zadnje linije, što kolektivnih što individualnih.  

Hajduk je startao u 4-4-2: Stipica- Nižić, Milić, Maloča, Jozinović- Kouassi, Bradarić, Caktaš, Maloku- Vlašić, Gotal kontra identičnog protivničkog rasporeda. Maloča je otišao na lijevog stopera da kompenzira Jozinovićev nedostatak brzine i pomogne mu zatvarati tu stranu, iako je bilo jasno da će napadi domaćih stizati većinom s druge strane gdje je Sharbini i kamo se zna izvlačiti Kramarić. Zbog toga je Tudor odlučio vjerovati Nižiću na desnom beku, nadajući se da će mu on kao defenzivnije orijentiran igrač više pomoći u zaustavljanju Anasa, nego netko od mladih - Mikanović ili Bašić. Ili možda iz nekog razloga naprosto više cijeni Nižića kao beka nego ove klince. U sredini je ostao bez petog igrača u bloku iako su se i Gotal, a još više Vlašić spuštali bez lopte niže u zatvaranje. To i nije bilo toliko važno budući je velika većina riječkih napada došla s bokova, primarno njihova lijevog. U fazi napada Hajdukovci nisu željeli riskirati igrajući loptom po travi od Stipice prema naprijed, već su se lopte ispucavale i posjed tražilo kroz skok i duel, što baš i nije jednostavno obzirom na visinu i skok igru Malokua, Caktaša, Kouassija, Gotala i Vlašića. U takvoj igri malo se izgubio Caktaš kojemu ipak vrijedi notirati prekrasan pogodak na kraju utakmice. Ipak, Gotal (treća njegova utakmica i treći put da ili zabija ili asistira) je nekoliko lopti fino smirio i kupio vrijeme, a Hajduk u globalu ofenzivno uopće nije izgledao loše. Istina jest da se znalo previše solirati: Gotal, pa i Vlašić, a posebno Maloku, no ni to nije rezultiralo u tolikoj mjeri izgubljenim loptama, koliko vremenom da se Riječani lakše postave u organizirani blok. Posljedica je to i nogometnog odgoja nekih igrača Bijelih, ali i činjenice da ponekad nisu imali ni pravu podršku, što je opet rezultat konstantnog grča uslijed straha od greške, pa se stalno igra na petama i gleda unatrag. Usprkos tome Hajduk je tijekom tog prvog dijela(drugo poluvrijeme je ionako bilo tek odrađivanje posla do kraja s obje strane) nekoliko puta vrlo fino odradio akcije sve do zadnjeg pasa. Problem je znao biti presing Rijeke, pod kojim je igra Splićana, kao i protiv Dundalka pucala.

Evidentan problem pred kojim više nitko ne može zatvarati oči je zadnja linija, ona uža obrana. Ako čak i izuzmemo greške koje nisu rezultirale izravnim opasnostima po gol ili samim golovima u vidu krivih postavljanja, kašnjenja, loše duel igre, samo situacije kod 4 riječka gola više nego su dovoljne za oštru kritiku.

Kod prvog gola Nižić ulazi skroz u sredinu na skok, gdje je već uredno postavljen stoper Hajduka, dakle ne krpa nikakve rupe. Posljedica je brza lopta na bok Anasu i overlap Leovca koji Nižić i Kouassi ne stižu zatvoriti. Je li Nižić ovo napravio samoinicijativno ili je imao upute da ide na skok i pomaže kao treći, pomoćni stoper, teško je reći.  Naknadno, slijedi ubačaj Leovca koji prolazi i Maloču koji reagira jako loše, pa Milića i konačno dolazi do Kramarića kojega Jozinović kao libero zadnje linije po poprečnoj osi – ne zatvara i – gol. 

Kod drugog gola neshvatljiva situacija u kojoj je čak teško reći koja je bila namjera splitske obrane – ofsajd zamka što izgleda najrealnije ili naprosto pokrivanje koje je katastrofalno odrađeno. Naime, prilikom ubačaja iz velike daljine Maloča ostaje par metara daleko od protivničkih igrača, ali skače na loptu koja ga obilato prelijeće(?!), Milić ih ispraća s korak zakašnjenja pogledom, a Nižić uredno ruši inače ispravnu ofsajd zamku, a ne zatvara nikoga. Nevjerojatno za ovu razinu igre.

Kod trećeg gola opet kapetan spava i akrobatskim startom pokušava zaustaviti loptu koja cilja iza njegovih leđa. Umjesto da spriječi opasnost, asistira Kramariću za sjajan 3. gol.

