SportSport.ba

tm01hzne je napisao/la: ↑

30 sep 2020, 12:00

Protiv Zrinjskog nam sudi Luka Bilbija. Mahači su Kačavenda i Udovičić, a 4. je Bojo.

Dosad skor sa Bilbijom, 4p-3n-0i

Denchi je napisao/la: ↑

30 sep 2020, 12:44

tm01hzne je napisao/la: ↑

30 sep 2020, 12:00

Protiv Zrinjskog nam sudi Luka Bilbija. Mahači su Kačavenda i Udovičić, a 4. je Bojo.

Dosad skor sa Bilbijom, 4p-3n-0i

Ne kontam fakat kako ce rod Nemanje svirat taj mec???

Amca007 je napisao/la: ↑

30 sep 2020, 11:55

Bas je lahko biti navijac Sarajeva danas. Onako bez srkleta

AVDO 24 GODINE!!

Steven11 je napisao/la: ↑

30 sep 2020, 13:20

Celtic squad update v Sarajevo;

- Albian Ajeti won’t travelled to Sarajevo, neither will James Forrest

Igrat ce wing back Frimpong koji je u dobroj formi i kojeg navijaci zele vidjeti u prvih 11.

PeppermintSA je napisao/la: ↑

30 sep 2020, 13:41

Evo, da napišem i jedan nešto duži post glede tekme i cijele atmosfere oko nje. Mi se nalazimo pred jednom velikom kapijom, pozlaćenom kroz koju možda prođemo sutra, a možda prolazak odložimo na neko vrijeme - no kroz kapiju, sudeći po svemu, sigurno ćemo proći. Zaustavimo se na trenutak, smirimo loptu, fudbalskim žargonom rečenom i upustimo se u duboku reminiscenciju. Naš klub je četrdeset godina bio klub mahale i ulice u onom pozitivnom smislu. Klub sarajevske jalije i sarajevske čaršije, spona između tadašnjih komunističkih vlasti koje su, htjeli li danas priznati ili ne, bili nosioci modernosti te stare tradicionalne sarajevske čaršije. Dakle spona izmedju novog i starog, tradicije i modernosti, duha i materije. Iz današnje perspektive naš klub je bio klub vica i raje, avlije i bašče. Nikad nismo imali novac, bivali smo prvaci one velike države a da igrači plate primili nisu, nikad nismo bili državni projekt, krpili smo se ali znali smo zašto. Bili smo nešto značajnije i iskrenije od svih drugih. Onda je došao i prošao rat, a mi smo iz njega izašli sluđeni i ranjeni. Mučili smo se u nezavisnoj Bosni, bili smo u besparici, trpili smo razne uprave i diletante koji nam obećaše kule i gradove ali nas izradiše, trofeje jedva da smo osvajali, igrači su nam igrali na prazan stomak no mi smo vjerovali. Naučili smo se na vjeru. Lebdjeli smo negdje između sna i jave. Svi mi navijači, bilo licno ili preko svjedočenja naših očeva, djedova i komsija, sjećali smo se nekih prošli vremena kada su Franco Lovrić, Meho Brozovic, Zivkov, Hase, Ibro Biogradlic, Šaran, dva Boška na dva coska, Mirso Fazlagic, Vahidin, Tešan, Keli, Pape, Paja, Husref...žarili i palili, osvajajući ponešto, ne mnogo ali još bitnije - rasplamsavajuci imaginaciju čaršije i mahala. Od zlatara do kazandzija, od kujundzija do tekstilaca; od bogatoj pa do siromašnih sve tri vjere, imaginacija je rasplamsavana kao vječna vatra koja nam je zavjet. Svi mi navijači, djeca sarajevske kaldrme, viseći u zraku i kolebacujuci se izmedju istoka i zapada, prošlosti i budućnosti, sarajevskog duha i sarajevske boli, a noseći ratne rane kao orden i vic kao melem, sanjarili smo da će naš klub, kao jedini stvarni predstavnik Sarajeva kao ideje jednoga dana napraviti taj iskorak - kakav takav. Kako je išla ona pjesma? Mi smo tu... Tada