SportSport.ba

FrancescoTotti je napisao/la:UPRAVA-OSTAVKE!!!

To bi bio najbolji rodjendanski poklon svetinji! Nikakve prazne rijeci nisu potrebne.

Na današnji dan, prije 70 punih godina, osnovano je Fiskulturno društvo "Torpedo". Tog dana održana je zajednička sjednica RSD Udarnik i OFD Sloboda, a Safa Džinović, Šefket Maglajlić i ostali koji su tog dana sjedili iza zatvorenih vrata velike sale Fiskulturnog doma u Sarajevu, vjerovatno nisu bili svjesni da prisustvuju historijskom stvaranju jednog od najvećih ne samo fudbalskih, nego i sportskih kolektiva na ovim prostorima.

I ne, nije Sarajevo najveći klub zato što je samo godinu nakon osnivanja osvojilo treće mjesto u Kupu Maršala Tita ili što mu je samo četiri godine trebalo da se uvrsti među pet najboljih klubova Jugoslavije. Nije Sarajevo najveći klub ni zbog toga što je jedino iz BiH dva puta bilo šampion Jugoslavije, što je davne 1967. godine bilo među 16 najboljih klubova Evrope, niti zato što je samo tri godine svog postojanja provelo izvan najvišeg ranga, a od još davnije 1958. godine nikad nije ispalo iz najeltinijeg ranga Jugoslavije, a potom Bosne i Hercegovine.

Sarajevo je najveće zato što je kroz proteklih sedam decenija svom gradu podarilo nezapamćene sportske spektakle. Sarajevo je najveće zato što je pronijelo ime svog grada kroz cijeli svijet, s ponosom i slavom. Sarajevo je najveće zato što je u svojih sedam decenija postojanja utkalo mnoge fudbalske i ljudske veličine, koje su ponosno branile boje ovog kluba. "Svi u napad, jedan je Hase", možda jeste najomiljenija parola svih bolesnika u bordo boju i Hase zaista jeste najveći čovjek među svim fudbalerima koji su igrali za ovaj slavni klub, te u isto vrijeme vjerovatno i najveći fudbaler među svim ljudima koji su se rodili podno Trebevića, ali Hase nije jedini čovjek koji predstavlja veličinu ovog kluba. Hase jeste Sarajevo i Sarajevo jeste Hase, Sarajevo i Hase jesu jedno, ali veličina Sarajeva leži upravo u tome da Hase nije jedini simbol i jedina legenda ovog kluba. Ali jeste najveća.

Simbol Sarajeva je i Miroslav "Meho" Brozović. Čovjek koji je 1948. godine osvojio titulu prvaka Jugoslavije, a onda skinuo kapitensku traku i došao u šeher, da od Sarajeva napravi klub i to zaista i jeste uradio. Simbol Sarajeva je i Mehina desna ruka, Slavko Zagorac. Čovjek koji je Sarajevo prvi uveo u Prvu ligu i koji je uskakao na klupu kad god je zatrebalo. Kad god bi se temperamentni Mostarac posvađao sa upravom kluba, pa se naljutio i otišao, adresa na koju su se iz kluba obraćali je bila ista. Slavko Zagorac. Došao bi kao vatrogasac, gasio požar, a onda se tiho i u tišini vraćao nazad na mjesto pomoćnog trenera, kada bi Meho shvatio da ipak ne može bez svog Sarajeva. A kako i ne bi, Broza je ipak Broza.

Simboli Sarajeva su braća Lovrić, Đuka i Franjo, koji su skupa igrali u Slobodi, potom u Torpedu, a onda u Sarajevu i godinama bili nosioci igre našeg kluba. Zajedno su dva puta uvodili Sarajevo u Prvu ligu, a nakon Đukine prerane smrti, Franco je smogao snage da ostane još jednu godinu na terenu i sa kapitenskom trakom na ruci, posljednji, treći put vrati Sarajevo tamo gdje pripada.