Kod četvrtog gola Milić dodavanjem dovodi Jozinovića u vrlo nezgodnu situaciju koji pod pritiskom gubi loptu, nakon čega Maloča ne uspijeva 1 na 1 zaustaviti riječkog napadača, a Nižić fino pušta Sharbinija da odbijenu loptu spremi u mrežu ispred njega. Pitanje je i kakve su opcije za pas imali i Jozinović i Milić prilikom posjeda.

Tako da kad se sve ovo sabere, poprilično zanimljivo zvuči Vukasova izjava nakon utakmice kako su Kramarić ili Krstanović zabili više golova u HNL-u nego 4-5 Hajdukovih igrača zajedno ima nastupa. To je točno, ali u pitanju je zamjena teza. Naime, iako se radi o neiskusnim mladićima, činjenica je da na njihovu igru posebnih zamjerki nema. Upravo kardinalne greške, a ne greškice, kako Vukas (ili Tudor) kaže počinili su oni najiskusniji poput Maloče, ili prije toga – Milovića ili Jozinovića. Isto tako jest točno i to da je Bijelima nedostajalo niz igrača, međutim iz te kritične zadnje linije, nije bilo tek Vršajevića. Koliko je realno razmišljati da bi njegovo prisustvo drastično promijenilo stvari?

Hajduk ima problem na poziciji lijevog braniča, na poziciji stopera i na poziciji zadnjeg veznog igrača. Na lijevom braniču je naprosto potrebno pojačanje, tim više što se ni u mlađim kategorijama ne nazire adekvatno rješenje. Pozicija stopera je sasvim pristojno popunjena ako uzmemo u obzir da Tudor na raspolaganju ima darovitog Milića, te Maloču koji je imao znatno boljih izdanja od sinoćnjeg. Tu je imperativ vratiti kapetana na razinu njegovih najboljih igara. Posebno je pitanje pozicija defenzivnog veznog igrača. Anđelković je, po mom skromnom sudu,  vrlo zanimljivo, za HNL nesvakidašnje rješenje. Radi se o pametnom igraču dobre tehnike koji razmišlja u igri i vrlo fino se otvara na loptu i nudi logična rješenja. Problem je što mu igra mora biti prilagođena, jer je nije neki duel igrač, a fizički i defenzivno je također suspektan. S druge strane Bradarić je britkiji, ali je igrač još nedefiniranog profila i limita. Sam trener najbolje će znati ima li za to mjesto adekvatna rješenja.

Zašto se Hajduku događaju tolike greške, ovakvi nogometni suicidi, poput ovog riječkog i onog na Poljudu protiv Dundalka? Uistinu je teško reći. Hajduk kao ekipa nema rezultatski imperativ nikakav doli ostanka u HNL-u. Želja je plasman u Europu, ali nije imperativ. Odakle onda toliki grč i strah kod igrača? Velika većina onih najvjernijih, onih 10-ak tisuća koji redovito pohode Poljud samo žele vidjeti postupni razvoj igre i mladih igrača, te njihov pošten, hajdučki pristup, nikakve trofeje ne zahtijeva. Dokaz za to je niz srčanih aplauza koje je Tudorova momčad lanjske sezone dobijala po završetku utakmica, kad bi se već kamere ugasile. Pa čak i onda kad ne bi pobijedili. Je li problem u samom Tudoru? Postoje li trzavice između njega i pojedinih igrača? Ako postoje, koliko to opterećuje ekipu? Općenito, kakav je trenerov odnos s igračima? Već smo pisali kako je izjava o svega 14-15 igrača na koje računa, vrlo nespretna, da ne kažemo i nepoštena prema ostatku Hajdukova kadra, a samom treneru će samo donijeti probleme. Shodno tome, smije li se pomisliti i na eventualni tihi bojkot trenera od strane makar dijela svlačionice?

Pitanja je mnogo, odgovor svlačionica sigurno ima, u najkraćem mogućem roku ga mora imati i vodstvo kluba, te donijeti odluke najbolje po klub. A u svlačionici treba dignuti glave, jer već za 3 dana čeka Bijele kazahstanski Rudar. S ovakvim mentalnim blokom, Hajduk će teško imati ikakve šanse. Utjeha je da ovo sigurno nije pravi Hajduk. Pravi Hajduk, i s toliko mnogo golobradih momaka i bez zvučnih pojačanja može osjetno bolje. Moraju „samo“ pobijediti vlastite demone.