se pojavio amidza Tan - naš spasilac. Nismo mi njemu trebali ali nam je pomagao vise nego iko i zauvijek mu trebamo biti zahvalni. Ipak, za svaki korak naprijed pravili smo dva koraka nazad. Iako financijski jaki, trpili smo mnogo štošta - i mešetarenja i laži i promjene uprava i Ješiće i njegove Brazilce i treća mjesta i potpuna rasula. Djelovalo je da nikada nećemo uspjeti se izboriti s onom mračnom stranom našeg mentaliteta. Da ćemo uvijek ostati nedorečeni, osakaćeni i isključivo lokalnog karaktera. Ali sudbina je duboka voda. Dođe naš drugi spasilac Nam, nekim čudom, bez pompeznih najava sklopi se uprava koja radi svoj posao, dobismo igrače koji razumiju šta znaci nositi ovaj grb - dođoše i titulu i duple krune i odbrane titula i bogica sreća u onim potrebnim trenucima. Sad smo tu. Sutra stupamo pred pozlaćenu kapiju iz uvoda ovog posta kroz koju možemo nakon 90 ili 120 minuta igre ponosno i prkosno proći. Možemo napraviti onaj iskorak i lansirat se u eter o kojem su sanjali i naši očevi i naši djedovi. Možemo borbom, jedinstvom, vjerom i znanjem. Sutrašnji meč nije samo dvoboj dvaju fudbalskih klubova. To je dvoboj dva svijeta - onog materijalnog i onog duhovnog, onog surovog i onog romantičnog. To je bitka između centra i njene periferije, izmedju bogatog i siromašnog, izmedju obijesnog i pitomog. To je meč u kojem naši igrači neće samo igrati za sebe, ne samo za naš klub i ne samo za naš fudbal, nego meč u kojem će braniti čast cijele plejade velikana - i fudbalskih i nefudbalskih. Sutra ne igraju samo jedanaest momaka u bordo dresovima, sutra igra svaki komadić sarajevske kaldrme; sve i jedna legenda naših ulica, svi naši lokalni heroji, književnici i pjesnici, sevdalije i boemi; i samakovlija ukupan na jevrejskom groblju i Valter koji brani naš grad; i mulabdić koji ga opisa i despići koji iskazaše inat; i naša dva nobelovca iz prve gimnazije i naše gazije na kovačima koji nas odbraniše; i sefardski pjev koji nestade u vihoru rata i derviške tišina koja nas okameni; i indexi i dugme i pušenje i jabuka; i Gazi-Husref Beg i Karlo Paržik; i komšiluk i komšija. Sutra se igra i za dva Boška na dva coska, za direktora Vujovića i za legendarnom Haseta čiji duh odzvanja našim ulicama; i za Kindžeta koji bordo boju ponosno nosi i za Emerika Bluma koji nam pokaza da se sve može; i za Bosnu Srebrenu i za onih koje više nema - jer fudbal je život, a život je fudbal. Sutra ako prođemo kroz pozlaćenu kapiju svako dijete koje je u ovih 74 godine pustilo suzu zbog poraza biće usrećeno. Sutra nastupa gorda bitka Davida i Golijata i vjerujem u pobjedu. Ako pak momci ne uspiju, nemojte se dijeliti, preklinjem vas. Nemojte pljuvati i ružiti. Budite i dalje jedno i vjerujte i dalje jer kroz kapiju ćemo sigurno proći. Možda ne sutra, ali vrlo brzo hoćemo. Ako ne uspijemo sutra okrenimo se našoj ligi, podržimo momke, stručni stab i upravu. Osvojimo ponovo titulu, osnažimo se još, pojačajmo se još, nezaboravljajući ko smo i šta smo i njegujući sjećanje na sve one koji su prolili znoj i krv za naš klub. A ako to učinimo uspjeh je zagarantovan. Proći ćemo kroz tu kapiju.

BITI SRCEM VEZAN, U TOME LEŽI SNAGA!

Svi u napad jedan je Hase!