Simboli Sarajeva su i Lav Mantula, Suad Švraka, Dobrivoje Živkov, Vlatko Konjevod, Ivica Glavočević, Stipe Pejak, Marcel Žigante i svi ostali koji su dres Sarajeva nosili kad je bilo možda i najteže. U prvim godinama osnivanja.
Simbol Sarajeva je i Abdulah Gegić. Mladi trener koji je stigao iz Novog Pazara i za kratko vrijeme promijenio mentalni sklop svih ljudi u klubu, ali i navijača. Abdulah Gegić je za samo dvije godine napravio revoluciju FK Sarajevo i od tima koji se zadovoljavao sredinom tabele, napravio klub koji želi da dostigne Olimp i da postane prvak Jugoslavije. Gegić je tako, osvajanjem četvrtog i drugog mjesta u samo dvije godine, udario temelje prvoj šampionskoj generaciji, koju je do trona odveo, a ko bi drugi nego Broza.

Simbol Sarajeva je Ibro biogradlić koji je cijelu svoju karijeru proveo na Koševu, a skupa sa svojim jaranom Hasetom, dres Sarajeva nosio je dok god su njegove noge imale snage za još jednu utakmicu.

Otišli su te davne 1967. sa Koševa, pravac u legendu i Hase i Ibro, ali baš tada, Sarajevo je pokazalo koliko je veliko. I bez Haseta i bez Ibre, osvojena je šampionska titula. Hej, šampionska titula. Sarajevo, pa šampion. I to Jugoslavije. Nije nikad do tada nijednom sportskom kolektivu iz male, siromašne SRBiH pošlo za rukom da bude državni prvak, ali eto Sarajevu jeste. A jeste, zato što je imalo nove simbole, nove legende.

Simbol Sarajeva je Mirso Fazlagić, kapiten šampionske generacije, ali nije šala, kapiten i reprezentacije Jugoslavije i to ne bilo kakve reprezentacije, nego tima koji je najveći uspjeh u historiji te države i igrao finale Evropskog prvenstva. Zamisli, ljeto 1968. godina, olimpijski stadion u Rimu, finale Evropskog prvenstva, izlaze Italijani, a za njima Jugosloveni, a na čelu povorke, kapiten FK Sarajevo. Nije šala.

Simbol Sarajeva je Vahidin Musemić. Niko za njega do te 1966. godine nije ni znao, a onda se vinuo u visine. Zabijao je Musemija i glavom i nogom. Zabijao je Musemija i malim i velikim protivnicima. Zabio je Musemija i slavnom Manchester Unitedu, ali italijanske sudija poništiše čist gol.

Simbol Sarajeva je kompletna prva šampionska generacija. Sirćo na golu, Mirso i Muzur na bekovima, Prljača, Bajić i Jesenković u half liniji, Šiljkut i Blažević na polutkama, dva Boška na dva ćoška i Musemija u sredini.
Simbol Sarajeva je i Edhem Šljivo, neumorni kapiten, veliki majstor, koji je morao otići u inostranstvo, pa da selektori prepoznaju njegov kvalitet i da ga zovu u reprezentaciju.

Simbol Sarajeva je i Dragan Simić, Anđelko Tešan, Nijaz Ferhatović, Ante Rajković i mnogi drugi koji su igrali u razdoblju između dvije šampionske generacije i koji nisu imali tu sreću da sa Sarajevom osvoje titulu, ali su ipak ostavili neizbrisiv trag na našem najvećem stadionu.

A kad sam već kod igrača koji nisu osvojili titulu, ali su simbol ovog velikog kluba, onda je jedan takav i onaj posebni, Safet Sušić Pape. Koliko samo ljudi navija danas za Sarajevo, jer su njihovi očevi ili djedovi bili oduševljeni Papetovim igrama. Koliko samo stanovnika našeg grada, rođenih tamo početkom osamdesetih, danas nosi ime po njemu, po vjerovatno najvećem majstoru kojeg je dalo ovih 51.129 kvadratnih kilometara, koliko danas čini Bosnu i Hercegovinu.

Otišao je Pape, a došla je nova titula. Valjda opet u inat svima onima koji su mislili da je Sarajevo samo mali klub, koji je imao jednog ili dva velika igrača. E pa nije. Sarajevo je te 1985. ponovo dobilo svoje nove simbole. Đurković na golu, Radeljaš i Kapetanović na bekovima, Čala, Hadžija i Jozić u half liniji, Slaviša i Merdanović na polutkama, Paja i Jakovljević na krilima i ponovo Musemija u sredini, ali ovaj put Vahidinov mlađi brat. I tako Sarajevo po drugi put postade prvak Jugoslavije. Do tada, nikad niko, izvan velike četvorke, nije uspio osvojiti dvije titule, e pa Veliko Sarajevo jeste.

