Stone Island je napisao/la:Hajte malo o ovom našem mostarskom BMV-u.

Evo, maksuzija, za Tebe, ali i sve ostale
Samo, bojim se da sam preopširan i kako će na 'ovolike' tekstove 'gledati' oni nestrpljivi, moderatori, Admin...nadam se da ne kršim pravila
Zato ću ići 'post' po 'post' za svakog člana "BMV" - posebno....
"BMV" - "B":
BAJEVIĆ DUŠAN (1948. Mostar)
Princ sa Neretve! Gospodin u kopačkama, gospodin u cipelama. Tako ga je zvala cijela biša država i to sve govori samo po sebi. Jedan od najboljih i najpopularnijih jugoslavenskih golgeter - 'par excellence'.
Duško je počeo, a gdje bi drugo, u svom Veležu a za prvi tim je zaigrao sa 18 godina (1966.godine). Svu domaću karijeru je proveo u Veležu i nikad nije prihvatio izuzetno primamljive ponude 'velike 4', čak ni razmišaljo o njima! Tek 1977.godine odlazi u inostranstvo i nakon 4 godine se ponovo vraća u Velež gdje 1983. godine završava igračku karijeru. 'Princ' je bio idol Veleža, Mostara, Hercegovine, a priznat i cijenjen u cijeloj Yugi i šire.
Bio je pomalo specifičan fudbaler i za ono vrijeme. Njegova pojava nije, na prvi pogled, odavala da se pred vama nalazi fudbaler, pa ni sportista – prije bi čovjek pomislio da je pred njim neki vrhunski maneken.
Vitak, povisok, elegantan i dotjeran 'tip-top', sa manirima i kretnjama pravog princa. Ali, kad navuće dres i kopačke to je bio 'drugi' princ – princ zelenih travnjaka. Da, baš princ zelenih travnjaka, jer njegova elegancija, držanje i ponašanje na terenu su upravo bile takve, prinčevske.
Međutim, kad sudija 'svirne' tad 'Princ s Neretve' započinje svoj ples na terenu, a suparnici ponekad i zastanu i gledaju u ljepotu Bajevićevih kretnji, poteza.... Rijetko da ima igrača koji bi se mogao uporediti s Bajevićem kad je u pitanju, 'držanje', kretanje...elegancija na terenu i u najkomplikovanijim situacijama. Uvijek uzdignuta čela, nenametljiv, ali uvijek u stavu kao da je u odijelu, s kravatom, a ne u fudbalskom dresu... a opet, igračina koja rješava utakmice, koja zabije glavom gol i onda, onako usput, 'popravi' frizuru da vrati svaku dlaku na njeno mjesto... U svjetskom fudbalu je bio samo još, koliko pamtim, jedan velikan sa takvim „držanjem-stavom, elegancijom...“ – veliki Franc-Kajzer Bekenbauer!
Njemci su imali svog 'Kajzera' (Kaiser-car) a mi svog Princa, princa u 'crvenoj državi'!!!!
S loptom je bio na 'ti'.
Šutirao je objema nogama, ali najbolje glavom. Nije bio sklon izvođenju slobodnjaka, više je volio tada biti u šesnaestercu, ali znao je ti to dobro uraditi. Penale je šutirao i to najčešće u situacijama kad to drugi nisu smjeli, penali odluke.... Igrač odluke – Princ!
Bio je vrhunski tehničar za centarfora, pa je zbog toga često igrao i malo povučeno – polušpic ili se izvlačio više na lijevu stranu, pogotovo kad je zaigrao u tandemu sa Vahom Halilhodžićem koji je bio klasični centarfor – razbijač. Tandem Bajević–V.halilhodžić je bio jedan od najubitačnijih tandema po protivničke mreže a u 'zraku' im nije bilo 'ravnog' dvojca.
Znao je Princ odlično proigrati suigrače i nije bio 'samoživ' i željan postizanja gola po svaku cijenu. Najjači je bio u 'skok igri'. Većina se slaže da spada među prvih pet najboljih igrača 'glavom' u historiji jugoslavenskog fudbala. Veliki broj golova je postigao baš glavom. Mnogi tvrde čak više glavom nego nogom!? Posebna 'osobina' je bila što je Duško od svih igrača, golgetera, dao najviše 'presudnih', odlučujućih golova i za Velež i za reprezentaciju, a to su samo mogli zaista velikani...
Iamo je sjajan osjećaj za postavljanje i fantastičan odraz i 'timing' za skok, a šut glavom je bio izrađen do savršenstva. Kretao se kao gazela po terenu, vješto izbjegavao sve protivničke nasrtaje, ali nikad nije bježao od duela, a kako bi Duško i bježao kad je u čaršiji bio poznat, u mlađim danima, kao momčina koja se nikom nije 'sklanjala s puta', jedan od pravih mostarskih momaka... Ali kažu, nikad nije započinjao 'prvi' - samo u nuždi u samoodbrani ili da zaštiti slabijeg... Znali su to i suparnici na terenu pa su ga poštivali i zbog fudbalskog znanja i zbog fer ponašanja, ali i zbog tih 'caršijskih priča' o nezgodnom momku kad ga se pravo naljuti...
Na terenu nikad nije napravio veći eksces iako je počesto imao 'debelog' razloga za to – naprotiv, uvijek je bio 'mirotvorac' kod eventualnih gužvi, ali to je mogao biti jer je imao autoritet u svakom pogledu, a i taj 'glas čaršije' koji ga je pratio.
Igrao je u jednoj od najboljih Veležovih generacija, koja je po njemu i njegova dva izvanredna saigrača dobila čuven naziv
BMV (
Bajević, Marić, Vladić):
E.Marić, A.Ristić, B.Primorac, V.Pecelj, Dž.Hadžiabdić, M.Čolić J.Topić M.Kvesić F.Vladić D. V.Halilhodžić, D.Bajević, te Mrgan, Glavović...
Sa 'Princom' su igrali, između mnogih, i
M.Vukoje, D.Ledić, S.Njeguš, V.Čutuk, B.Slišković, V.Matijević, D.Okuka..., i 'Princ' je uvijek predvodnik ekipe. Legenda, fudbalska, bezpogovora!
Iz Veleža je otišao u Grčku – AEK iako je imao primamljivih ponuda iz mnogo većih i jačih evropskih klubova i liga. Nakon četiri izuzetno uspješne godine u AEK-u, vratio se i završio karijeru u svom Veležu - „Rođeni od glave do pete“!
- Bajević je drugi golgeter svih vremena Prve lige (iza Santrača), a najbolji, prvi, je bio u sezoni 1969/1970.
- Proglašavan za najboljeg fudbalera Jugoslavije.
- Za reprezentaciju igrao 1970 do 1977. Odigrao 37 utakmica i postigao 29 golova.
- Odigrao je i 10 utakmica za mladje reprezentativne kategorije
- Rekorder je i u reprezentaciji – 5 golova na jednoj utakmici, protiv Venecuele 1974. godine!
- Pet golova je postigao i za svoj Velež protiv Maribora... Devetku je išla petica!
Nakon završetka igračke karijere, nastavlja kao trener i taj posao radi i dan-danas i to vrlo uspješno. Spada među cjenjenije evropske trenere, ali većinu trenerskog staža provodi u inostranim klubovima.
slijedi:
Marić Enver ...