Post
Postao/la Kawhi » 26 sep 2016, 15:12
Njemački jezik je sjajan u činjenici da je moguće složiti frankensteinovsku riječ koja će odmah dobiti ispravno značenje. Recimo, Reifendruckkontrollsystem je riječ koja označava sistem koji kontrolira tlak u gumama. Izmišljen je novi sustav i bilo je potrebno imenovati ga.
Umjesto da upotrijebe imaginaciju i nazovu taj sustav kontrole tlaka u pneumaticima fingans ili nekom drugom izmišljenom nakupinom slova, u Njemačkoj su taj sustav jednostavno doslovno opisali. Tako, kad god je potrebna nova riječ za opisati neki pojam, spoji se nekoliko već postojećih riječi i problem je riješen.
Savijanje pravila
Na sličan način problem je riješio i vlasnik Red Bulla Dietrich Mateschitz. Kako strogi pravilnici Njemačkog nogometnog saveza zabranjuju davanje imena kluba po sponzoru, sastavljena je sintagma RasenBallsport Leipzig, u doslovnom prijevodu − Loptački sport na travi Leipzig. Poanta je jasna, u ime kluba bilo je potrebno usaditi jasnu referencu na Red Bull, a pritom ne prekršiti pravila. I tako je 2009. rođen RB Leipzig, najomraženiji klub u Bundesligi. Pa i šire.
Zapravo, priča kreće nešto ranije. I na nekom drugom mjestu. U travnju 2005. godine, Dietrich Mateschitz odlučio je preuzeti nogometni i hokejski klub u Salzburgu. I dok je preuzimanje hokejaškog kluba išlo bez ikakvih problema, s nogometnim dijelom pogodbe je bilo više problema. Naime Austria Salzburg, kroz 90-te poznata i kao Casino Salzburg, klub je slavne povijesti i jake navijačke baze. Navijači Austrije odbili su ikakve razgovore o promjeni imena, klupskih boja i cjelokupnog identiteta kluba.
Red Bull Salzburg
Međutim, nakon što je nova uprava iz tradicionalne ljubičaste prešla u redbullovsku crven-bijelu, svjesni da to više nije njihov klub osnovali su klub SV Austria Salzburg, koji je krenuvši iz regionalnih liga sada negdje u limbu između drugog i trećeg razreda austrijskog nogometa. Ipak, ovo nije priča o njima, već o Red Bullu. Koji se čak ni ne zove Red Bull.
Međutim, sa svojim austrijskim bratom dijeli korijene. Naime, upravo je u Salzburgu Mateschitz sa svojim ljudima shvatio koji je ispravan model za put prema vrhu. Na početku, u Salzburg su dolazili iskusni i poznati igrači. Alexander Zickler i Thomas Linke, velika imena Bundeslige, Bayerna i Elfa došli su po zadnji izdašni ugovor u Red Bull. Isto je napravio i Niko Kovač, ali i sva sila prekaljenih internacionalaca. Međutim, Mateschitz je brzo shvatio da tako neće do rezultatskog iskoraka u Ligi prvaka, a posljedično ni do marketinškog i financijskog uspjeha.
Zaokret u filozofiji
Odlučio se na promjenu paradigme. Ulaganje u mlade i talentirane igrače i još talentiranije stručne kadrove. Nakon zahvale starcima nogu je dobio i Giovanni Trapattoni s kojim je osvojena premijerna titula, a kormilo je preuzeo legenda Football Managera Ricardo Moniz. Njega je nakon samo godinu dana i dvostruke krune zamijenio Roger Schmidt. Doveden je iz Paderborna i instaliran na Monizovo mjesto jer je zaključeno kako je riječ o talentiranijem i revolucionarnijem treneru. S njim, na mjesto sportskog direktora doveden je bivši šef Stuttgarta, Schalkea i Hoffenheima, Ralf Rangnick.
Rangnick je sačuvao leđa Schmidtu čak i kad je u prvoj sezoni izgubio naslov od Austrije Beč i ispao u kvalifikacijama za Ligu prvaka od amatera iz Luksemburga. Zanimljiv način poslovanja, ako znamo za praksu sječe trenerskih glava u tajkunskim klubovima, i blisku činjenicu da je Kranjčar na klupi Dinama izdržao 87 dana.
pak, vizija je nepokolebljiva, vjera čvrsta, a povjerenje stabilno i stvari su se polako popravljale. Momčad je rasla. Već iduće godine nizale su se pobjede, dominiralo se prvenstvom i Europskom ligom, igrači su briljirali, a mnogo jači klubovi su tražili taktičku inspiraciju u Salzburgu. Red Bull Salzburg je u tom trenutku bio primarni projekt, a RB Leipzig samo mlađi brat, svojevrsna Lokomotiva u koju će slati igrače na kaljenje.
