SportSport.ba

mohikanac12 je napisao/la: ↑

06 jan 2020, 16:02

VINKO BORAC 92-95


FK 5ARAJEVO TURNEJA

svrakino1921 je napisao/la: ↑

06 jan 2020, 16:07

mohikanac12 je napisao/la: ↑

06 jan 2020, 16:02

VINKO BORAC 92-95


FK 5ARAJEVO TURNEJA

Postovanje Sefe

To turneja ih udara u mali mozak

Al je merak trljat vam nos sa ovim. Balije.

mohikanac12 je napisao/la: ↑

06 jan 2020, 16:02

VINKO BORAC 92-95


FK 5ARAJEVO TURNEJA

Zip je napisao/la: ↑

06 jan 2020, 16:24

mohikanac12 je napisao/la: ↑

06 jan 2020, 16:02

VINKO BORAC 92-95


FK 5ARAJEVO TURNEJA

MLADEN VOJIČIĆ TIFA

mohikanac12 je napisao/la: ↑

06 jan 2020, 16:26

Zip je napisao/la: ↑

06 jan 2020, 16:24

mohikanac12 je napisao/la: ↑

06 jan 2020, 16:02

VINKO BORAC 92-95


FK 5ARAJEVO TURNEJA

MLADEN VOJIČIĆ TIFA

Pisu mi Hz u pp da ti Sabrina baci dildo i kaze aport?

svrakino1921 je napisao/la: ↑

06 jan 2020, 16:36

Sefe

Ovo turneja-dezerteri je tako ubitacno pa i tako yebitacno da se ne mogu od ovoga uhavizat nikako

SEFOV-SAH MAT

Denchi je napisao/la: ↑

06 jan 2020, 16:39

Amar Osim Kamata

1991 - SR Saint-Dié (telegram od Ivice bježi sine)
1992 - Vauban
1996 - željezničar(telegram od Ivice vrati se sine sad je sigurno)
TOUR DE FRANCE

Ramiz868 je napisao/la: ↑

06 jan 2020, 16:48

E moj balavce balavi i nezahvalni
Porodica Osim je hiljade eura donirala za pomoc armiji bih i ti to ne cijenis!
Mrznja prema najvecem BIH treneru gospodinu Amaru Osimu je stvarno odvratna.
Ne mogu neki preboliti poraze koje im je nanio najvecih BIH trener gospodin Amar Osim.
Pa ga nazivaju ruznim imenima i provociraju najveceg BIH trenera gospodina Amara Osima.
Ti ljudi sto provociraju najveceg BIH trenera gospodina Amara Osima su bestidnici i ljudi puni sebe!
Ovaj odlomak iz Biblije perfektno opisuje ljude koji vrijedaju najveceg BIH trenera Amara Osima:

Psalam 10:4 objašnjava da su ponosni toliko obuzeti sobom da su im misli daleko od Boga: „Bezbožnik zbori u obijesti svojoj: 'Ne, istrage nema! Ta ni Boga nema!' I u tome sva mu je misao.” Ova vrsta umišljenoga ponosa suprotna je duhu poniznosti koji Bog traži: „Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko” (Matej 5:3).

U sjeni pored aerodroma osam ljudi skupilo se iza hrpe snijega: vojnik i sedam nogometaša. Ili su barem jednom bili nogometaši. Bio je februar 1993. godine, a fudbal u Sarajevu se nije igrao više od godinu dana. Opsada Sarajeva, koja će trajati četiri godine, počela je u aprilu 1992, samo mjesec nakon što je Bosna i Hercegovina proglasila nezavisnost od Jugoslavije. Bitka za kontrolu nad glavnim gradom bila je središte rata koji je odnio više od 100.000 života.

Muškarci su izgledali fizički zdravo i sprint od nekoliko stotina metara ne bi im trebao predstavljati problem. Da bi pobjegli iz grada i došli na slobodni teritorij morali su preći aerodromsku pistu koju su sa snajperima držali pod kontrolom bosanski Srbi koji su željeli zasebnu državu. Trčanje preko piste je najvažnija utrka u životima igrača.

Organizator ovog putovanja bio je Fuad Muzurović, tadašnji trener FK Sarajevo, jednog od dva najveća kluba u državi. Muzurović je želio izvesti svoje igrače na svjetsku turneju, igrajući seriju prijateljskih utakmica koje bi obezbijedile novac za bosansku siročad i ratne veterane, te upoznali svijet sa smrtonosnim sukobom kako bi poduzeo neku akciju.

- Ovo će biti naš način borbe za BiH – kazao je tada Mirza Varešanović, Bošnjak koji je igrao za Sarajevo i koji je bio na prvim linijama odbrane više od godinu prije nego što je pozvan da se pridruži Muzurovićevoj turneji.

- Ljudi su mislili da je bolje da se borimo, ali pošto smo bili poznati, predsjednik Alija Izetbegović je smatrao da je bilo korisnije da izađemo i igramo kao ekipa iz okupiranog grada. Tako smo postali neka vrsta bosanskih ambasadora – kazao je Varešanović.

Uprkos tome što se nije igrala liga, fudbaleri Sarajeva su trenirali.

- Trenirali smo u košarkaškoj dvorani. Svaki dan smo išli na trening, dok su nas gađali iz snajpera i bacali granate, ali naša ljubav prema klubu i fudbalu bila je veća od straha za živote. To je bila naša borba – istakao je Varešanović.

Da bi postali ambasadori, morali su prvo pobjeći iz Sarajeva. U područjima koje nisu blokirale srpske snage, nadzor su vršile mirovne trupe UN-a. Tim je bio podijeljen u grupe od po sedam ljudi, svaki pod vodstvom pripadnika bosanskih snaga. Pokušavali su pobjeći četiri uzastopne noći.

- Kleknuli smo ispred aerodroma, a onda je vojnik povikao “trčite kao u paklu”. Pobjegli smo s vrećama na leđima i nismo se zaustavljali narednih 200 metara – kazao je Muzurović i prisjetio kako su Srbi pucali na njih iz snajpera kad su se našli na pola piste, ali srećom, niko nije bio pogođen. Potom su naišle snage UN-a koje su sprečavala prelazak piste iz grada u Butmir i obratno, ali su se Muzurović i društvo snašli.

- Kad smo vidjeli svjetlost na transporteru UN-a okrenuli smo se u drugom pravcu i ispalo je kao da smo željeli ući u grad. Oni su nas stavili u transporter i odveli gdje smo i željeli da budemo. To je igra koju smo morali igrati – rekao je Muzurović.

Kad su došli na slobodnu teritoriju, tim je morao usred noći proći Igman i Bjelašnicu koji su bili pod snijegom, uz to izbjegavajući srpske patrole. Na kraju su stigli u Zagreb gdje im je smještaj i opremu obezbijedio Miroslav Blažević.

U februaru 1993. godine Muzurović je sa Sarajevom igrao protiv Hajduka prvu utakmicu na turneji u kojoj su skupili 54 utakmice u 17 zemalja, od Austrije do Saudijske Arabije. Igrači su bili i kod pape Ivana Pavla II u Vatikanu, a nakon što su dobili iransku reprezentaciju u Teheranu sa 3:1 susreli su se i predsjednikom Ali Akbar Hashemi Rafsanjanijem.

Bijeg preko aerodromske piste i turneja FK Sarajeva obilježili su rođenje profesionalnog fudbala nezavisne BiH