Simbol Sarajeva je i Svetozar Vujović, neumorni direktor, koji ni po završetku igračke karijere nije napuštao svoj klub. Nije ga napuštao ni u najvećoj rezultatskoj krizi, a nije ga napustio ni u ratu. Ostao je u svom gradu, u svom klubu, kao prkos, kao simbol, kao legenda ovog velikog kluba.

Simboli Sarajeva su i svi momci koji su u najtežim, poslijeratnim godinama nosili dres Sarajeva. Nije se tad igralo za pare, kao danas. Nije se tad igralo da bi se prodalo u drugu kazahstansku ligu, kao danas. Tad se igralo jer se Sarajevo voljelo. A ti momci su zaista voljeli svoj klub. Dženo i Doda Uščuplić, Amar i Nidal Ferhatović, Gogalić, Zeka, Tošo, Avdić i mnogo drugi.

Preživjelo je Sarajevo i pokušaj uništavanja, 1999. godine. Ali onako, ponosno. Nije Sarajevo plakalo, ni danas, 17 godina poslije, nijedan navijač Sarajeva ne plače i ne kuka. Došao novi klub, oteo par igrača, pa šta? Imalo je Sarajevo svog Alaima, Škoru, Berberovića, svoje momke kojima je pružilo šansu, a navijači nikad nisu sebi dozvolili da stvaraju mitove o pokušaju gašenja kluba. Ipak je Sarajevo veliki klub, koga briga za par igrača.

Simboli Sarajeva su i svi momci koji su donijeli slavlje svojim navijačima u posljednjih 15 godina. Možda to više nije taj nivo kao u bivšoj državi, možda to više nije taj kvalitet fudbala, ali bolesnik je bolesnik. Bolesniku treba lijek, a najbolji lijekovi su golovi najdražeg tima, kao da je bitno da li je to gol protiv Partizana i Zvezde ili gol protiv Mladosti i Rudara. Simboli Sarajeva su i Obuća, Hadžija, Lede, Torlak, Husejinović, Velkoski, Cimirot, Benko i svi ostali momci zbog kojih je 30.000 ljudi znalo do dugo u noć pjevati pred Vječnom vatrom.

Sarajevo možda jeste u krizi, rezultatskoj, kadrovskoj ili nekoj drugoj, ali Sarajevo je veliko. Sve će ovo proći i kriza i loši rezultati i loši igrači, a Sarajevo će ostati, ostaće da prkosno i ponosno predstavlja svoj grad, čije ime nosi i da zauvijek uveseljava armiju svojih navijača.

Navijača, koji su također simbol Sarajeva. Onih malih, običnih ljudi, koji ne mogu zamisliti dan bez Sarajeva. Bilo da je to analiza posljednje utakmice, priča o igračima, podsjećanja na neka sretnija vremena ili maštanje o nekim boljim danima, Sarajevo je dio tih ljudi, tih bolesnika i tako će zauvijek i biti.

Na današnji dan, veliko Sarajevo slavi svoj 70. rođendan, a ja, kao samo jedan u nizu ovih običnih bolesnika, običnih malih ljudi, koji ponosno čini bordo porodicu i čini Sarajevo velikim, koristim priliku da obavijestim sve svoje prijatelje da sam baš danas dan uklopio posljednje slovo u svojoj knjizi. Knjizi na kojoj sam radio punih pet godina, a koja će da sadrži autentičnu historiju FK Sarajevo. Dan, kada će se knjiga "Bordo vremeplov" napokon naći na policama svih ostalih bolesnika se približio i polahko, ali sigurno otkucava sat.

U to ime, svom voljenom, jedinom, a samim tim i najdražem klubu, želim sretan 70. rođendan, uz samo jednu želju, da u narednih 70 osvoji mnogo više trofeja i stekne mnogo više legendi i simbola.

JEDAN JE CILJ,
JEDAN JE PUT,
SAMO JE JEDAN DOM !!!