Bolno otrježnjenje
A onda, koliko god novaca imao i kako god dobro radio, Mateschitz je shvatio da će ostati provincija europskog nogometa. Sadio Mané, sada prvotimac Liverpoola, otišao je u Southampton. Kevin Kampl, danas prvotimac Bayera iz Leverkusena, otišao je u Borussiju Dortmund. Ostali su i bez trenera Schmidta, koji je potpisao za Bayer.
Mateschitz je shvatio da ima prave ljude, da ima dobar model, međutim da je okruženje krivo. Trebao je veće tržište, ligu petice i klub koji će moći ne samo zadržati svoje ključne igrače, nego i privući pojačanja koja nije mogao natjerati u Salzburg. I odabrao je Leipzig. I to nimalo slučajno.
Leipzig kao obećana zemlja
Čak šest godina Istočna Njemačka nije imala Bundesligaša. Propast nogometa u bivšem DDR-u je bila fascinantna. Od Magdeburga, Dinamo Dresdena i Lokomotive iz Leipziga nije ostalo ništa, jedino se stabilnom donekle držala Herta, koja je ipak klub iz Berlina, doduše iz DDR dijela. Da ironija bude potpuna, Nijemci su nogometni savez osnovali upravo u Leipzigu, a prvi njemački prvak bio je VFB Leipzig koji je 1903. u Hamburgu pobijedio DFC Prague (!!) rezultatom 7-2.
Nakon 1945.
VFB Leipzig je postao Lokomotiva, koja je bila jedan od simbol istočnjačkog sporta, s ogromnom navijačkom bazom. Ipak, slabo snalaženje u tranziciji gurnulo ih je u stečaj 2004. što ostavlja priličnu prazninu u Leipzigu, gradu kojem gravitira više od milijun stanovnika. Upravo na tu prazninu ciljao je Mateschitz kad je 2009. od SSV Markranstaedta otkupio licencu za nastup u petom rangu njemačkog nogometa.
Računao je i na činjenicu da je za potrebe Mundijala 2006. u Leipzigu izgrađen moderan stadion od preko 40 tisuća mjesta, najveći u Istočnoj Njemačkoj, a bez pravog korisnika. Računao je i na to kako će biti dočekan kao spasitelj nogometa na Istoku. Međutim, nije računao da je njemački nogomet krojen po mjeri navijača. I da nitko ne voli pametnjakoviće koji izigravaju pravila.
Identitet njemačkog nogometa
A jednako kao što je izigrao pravilo o zabrani sponzorskog imena, koje je dopušteno samo povijesnim iznimkama u kojima je vlasnik barem 20 godina u strukturi kluba (kao što je Bayer), izigrao je i temelj njemačkog nogometa.
Regel 50+1 ili pravilo o tome da 50% + 1 glas u izboru uprave ide navijačima, odnosno članovima kluba je nešto čime se Nijemci ponose i do čega drže, nešto čime garantiraju da nogomet koliko god klizio u konzumerizam ostaje u rukama onih zbog kojih se nogomet i igra, a klubovi zarađuju – navijača. Pravilo je garancija da će nogomet ostati izvorna zabava, otvoreno okruženje dostupno svima, a ne samo tajkunima i biznismenima koji će ga koristiti kao osobnu igračku. A Red Bull je sve osim otvoren i dostupan.
Dok Borussija ima 140 tisuća članova, a Bayern 270 tisuća, članarina, ovisno o vrsti članstva, se kreće između 30 i 70 eura, RB Leipzig ima članarinu od tisuću eura i samo 8 (osam!!) nepoznatih članova, u pravilu članova obitelji Mateschitz i bližih suradnika. Jer, zamislite, poseban odbor ima pravo odbaciti svaku prijavu članstva bez ikakvog objašnjenja. Nitko ne voli pametnjakoviće koji izigravaju pravila, tako se Red Bullov nogometni projekt ponovo susreo s otporom domicilnih navijača i čitave nogometne javnosti.
Moralno upitno poslovanje kluba
Nema ništa ilegalno u radu uprave, niti u samom uređenju kluba, nijedan pravilnik nije prekršen. Samo u ovoj njemačkoj inačici borbe između ulice i jednog gazde, nijedno neutralno srce nije pridobiveno na stranu “Bikova”. Barem zasad. I teško da će tako skoro, jer riječ je o identitetu, svjetonazoru i jednom posebnom načinu razmišljanja koje mi Hrvati u globalu još teško shvaćamo.
Hans-Joachim Watzke, čelnik Borussije Dortmund, ovakvo poslovanje i uređenje kluba je nazvao moralno upitnim. Za razliku od uređenja i financijske prakse koja je zapravo neupitno nemoralna i odbojna, sa sportskog aspekta priče u Leipzigu se rađa veliki projekt koji će ubrzo dati dimenziju više Bundesligi.