PeppermintSA je napisao/la: ↑

30 sep 2020, 13:41

Evo, da napišem i jedan nešto duži post glede tekme i cijele atmosfere oko nje. Mi se nalazimo pred jednom velikom kapijom, pozlaćenom kroz koju možda prođemo sutra, a možda prolazak odložimo na neko vrijeme - no kroz kapiju, sudeći po svemu, sigurno ćemo proći. Zaustavimo se na trenutak, smirimo loptu, fudbalskim žargonom rečenom i upustimo se u duboku reminiscenciju. Naš klub je četrdeset godina bio klub mahale i ulice u onom pozitivnom smislu. Klub sarajevske jalije i sarajevske čaršije, spona između tadašnjih komunističkih vlasti koje su, htjeli li danas priznati ili ne, bili nosioci modernosti te stare tradicionalne sarajevske čaršije. Dakle spona izmedju novog i starog, tradicije i modernosti, duha i materije. Iz današnje perspektive naš klub je bio klub vica i raje, avlije i bašče. Nikad nismo imali novac, bivali smo prvaci one velike države a da igrači plate primili nisu, nikad nismo bili državni projekt, krpili smo se ali znali smo zašto. Bili smo nešto značajnije i iskrenije od svih drugih. Onda je došao i prošao rat, a mi smo iz njega izašli sluđeni i ranjeni. Mučili smo se u nezavisnoj Bosni, bili smo u besparici, trpili smo razne uprave i diletante koji nam obećaše kule i gradove ali nas izradiše, trofeje jedva da smo osvajali, igrači su nam igrali na prazan stomak no mi smo vjerovali. Naučili smo se na vjeru. Lebdjeli smo negdje između sna i jave. Svi mi navijači, bilo licno ili preko svjedočenja naših očeva, djedova i komsija, sjećali smo se nekih prošli vremena kada su Franco Lovrić, Meho Brozovic, Zivkov, Hase, Ibro Biogradlic, Šaran, dva Boška na dva coska, Mirso Fazlagic, Vahidin, Tešan, Keli, Pape, Paja, Husref...žarili i palili, osvajajući ponešto, ne mnogo ali još bitnije - rasplamsavajuci imaginaciju čaršije i mahala. Od zlatara do kazandzija, od kujundzija do tekstilaca; od bogatoj pa do siromašnih sve tri vjere, imaginacija je rasplamsavana kao vječna vatra koja nam je zavjet. Svi mi navijači, djeca sarajevske kaldrme, viseći u zraku i kolebacujuci se izmedju istoka i zapada, prošlosti i budućnosti, sarajevskog duha i sarajevske boli, a noseći ratne rane kao orden i vic kao melem, sanjarili smo da će naš klub, kao jedini stvarni predstavnik Sarajeva kao ideje jednoga dana napraviti taj iskorak - kakav takav. Kako je išla ona pjesma? Mi smo tu... Tada se pojavio amidza Tan - naš spasilac. Nismo mi njemu trebali ali nam je pomagao vise nego iko i zauvijek mu trebamo biti zahvalni. Ipak, za svaki korak naprijed pravili smo dva koraka nazad. Iako financijski jaki, trpili smo mnogo štošta - i mešetarenja i laži i promjene uprava i Ješiće i njegove Brazilce i treća mjesta i potpuna rasula. Djelovalo je da nikada nećemo uspjeti se izboriti s onom mračnom stranom našeg mentaliteta. Da ćemo uvijek ostati nedorečeni, osakaćeni i isključivo lokalnog karaktera. Ali sudbina je duboka voda. Dođe naš drugi spasilac Nam, nekim čudom, bez pompeznih najava sklopi se uprava koja radi svoj posao, dobismo igrače koji razumiju šta znaci nositi ovaj grb - dođoše i titulu i duple krune i odbrane titula i bogica sreća u onim potrebnim trenucima. Sad smo tu. Sutra stupamo pred pozlaćenu kapiju iz uvoda ovog posta kroz koju možemo nakon 90 ili 120 minuta igre ponosno i prkosno proći. Možemo napraviti onaj iskorak i lansirat se u eter o kojem su sanjali i naši očevi i naši djedovi. Možemo borbom, jedinstvom, vjerom i znanjem. Sutrašnji meč nije samo dvoboj dvaju fudbalskih klubova. To je dvoboj dva svijeta - onog materijalnog i onog duhovnog, onog surovog i onog romantičnog. To je bitka između centra i njene periferije, izmedju bogatog i siromašnog, izmedju obijesnog i pitomog. To je meč u kojem naši igrači neće samo igrati za sebe, ne samo za naš klub i ne samo za naš fudbal, nego meč u kojem će braniti čast cijele plejade velikana - i fudbalskih i nefudbalskih. Sutra ne igraju samo jedanaest momaka u bordo dresovima, sutra igra svaki komadić sarajevske kaldrme; sve i jedna legenda naših ulica, svi naši lokalni heroji, književnici i pjesnici, sevdalije i boemi; i samakovlija ukupan na jevrejskom groblju i Valter koji brani naš grad; i mulabdić koji ga opisa i despići koji iskazaše inat; i naša dva nobelovca iz prve gimnazije i naše gazije na kovačima koji nas odbraniše; i sefardski pjev koji nestade u vihoru rata i derviške tišina koja nas okameni; i indexi i dugme i pušenje i jabuka; i Gazi-Husref Beg i Karlo Paržik; i komšiluk i komšija. Sutra se igra i za dva Boška na dva coska, za direktora Vujovića i za legendarnom Haseta čiji duh odzvanja našim ulicama; i za Kindžeta koji bordo boju ponosno nosi i za Emerika Bluma koji nam pokaza da se sve može; i za Bosnu Srebrenu i za onih koje više nema - jer fudbal je život, a život je fudbal. Sutra ako prođemo kroz pozlaćenu kapiju svako dijete koje je u ovih 74 godine pustilo suzu zbog poraza biće usrećeno. Sutra nastupa gorda bitka Davida i Golijata i vjerujem u pobjedu. Ako pak momci ne uspiju, nemojte se dijeliti, preklinjem vas. Nemojte pljuvati i ružiti. Budite i dalje jedno i vjerujte i dalje jer kroz kapiju ćemo sigurno proći. Možda ne sutra, ali vrlo brzo hoćemo. Ako ne uspijemo sutra okrenimo se našoj ligi, podržimo momke, stručni stab i upravu. Osvojimo ponovo titulu, osnažimo se još, pojačajmo se još, nezaboravljajući ko smo i šta smo i njegujući sjećanje na sve one koji su prolili znoj i krv za naš klub. A ako to učinimo uspjeh je zagarantovan. Proći ćemo kroz tu kapiju.