FrancescoTotti je napisao/la:e ako ovo bude tačno, onda je baš sretan rođendan klubu

MCMXLVI je napisao/la:

FrancescoTotti je napisao/la:e ako ovo bude tačno, onda je baš sretan rođendan klubu

Evo unaprijed tebi prvom da cestitam

Na današnji dan, prije 70 punih godina, osnovano je Fiskulturno društvo "Torpedo". Tog dana održana je zajednička sjednica RSD Udarnik i OFD Sloboda, a Safa Džinović, Šefket Maglajlić i ostali koji su tog dana sjedili iza zatvorenih vrata velike sale Fiskulturnog doma u Sarajevu, vjerovatno nisu bili svjesni da prisustvuju historijskom stvaranju jednog od najvećih ne samo fudbalskih, nego i sportskih kolektiva na ovim prostorima.

I ne, nije Sarajevo najveći klub zato što je samo godinu nakon osnivanja osvojilo treće mjesto u Kupu Maršala Tita ili što mu je samo četiri godine trebalo da se uvrsti među pet najboljih klubova Jugoslavije. Nije Sarajevo najveći klub ni zbog toga što je jedino iz BiH dva puta bilo šampion Jugoslavije, što je davne 1967. godine bilo među 16 najboljih klubova Evrope, niti zato što je samo tri godine svog postojanja provelo izvan najvišeg ranga, a od još davnije 1958. godine nikad nije ispalo iz najeltinijeg ranga Jugoslavije, a potom Bosne i Hercegovine.

Sarajevo je najveće zato što je kroz proteklih sedam decenija svom gradu podarilo nezapamćene sportske spektakle. Sarajevo je najveće zato što je pronijelo ime svog grada kroz cijeli svijet, s ponosom i slavom. Sarajevo je najveće zato što je u svojih sedam decenija postojanja utkalo mnoge fudbalske i ljudske veličine, koje su ponosno branile boje ovog kluba. "Svi u napad, jedan je Hase", možda jeste najomiljenija parola svih bolesnika u bordo boju i Hase zaista jeste najveći čovjek među svim fudbalerima koji su igrali za ovaj slavni klub, te u isto vrijeme vjerovatno i najveći fudbaler među svim ljudima koji su se rodili podno Trebevića, ali Hase nije jedini čovjek koji predstavlja veličinu ovog kluba. Hase jeste Sarajevo i Sarajevo jeste Hase, Sarajevo i Hase jesu jedno, ali veličina Sarajeva leži upravo u tome da Hase nije jedini simbol i jedina legenda ovog kluba. Ali jeste najveća.

Simbol Sarajeva je i Miroslav "Meho" Brozović. Čovjek koji je 1948. godine osvojio titulu prvaka Jugoslavije, a onda skinuo kapitensku traku i došao u šeher, da od Sarajeva napravi klub i to zaista i jeste uradio. Simbol Sarajeva je i Mehina desna ruka, Slavko Zagorac. Čovjek koji je Sarajevo prvi uveo u Prvu ligu i koji je uskakao na klupu kad god je zatrebalo. Kad god bi se temperamentni Mostarac posvađao sa upravom kluba, pa se naljutio i otišao, adresa na koju su se iz kluba obraćali je bila ista. Slavko Zagorac. Došao bi kao vatrogasac, gasio požar, a onda se tiho i u tišini vraćao nazad na mjesto pomoćnog trenera, kada bi Meho shvatio da ipak ne može bez svog Sarajeva. A kako i ne bi, Broza je ipak Broza.

Simboli Sarajeva su braća Lovrić, Đuka i Franjo, koji su skupa igrali u Slobodi, potom u Torpedu, a onda u Sarajevu i godinama bili nosioci igre našeg kluba. Zajedno su dva puta uvodili Sarajevo u Prvu ligu, a nakon Đukine prerane smrti, Franco je smogao snage da ostane još jednu godinu na terenu i sa kapitenskom trakom na ruci, posljednji, treći put vrati Sarajevo tamo gdje pripada.