Precizan plan sportskog napretka
Jer u jednom od rijetkih intervjua, 2011. Mateschitz, dok su brodili trećom ligom, je najavio kako očekuje ulazak u Bundesligu u razdoblju od 3 do 5 godina. Plan je ispunjen. Kako i ne bi bio, u Red Bullu se radi jako pametno. Nije riječ o proizvodu koji je toliko korišten, koliko je razvikan. Sjetite se kad ste zadnji put popili limenku Red Bulla.
U pravilu, ne tako skoro, ali ipak znate da razbuđuje i da daje krila, a zbog toga poslovno carstvo cvijeta. Umjesto da sponzorira BMX team, Red Bull organizira utrku. Umjesto da sponzorira Felixa Baumgartnera, Red Bull ga dovede na rub svemira i baci ga u spektaklu godine. Umjesto da sponzorira uspješan klub, Red Bull odluči izgraditi vlastiti i tako podignuti vrijednost vlastitog branda.
Glavni arhitekt izgradnje je ponovo Ralf Rangnick. Umjesto u razvikana imena koja bi možda došla i u drugu ligu, novac je ulagan u mlade igrače i vrhunsku akademiju koja pruža nevjerojatne uvjete za razvoj mladim talentima. Na površini većoj od 90 tisuća metara četvornih, s budžetom od preko 40 milijuna eura, izgrađen je trening kamp, koji je otvoren prošle godine. Ključna trenerska i rukovodeća mjesta popunjena su Thomasom Schlieckom iz Schalkea, te Friederom Schrofom i Thomasom Albeckom iz Stuttarta.
Važna uloga u Ligi prvaka
Poznavatelji prilika u njemačkom nogometu znaju kako je riječ o ključnim zaposlenicima dvije najbolje omladinske škole, toliko dobre da je pod Schrofovim vodstvom Stuttgart osvojio čak 15 omladinskih prvenstava u različitim uzrastima. Uz takve uvjete, stručnjake kojima su pruženi gotovo neograničeni resursi, Joshua Kimmich će u reprezentaciji ubrzo dobiti kolege koje su prve seniorske nastupe upisali u RB Leipzigu, baš kao što je on.
U čekanju vlastitih izdanaka, napravljena su pojačanja. Bez pravih blockbuster transfera napadačka linija već sada izgleda fantastično. Timo Werner i David Selke, mlade uzdanice njemačkog nogometa, dvojica iznimno talentiranih napadača od kojih se očekuje da nose reprezentaciju u godinama koje dolaze. Uz njih imaju Sabitzera i Poulsena, te iako nitko od navedenih nije stariji od ’95. godišta, možemo pričati o jednoj od najjačih napadačkih linija u Bundesligi.
Dok je u obranu doveden Kyriakos Papadopoulos, koji je sa 24 godine u ovom okruženju super iskusan, rupe u redovima su popunjene iz Salzburga, koji je poslušno preuzeo ulogu mlađeg brata. Ovako mlada momčad sigurno će imati oscilacije, ali 2011. Mateschitz je pored ulaska u Bundesligu u tri do pet godina, najavio da će igrati važnu ulogu u Ligi prvaka do 2020. U ligi će ostati sigurno, gdje će biti 2020. ostaje vidjeti.
Multinacionalna kompanija koja gazi
Izigravaju pravila, igraju se s navijačima, ismijavaju čitavu nogometnu kulturu jedne zemlje, međutim itekako znaju što rade. Riječ je o čitavom multinacionalnom konzorciju. Red Bull Salzburg koji će skupljati zanimljive prospekte druge klase i spriječiti da netko prođe ispod radara. Red Bull New York koji će skupljati marketinške zlatne koke van napona snage poput Thierrya Henrya. Red Bull Sao Paolo i Red Bull Ghana koji će biti zaduženi za skauting i regrutaciju top talenata. Pravi multinacionalna korporacija.
I svi skupa upregnuti u isti cilj, da jedan klub koji uopće nije Red Bull nego Loptački klub na travi bude jak faktor u Ligi prvaka. Misli li netko da neće uspjeti? Pratite ih, nemojte propustiti stvaranje povijesti. I nemojte reći da niste bili upozoreni, na istoku Njemačke se diže sila koja ima snagu promijeniti sliku nogometne Europe. Gigant u nastajanju. Možda su stvarno najomraženiji klub u Njemačkoj, ali to ih dosad nije nimalo smetalo. A ako nastane neki problem, sigurno će već naći model kako ga zaobići. Moćni su, bogati su, odlučni su. I nimalo im ne smeta što se zovu najglupljim imenom u povijesti sporta − Loptački klub na travnjaku Leipzig
Danju hladna k'o Kazan, noću sija k'o Rubin