BITI SRCEM VEZAN, U TOME LEŽI SNAGA!

Svi u napad jedan je Hase!

PeppermintSA je napisao/la: ↑

30 sep 2020, 13:41

Evo, da napišem i jedan nešto duži post glede tekme i cijele atmosfere oko nje. Mi se nalazimo pred jednom velikom kapijom, pozlaćenom kroz koju možda prođemo sutra, a možda prolazak odložimo na neko vrijeme - no kroz kapiju, sudeći po svemu, sigurno ćemo proći. Zaustavimo se na trenutak, smirimo loptu, fudbalskim žargonom rečenom i upustimo se u duboku reminiscenciju. Naš klub je četrdeset godina bio klub mahale i ulice u onom pozitivnom smislu. Klub sarajevske jalije i sarajevske čaršije, spona između tadašnjih komunističkih vlasti koje su, htjeli li danas priznati ili ne, bili nosioci modernosti te stare tradicionalne sarajevske čaršije. Dakle spona izmedju novog i starog, tradicije i modernosti, duha i materije. Iz današnje perspektive naš klub je bio klub vica i raje, avlije i bašče. Nikad nismo imali novac, bivali smo prvaci one velike države a da igrači plate primili nisu, nikad nismo bili državni projekt, krpili smo se ali znali smo zašto. Bili smo nešto značajnije i iskrenije od svih drugih. Onda je došao i prošao rat, a mi smo iz njega izašli sluđeni i ranjeni. Mučili smo se u nezavisnoj Bosni, bili smo u besparici, trpili smo razne uprave i diletante koji nam obećaše kule i gradove ali nas izradiše, trofeje jedva da smo osvajali, igrači su nam igrali na prazan stomak no mi smo vjerovali. Naučili smo se na vjeru. Lebdjeli smo negdje između sna i jave. Svi mi navijači, bilo licno ili preko svjedočenja naših očeva, djedova i komsija, sjećali smo se nekih prošli vremena kada su Franco Lovrić, Meho Brozovic, Zivkov, Hase, Ibro Biogradlic, Šaran, dva Boška na dva coska, Mirso Fazlagic, Vahidin, Tešan, Keli, Pape, Paja, Husref...žarili i palili, osvajajući ponešto, ne mnogo ali još bitnije - rasplamsavajuci imaginaciju čaršije i mahala. Od zlatara do kazandzija, od kujundzija do tekstilaca; od bogatoj pa do siromašnih sve tri vjere, imaginacija je rasplamsavana kao vječna vatra koja nam je zavjet. Svi mi navijači, djeca sarajevske kaldrme, viseći u zraku i kolebacujuci se izmedju istoka i zapada, prošlosti i budućnosti, sarajevskog duha i sarajevske boli, a noseći ratne rane kao orden i vic kao melem, sanjarili smo da će naš klub, kao jedini stvarni predstavnik Sarajeva kao ideje jednoga dana napraviti taj iskorak - kakav takav. Kako je išla ona pjesma? Mi smo tu... Tada se pojavio amidza Tan - naš spasilac. Nismo mi njemu trebali ali nam je pomagao vise nego iko i zauvijek mu trebamo biti zahvalni. Ipak, za svaki korak naprijed pravili smo dva koraka nazad. Iako financijski jaki, trpili smo mnogo štošta - i mešetarenja i laži i promjene uprava i Ješiće i njegove Brazilce i treća mjesta i potpuna rasula. Djelovalo je da nikada nećemo