Simboli Sarajeva su i Lav Mantula, Suad Švraka, Dobrivoje Živkov, Vlatko Konjevod, Ivica Glavočević, Stipe Pejak, Marcel Žigante i svi ostali koji su dres Sarajeva nosili kad je bilo možda i najteže. U prvim godinama osnivanja.
Simbol Sarajeva je i Abdulah Gegić. Mladi trener koji je stigao iz Novog Pazara i za kratko vrijeme promijenio mentalni sklop svih ljudi u klubu, ali i navijača. Abdulah Gegić je za samo dvije godine napravio revoluciju FK Sarajevo i od tima koji se zadovoljavao sredinom tabele, napravio klub koji želi da dostigne Olimp i da postane prvak Jugoslavije. Gegić je tako, osvajanjem četvrtog i drugog mjesta u samo dvije godine, udario temelje prvoj šampionskoj generaciji, koju je do trona odveo, a ko bi drugi nego Broza.

Simbol Sarajeva je Ibro biogradlić koji je cijelu svoju karijeru proveo na Koševu, a skupa sa svojim jaranom Hasetom, dres Sarajeva nosio je dok god su njegove noge imale snage za još jednu utakmicu.

Otišli su te davne 1967. sa Koševa, pravac u legendu i Hase i Ibro, ali baš tada, Sarajevo je pokazalo koliko je veliko. I bez Haseta i bez Ibre, osvojena je šampionska titula. Hej, šampionska titula. Sarajevo, pa šampion. I to Jugoslavije. Nije nikad do tada nijednom sportskom kolektivu iz male, siromašne SRBiH pošlo za rukom da bude državni prvak, ali eto Sarajevu jeste. A jeste, zato što je imalo nove simbole, nove legende.

Simbol Sarajeva je Mirso Fazlagić, kapiten šampionske generacije, ali nije šala, kapiten i reprezentacije Jugoslavije i to ne bilo kakve reprezentacije, nego tima koji je najveći uspjeh u historiji te države i igrao finale Evropskog prvenstva. Zamisli, ljeto 1968. godina, olimpijski stadion u Rimu, finale Evropskog prvenstva, izlaze Italijani, a za njima Jugosloveni, a na čelu povorke, kapiten FK Sarajevo. Nije šala.

Simbol Sarajeva je Vahidin Musemić. Niko za njega do te 1966. godine nije ni znao, a onda se vinuo u visine. Zabijao je Musemija i glavom i nogom. Zabijao je Musemija i malim i velikim protivnicima. Zabio je Musemija i slavnom Manchester Unitedu, ali italijanske sudija poništiše čist gol.

Simbol Sarajeva je kompletna prva šampionska generacija. Sirćo na golu, Mirso i Muzur na bekovima, Prljača, Bajić i Jesenković u half liniji, Šiljkut i Blažević na polutkama, dva Boška na dva ćoška i Musemija u sredini.
Simbol Sarajeva je i Edhem Šljivo, neumorni kapiten, veliki majstor, koji je morao otići u inostranstvo, pa da selektori prepoznaju njegov kvalitet i da ga zovu u reprezentaciju.

Simbol Sarajeva je i Dragan Simić, Anđelko Tešan, Nijaz Ferhatović, Ante Rajković i mnogi drugi koji su igrali u razdoblju između dvije šampionske generacije i koji nisu imali tu sreću da sa Sarajevom osvoje titulu, ali su ipak ostavili neizbrisiv trag na našem najvećem stadionu.

A kad sam već kod igrača koji nisu osvojili titulu, ali su simbol ovog velikog kluba, onda je jedan takav i onaj posebni, Safet Sušić Pape. Koliko samo ljudi navija danas za Sarajevo, jer su njihovi očevi ili djedovi bili oduševljeni Papetovim igrama. Koliko samo stanovnika našeg grada, rođenih tamo početkom osamdesetih, danas nosi ime po njemu, po vjerovatno najvećem majstoru kojeg je dalo ovih 51.129 kvadratnih kilometara, koliko danas čini Bosnu i Hercegovinu.

Otišao je Pape, a došla je nova titula. Valjda opet u inat svima onima koji su mislili da je Sarajevo samo mali klub, koji je imao jednog ili dva velika igrača. E pa nije. Sarajevo je te 1985. ponovo dobilo svoje nove simbole. Đurković na golu, Radeljaš i Kapetanović na bekovima, Čala, Hadžija i Jozić u half liniji, Slaviša i Merdanović na polutkama, Paja i Jakovljević na krilima i ponovo Musemija u sredini, ali ovaj put Vahidinov mlađi brat. I tako Sarajevo po drugi put postade prvak Jugoslavije. Do tada, nikad niko, izvan velike četvorke, nije uspio osvojiti dvije titule, e pa Veliko Sarajevo jeste.