uspjeti se izboriti s onom mračnom stranom našeg mentaliteta. Da ćemo uvijek ostati nedorečeni, osakaćeni i isključivo lokalnog karaktera. Ali sudbina je duboka voda. Dođe naš drugi spasilac Nam, nekim čudom, bez pompeznih najava sklopi se uprava koja radi svoj posao, dobismo igrače koji razumiju šta znaci nositi ovaj grb - dođoše i titulu i duple krune i odbrane titula i bogica sreća u onim potrebnim trenucima. Sad smo tu. Sutra stupamo pred pozlaćenu kapiju iz uvoda ovog posta kroz koju možemo nakon 90 ili 120 minuta igre ponosno i prkosno proći. Možemo napraviti onaj iskorak i lansirat se u eter o kojem su sanjali i naši očevi i naši djedovi. Možemo borbom, jedinstvom, vjerom i znanjem. Sutrašnji meč nije samo dvoboj dvaju fudbalskih klubova. To je dvoboj dva svijeta - onog materijalnog i onog duhovnog, onog surovog i onog romantičnog. To je bitka između centra i njene periferije, izmedju bogatog i siromašnog, izmedju obijesnog i pitomog. To je meč u kojem naši igrači neće samo igrati za sebe, ne samo za naš klub i ne samo za naš fudbal, nego meč u kojem će braniti čast cijele plejade velikana - i fudbalskih i nefudbalskih. Sutra ne igraju samo jedanaest momaka u bordo dresovima, sutra igra svaki komadić sarajevske kaldrme; sve i jedna legenda naših ulica, svi naši lokalni heroji, književnici i pjesnici, sevdalije i boemi; i samakovlija ukupan na jevrejskom groblju i Valter koji brani naš grad; i mulabdić koji ga opisa i despići koji iskazaše inat; i naša dva nobelovca iz prve gimnazije i naše gazije na kovačima koji nas odbraniše; i sefardski pjev koji nestade u vihoru rata i derviške tišina koja nas okameni; i indexi i dugme i pušenje i jabuka; i Gazi-Husref Beg i Karlo Paržik; i komšiluk i komšija. Sutra se igra i za dva Boška na dva coska, za direktora Vujovića i za legendarnom Haseta čiji duh odzvanja našim ulicama; i za Kindžeta koji bordo boju ponosno nosi i za Emerika Bluma koji nam pokaza da se sve može; i za Bosnu Srebrenu i za onih koje više nema - jer fudbal je život, a život je fudbal. Sutra ako prođemo kroz pozlaćenu kapiju svako dijete koje je u ovih 74 godine pustilo suzu zbog poraza biće usrećeno. Sutra nastupa gorda bitka Davida i Golijata i vjerujem u pobjedu. Ako pak momci ne uspiju, nemojte se dijeliti, preklinjem vas. Nemojte pljuvati i ružiti. Budite i dalje jedno i vjerujte i dalje jer kroz kapiju ćemo sigurno proći. Možda ne sutra, ali vrlo brzo hoćemo. Ako ne uspijemo sutra okrenimo se našoj ligi, podržimo momke, stručni stab i upravu. Osvojimo ponovo titulu, osnažimo se još, pojačajmo se još, nezaboravljajući ko smo i šta smo i njegujući sjećanje na sve one koji su prolili znoj i krv za naš klub. A ako to učinimo uspjeh je zagarantovan. Proći ćemo kroz tu kapiju.

BITI SRCEM VEZAN, U TOME LEŽI SNAGA!

Svi u napad jedan je Hase!