Simbol Sarajeva je i Svetozar Vujović, neumorni direktor, koji ni po završetku igračke karijere nije napuštao svoj klub. Nije ga napuštao ni u najvećoj rezultatskoj krizi, a nije ga napustio ni u ratu. Ostao je u svom gradu, u svom klubu, kao prkos, kao simbol, kao legenda ovog velikog kluba.

Simboli Sarajeva su i svi momci koji su u najtežim, poslijeratnim godinama nosili dres Sarajeva. Nije se tad igralo za pare, kao danas. Nije se tad igralo da bi se prodalo u drugu kazahstansku ligu, kao danas. Tad se igralo jer se Sarajevo voljelo. A ti momci su zaista voljeli svoj klub. Dženo i Doda Uščuplić, Amar i Nidal Ferhatović, Gogalić, Zeka, Tošo, Avdić i mnogo drugi.

Preživjelo je Sarajevo i pokušaj uništavanja, 1999. godine. Ali onako, ponosno. Nije Sarajevo plakalo, ni danas, 17 godina poslije, nijedan navijač Sarajeva ne plače i ne kuka. Došao novi klub, oteo par igrača, pa šta? Imalo je Sarajevo svog Alaima, Škoru, Berberovića, svoje momke kojima je pružilo šansu, a navijači nikad nisu sebi dozvolili da stvaraju mitove o pokušaju gašenja kluba. Ipak je Sarajevo veliki klub, koga briga za par igrača.

Simboli Sarajeva su i svi momci koji su donijeli slavlje svojim navijačima u posljednjih 15 godina. Možda to više nije taj nivo kao u bivšoj državi, možda to više nije taj kvalitet fudbala, ali bolesnik je bolesnik. Bolesniku treba lijek, a najbolji lijekovi su golovi najdražeg tima, kao da je bitno da li je to gol protiv Partizana i Zvezde ili gol protiv Mladosti i Rudara. Simboli Sarajeva su i Obuća, Hadžija, Lede, Torlak, Husejinović, Velkoski, Cimirot, Benko i svi ostali momci zbog kojih je 30.000 ljudi znalo do dugo u noć pjevati pred Vječnom vatrom.

Sarajevo možda jeste u krizi, rezultatskoj, kadrovskoj ili nekoj drugoj, ali Sarajevo je veliko. Sve će ovo proći i kriza i loši rezultati i loši igrači, a Sarajevo će ostati, ostaće da prkosno i ponosno predstavlja svoj grad, čije ime nosi i da zauvijek uveseljava armiju svojih navijača.

Navijača, koji su također simbol Sarajeva. Onih malih, običnih ljudi, koji ne mogu zamisliti dan bez Sarajeva. Bilo da je to analiza posljednje utakmice, priča o igračima, podsjećanja na neka sretnija vremena ili maštanje o nekim boljim danima, Sarajevo je dio tih ljudi, tih bolesnika i tako će zauvijek i biti.

Na današnji dan, veliko Sarajevo slavi svoj 70. rođendan, a ja, kao samo jedan u nizu ovih običnih bolesnika, običnih malih ljudi, koji ponosno čini bordo porodicu i čini Sarajevo velikim, koristim priliku da obavijestim sve svoje prijatelje da sam baš danas dan uklopio posljednje slovo u svojoj knjizi. Knjizi na kojoj sam radio punih pet godina, a koja će da sadrži autentičnu historiju FK Sarajevo. Dan, kada će se knjiga "Bordo vremeplov" napokon naći na policama svih ostalih bolesnika se približio i polahko, ali sigurno otkucava sat.

U to ime, svom voljenom, jedinom, a samim tim i najdražem klubu, želim sretan 70. rođendan, uz samo jednu želju, da u narednih 70 osvoji mnogo više trofeja i stekne mnogo više legendi i simbola.

JEDAN JE CILJ,
JEDAN JE PUT,
SAMO JE JEDAN DOM !!!