PeppermintSA je napisao/la: ↑

30 sep 2020, 13:41

Evo, da napišem i jedan nešto duži post glede tekme i cijele atmosfere oko nje. Mi se nalazimo pred jednom velikom kapijom, pozlaćenom kroz koju možda prođemo sutra, a možda prolazak odložimo na neko vrijeme - no kroz kapiju, sudeći po svemu, sigurno ćemo proći. Zaustavimo se na trenutak, smirimo loptu, fudbalskim žargonom rečenom i upustimo se u duboku reminiscenciju. Naš klub je četrdeset godina bio klub mahale i ulice u onom pozitivnom smislu. Klub sarajevske jalije i sarajevske čaršije, spona između tadašnjih komunističkih vlasti koje su, htjeli li danas priznati ili ne, bili nosioci modernosti te stare tradicionalne sarajevske čaršije. Dakle spona izmedju novog i starog, tradicije i modernosti, duha i materije. Iz današnje perspektive naš klub je bio klub vica i raje, avlije i bašče. Nikad nismo imali novac, bivali smo prvaci one velike države a da igrači plate primili nisu, nikad nismo bili državni projekt, krpili smo se ali znali smo zašto. Bili smo nešto značajnije i iskrenije od svih drugih. Onda je došao i prošao rat, a mi smo iz njega izašli sluđeni i ranjeni. Mučili smo se u nezavisnoj Bosni, bili smo u besparici, trpili smo razne uprave i diletante koji nam obećaše kule i gradove ali nas izradiše, trofeje jedva da smo osvajali, igrači su nam igrali na prazan stomak no mi smo vjerovali. Naučili smo se na vjeru. Lebdjeli smo negdje između sna i jave. Svi mi navijači, bilo licno ili preko svjedočenja naših očeva, djedova i komsija, sjećali smo se nekih prošli vremena kada su Franco Lovrić, Meho Brozovic, Zivkov, Hase, Ibro Biogradlic, Šaran, dva Boška na dva coska, Mirso Fazlagic, Vahidin, Tešan, Keli, Pape, Paja, Husref...žarili i palili, osvajajući ponešto, ne mnogo ali još bitnije - rasplamsavajuci imaginaciju čaršije i mahala. Od zlatara do kazandzija, od kujundzija do tekstilaca; od bogatoj pa do siromašnih sve tri vjere, imaginacija je rasplamsavana kao vječna vatra koja nam je zavjet. Svi mi navijači, djeca sarajevske kaldrme, viseći u zraku i kolebacujuci se izmedju istoka i zapada, prošlosti i budućnosti, sarajevskog duha i sarajevske boli, a noseći ratne rane kao orden i vic kao melem, sanjarili smo da će naš klub, kao jedini stvarni predstavnik Sarajeva kao ideje jednoga dana napraviti taj iskorak - kakav takav. Kako je išla ona pjesma? Mi smo tu... Tada se pojavio amidza Tan - naš spasilac. Nismo mi njemu trebali ali nam je pomagao vise nego iko i zauvijek mu trebamo biti zahvalni. Ipak, za svaki korak naprijed pravili smo dva koraka nazad. Iako financijski jaki, trpili smo mnogo štošta - i mešetarenja i laži i promjene uprava i Ješiće i njegove Brazilce i treća mjesta i potpuna rasula. Djelovalo je da nikada nećemo uspjeti se izboriti s onom mračnom stranom našeg mentaliteta. Da ćemo uvijek ostati nedorečeni, osakaćeni i isključivo lokalnog karaktera. Ali sudbina je duboka voda. Dođe naš drugi spasilac Nam, nekim čudom, bez pompeznih najava sklopi se uprava koja radi svoj posao, dobismo igrače koji razumiju šta znaci nositi ovaj grb - dođoše i titulu i duple krune i odbrane titula i bogica sreća u onim potrebnim trenucima. Sad smo tu. Sutra stupamo pred pozlaćenu kapiju iz uvoda ovog posta kroz koju možemo nakon 90 ili 120 minuta igre ponosno i prkosno proći. Možemo napraviti onaj iskorak i lansirat se u eter o kojem su sanjali i naši očevi i naši djedovi. Možemo borbom, jedinstvom, vjerom i znanjem. Sutrašnji meč nije samo dvoboj dvaju fudbalskih klubova. To je dvoboj dva svijeta - onog materijalnog i onog duhovnog, onog surovog i onog romantičnog. To je bitka između centra i njene periferije, izmedju bogatog i siromašnog, izmedju obijesnog i pitomog. To je meč u kojem naši igrači neće samo igrati za sebe, ne samo za naš klub i ne samo za naš fudbal, nego meč u kojem će braniti čast cijele plejade velikana - i fudbalskih i nefudbalskih. Sutra ne igraju samo jedanaest momaka u bordo dresovima, sutra igra svaki komadić sarajevske kaldrme; sve i jedna legenda naših ulica, svi naši lokalni heroji, književnici i pjesnici, sevdalije i boemi; i samakovlija ukupan na jevrejskom groblju i Valter koji brani naš grad; i mulabdić koji ga opisa i despići koji iskazaše inat; i naša dva nobelovca iz prve gimnazije i naše gazije na kovačima koji nas odbraniše; i sefardski pjev koji nestade u vihoru rata i derviške tišina koja nas okameni; i indexi i dugme i pušenje i jabuka; i Gazi-Husref Beg i Karlo Paržik; i komšiluk i komšija. Sutra se igra i za dva Boška na dva coska, za direktora Vujovića i za legendarnom Haseta čiji duh odzvanja našim ulicama; i za Kindžeta koji bordo boju ponosno nosi i za Emerika Bluma koji nam pokaza da se sve može; i za Bosnu Srebrenu i za onih koje više nema - jer fudbal je život, a život je fudbal. Sutra ako prođemo kroz pozlaćenu kapiju svako dijete koje je u ovih 74 godine pustilo suzu zbog poraza biće usrećeno. Sutra nastupa gorda bitka Davida i Golijata i vjerujem u pobjedu. Ako pak momci ne uspiju, nemojte se dijeliti, preklinjem vas. Nemojte pljuvati i ružiti. Budite i dalje jedno i vjerujte i dalje jer kroz kapiju ćemo sigurno proći. Možda ne sutra, ali vrlo brzo hoćemo. Ako ne uspijemo sutra okrenimo se našoj ligi, podržimo momke, stručni stab i upravu. Osvojimo ponovo titulu, osnažimo se još, pojačajmo se još, nezaboravljajući ko smo i šta smo i njegujući sjećanje na sve one koji su prolili znoj i krv za naš klub. A ako to učinimo uspjeh je zagarantovan. Proći ćemo kroz tu kapiju.

BITI SRCEM VEZAN, U TOME LEŽI SNAGA!

Svi u napad jedan je Hase!

ElCartel11 je napisao/la: ↑

30 sep 2020, 13:44

Sa Zrinjskim prenos ns mojaTv. Ne znam sta smo Bogu zgrijesili da nas ovo levati sad uvijek prenose.

PeppermintSA je napisao/la: ↑

30 sep 2020, 13:41

Evo, da napišem i jedan nešto duži post glede tekme i cijele atmosfere oko nje. Mi se nalazimo pred jednom velikom kapijom, pozlaćenom kroz koju možda prođemo sutra, a možda prolazak odložimo na neko vrijeme - no kroz kapiju, sudeći po svemu, sigurno ćemo proći. Zaustavimo se na trenutak, smirimo loptu, fudbalskim žargonom rečenom i upustimo se u duboku reminiscenciju. Naš klub je četrdeset godina bio klub mahale i ulice u onom pozitivnom smislu. Klub sarajevske jalije i sarajevske čaršije, spona između tadašnjih komunističkih vlasti koje su, htjeli li danas priznati ili ne, bili nosioci modernosti te stare tradicionalne sarajevske čaršije. Dakle spona izmedju novog i starog, tradicije i modernosti, duha i materije. Iz današnje perspektive naš klub je bio klub vica i raje, avlije i bašče. Nikad nismo imali novac, bivali smo prvaci one velike države a da igrači plate primili nisu, nikad nismo bili državni projekt, krpili smo se ali znali smo zašto. Bili smo nešto značajnije i iskrenije od svih drugih. Onda je došao i prošao rat, a mi smo iz njega izašli sluđeni i ranjeni. Mučili smo se u nezavisnoj Bosni, bili smo u besparici, trpili smo razne uprave i diletante koji nam obećaše kule i gradove ali nas izradiše, trofeje jedva da smo osvajali, igrači su nam igrali na prazan stomak no mi smo vjerovali. Naučili smo se na vjeru. Lebdjeli smo negdje između sna i jave. Svi mi navijači, bilo licno ili preko svjedočenja naših očeva, djedova i komsija, sjećali smo se nekih prošli vremena kada su Franco Lovrić, Meho Brozovic, Zivkov, Hase, Ibro Biogradlic, Šaran, dva Boška na dva coska, Mirso Fazlagic, Vahidin, Tešan, Keli, Pape, Paja, Husref...žarili i palili, osvajajući ponešto, ne mnogo ali još bitnije - rasplamsavajuci imaginaciju čaršije i mahala. Od zlatara do kazandzija, od kujundzija do tekstilaca; od bogatoj pa do siromašnih sve tri vjere, imaginacija je rasplamsavana kao vječna vatra koja nam je zavjet. Svi mi navijači, djeca sarajevske kaldrme, viseći u zraku i kolebacujuci se izmedju istoka i zapada, prošlosti i budućnosti, sarajevskog duha i sarajevske boli, a noseći ratne rane kao orden i vic kao melem, sanjarili smo da će naš klub, kao jedini stvarni predstavnik Sarajeva kao ideje jednoga dana napraviti taj iskorak - kakav takav. Kako je išla ona pjesma? Mi smo tu... Tada se pojavio amidza Tan - naš spasilac. Nismo mi njemu trebali ali nam je pomagao vise nego iko i zauvijek mu trebamo biti zahvalni. Ipak, za svaki korak naprijed pravili smo dva koraka nazad. Iako financijski jaki, trpili smo mnogo štošta - i mešetarenja i laži i promjene uprava i Ješiće i njegove Brazilce i treća mjesta i potpuna rasula. Djelovalo je da nikada nećemo uspjeti se izboriti s onom mračnom stranom našeg mentaliteta. Da ćemo uvijek ostati nedorečeni, osakaćeni i isključivo lokalnog karaktera. Ali sudbina je duboka voda. Dođe naš drugi spasilac Nam, nekim čudom, bez pompeznih najava sklopi se uprava koja radi svoj posao, dobismo igrače koji razumiju šta znaci nositi ovaj grb - dođoše i titulu i duple krune i odbrane titula i bogica sreća u onim potrebnim trenucima. Sad smo tu. Sutra stupamo pred pozlaćenu kapiju iz uvoda ovog posta kroz koju možemo nakon 90 ili 120 minuta igre ponosno i prkosno proći. Možemo napraviti onaj iskorak i lansirat se u eter o kojem su sanjali i naši očevi i naši djedovi. Možemo borbom, jedinstvom, vjerom i znanjem. Sutrašnji meč nije samo dvoboj dvaju fudbalskih klubova. To je dvoboj dva svijeta - onog materijalnog i onog duhovnog, onog surovog i onog romantičnog. To je bitka između centra i njene periferije, izmedju bogatog i siromašnog, izmedju obijesnog i pitomog. To je meč u kojem naši igrači neće samo igrati za sebe, ne samo za naš klub i ne samo za naš fudbal, nego meč u kojem će braniti čast cijele plejade velikana - i fudbalskih i nefudbalskih. Sutra ne igraju samo jedanaest momaka u bordo dresovima, sutra igra svaki komadić sarajevske kaldrme; sve i jedna legenda naših ulica, svi naši lokalni heroji, književnici i pjesnici, sevdalije i boemi; i samakovlija ukupan na jevrejskom groblju i Valter koji brani naš grad; i mulabdić koji ga opisa i despići koji iskazaše inat; i naša dva nobelovca iz prve gimnazije i naše gazije na kovačima koji nas odbraniše; i sefardski pjev koji nestade u vihoru rata i derviške tišina koja nas okameni; i indexi i dugme i pušenje i jabuka; i Gazi-Husref Beg i Karlo Paržik; i komšiluk i komšija. Sutra se igra i za dva Boška na dva coska, za direktora Vujovića i za legendarnom Haseta čiji duh odzvanja našim ulicama; i za Kindžeta koji bordo boju ponosno nosi i za Emerika Bluma koji nam pokaza da se sve može; i za Bosnu Srebrenu i za onih koje više nema - jer fudbal je život, a život je fudbal. Sutra ako prođemo kroz pozlaćenu kapiju svako dijete koje je u ovih 74 godine pustilo suzu zbog poraza biće usrećeno. Sutra nastupa gorda bitka Davida i Golijata i vjerujem u pobjedu. Ako pak momci ne uspiju, nemojte se dijeliti, preklinjem vas. Nemojte pljuvati i ružiti. Budite i dalje jedno i vjerujte i dalje jer kroz kapiju ćemo sigurno proći. Možda ne sutra, ali vrlo brzo hoćemo. Ako ne uspijemo sutra okrenimo se našoj ligi, podržimo momke, stručni stab i upravu. Osvojimo ponovo titulu, osnažimo se još, pojačajmo se još, nezaboravljajući ko smo i šta smo i njegujući sjećanje na sve one koji su prolili znoj i krv za naš klub. A ako to učinimo uspjeh je zagarantovan. Proći ćemo kroz tu kapiju.

BITI SRCEM VEZAN, U TOME LEŽI SNAGA!

Svi u napad jedan je Hase!