Tony Popovic (41), trener Western Sydney Wanderersa, bivši branič australske reprezentacije i engleskog Crystal Palacea, prije dvije godine preuzeo je vođenje novoosnovanog kluba, odbio je angažirati Nijemca Michaela Ballacka, te je momčad sastavio od anonimnih igrača s kojima je postigao senzacionalan uspijeh. Australski novinari tvrde: ‘Dinamo ili Hajduk bili bi potpuno ludi da mu ne ponude posao ako se za to pruži prilika’
Početkom listopada u Wollongongu, gradu 80-ak kilometara južno od Sydneyja, održan je jubilarni, 40. nogometni turnir klubova hrvatskih korijena. Za zajednicu australskih Hrvata to je središnji događaj godine, smotra njihova identiteta koji se izrazito reflektira baš kroz nogomet. Mnogi posjetitelji nosili su dresove hrvatske reprezentacije, ali bilo je “doslovce na stotine“ i onih u crveno-crnim majicama Western Sydney Wanderersa, priča David Davutović, nogometni novinar najvećeg australskog dnevnog lista, Herald Suna. Počasni gosti bili su Antony Golec i Brendon Šantalab, dvojica WSW-ovih prvotimaca.
Samo mjesec dana kasnije, Golec i Šantalab - zajedno s još četvoricom Hrvata u momčadi i Hrvatom na klupi - osvojili su azijsku Ligu prvaka. U finalu je u dvije utakmice (1-0 kod kuće i 0-0 u gostima) pobijeđen saudijski Al-Hilal i trofej je prvi put ikada otišao u Australiju, a tisuće navijača dočekali su “Lutalice” već na aerodromu u Sydneyju.
Ante Čović, Matthew Špiranović, Mateo Poljak, Tomi Jurić, Golec i Šantalab postali su heroji nacije (svi su igrali u finalu), a iznad svih njihov trener Tony Popović.
“Mediji su to nazvali najvećom pričom o uspjehu u australskom sportu“, kaže Davutović i naglašava važnost trijumfa u kontekstu statusa nogometa u društvu, gdje je po popularnosti još uvijek treći ili četvrti sport - iza australskog nogometa (Aussie Rules), ragbija i vjerojatno kriketa. Ono što uspon Western Sydney Wanderersa čini bajkovitim je to što klub do prije dvije i pol godine - nije ni postojao…
A League je 2004. osnovana s posve novim momčadima, utemeljenih na sustavu “franšiza” kao u američkom profesionalnom sportu. Savez nije želio više od jedne momčadi po gradu i izvorno je klub iz Sydneyja trebao imati sjedište u zapadnom dijelu, ali kasnije je to u kontroverznim okolnostima promijenjeno i novoosnovani Sydney FC postao je simbol “šik” Istoka.
Već u prvom sezoni počašćen nadimkom “Bling FC”, u desetljeću postojanja privlačio je svjetske superzvijezde u jeseni njihovih karijera: za njega su igrali, primjerice, Dwight Yorke, Juninho Paulista i Alessandro Del Piero. To je zapadni dio grada, na čijem području živi oko dva milijuna ljudi, ostavilo bez momčadi među australskom elitom s kojom bi se njeni stanovnici mogli u potpunosti poistovjetiti.
Konačno, 2012. godine, savez je dopustio ulazak još jednog gradskog kluba u ligu - čak ga je i sam osnovao. Novi klub nazvali su Wanderers - po prvom nogometnom klubu u Australiji, koji je 1880. osnovan u četvrti Parramatta, gdje danas igraju i WSW. Odlučeno je da će grb i boje dresova odražavati simbole regije, a traženo je i da momčad po sastavu i stilu igre odražava multietnički i radnički karakter Zapadnog Sydneyja te da većina njenih igrača budu lokalni dečki, takozvani “Westieji”.
Sve je to ispunjeno. Idealni izbor za trenera bio je autentični Westie - Tony Popović, legendarni bivši branič australske reprezentacije i engleskog Crystal Palacea. U trenutku kad je stigao poziv, on je bio asistent u Palaceu; odbio je ponudu tog kluba da postane glavni trener-menadžer te se umjesto toga vratio kući i počeo od nule s WSW-om. Ustrojio je momčad tako da po stilu igre bude “lokalna” i “radnička”, što je značilo dovođenje igrača porijeklom iz zapadnog Sydneyja, čak i ako se radilo o otpacima drugih klubova A League.
Također je odbio potpisati Nijemca Michaela Ballacka, koji mu je bio ponuđen, a sredstva za njegovu plaću osigurana. Radije je doveo Japanca Shinjija Ona - daleko manju zvijezdu, ali igrača za kojeg je smatrao da će mu biti korisniji.
Popoviću je tek 41 godina, a David Davutović smatra da je njegova uloga u uspjehu kluba bila ogromna. “Izuzetno je ambiciozan i temeljit. Njegovo razumijevanje taktike i analiza suparnika nešto je dosad nedoživljeno u Australiji“, kaže on.
“Popović nadgleda sve - od dovođenja igrača do medijske i marketinške strategije, a ima veliku podršku navijača jer je igrao u lokalnom klubu - Sydney Unitedu, odnosno Croatiji. Australija još nije proizvela trenera za europske klubove, on će gotovo sigurno biti prvi. Uopće ne sumnjam da je pred njim velika trenerska karijera. Primjerice, Dinamo ili Hajduk bili bi potpuno ludi da mu ne ponude posao ako se za to pruži prilika…”
Trener koji je osvojio Ligu prvaka na klupi hrvatskog kluba - ne zvuči loše. S obzirom na posao koji u Dinamu odrađuje Zoran Mamić, uskoro bi u Maksimiru moglo doći do potražnje za osvježenjem, ali Popović je hajdukovac, njegova obitelj vuče korijene iz Opuzena. Dva puta, 2006. i 2007., imao je želju karijeru završiti na Poljudu i navodno je njegov dolazak već bio dogovoren. No kako se to često događalo u Hajduku, sve je propalo u posljednji tren i Popović se vratio kući, odigravši još jednu sezonu za Sydney FC.
I drugi Hrvati u redovima azijskog prvaka imali su kontakte s domovinom, ali ne s više uspjeha. Mateo Poljak jedini je rođen u Hrvatskoj. Juniorski staž odradio je u Dinamu, ali nije se probio do prve momčadi nego je nekoliko godina igrao u Lokomotivi prije nego što se uputio 'Down Under'.
Stasiti centarfor Tomi Jurić još se prije dvije godine pokušavao izboriti za mjesto u sastavu zaprešićkog Intera, prije toga igrao je za Trnje i Croatiju Sesvete, a bio je i na probi u Hajduku. U WSW je stigao kao zamjena za Dina Kresingera, bivšeg napadača Međimurja, Cibalije i Slaven Belupa, koji se u Sydneyu pokazao kao razočaranje.
Golman Ante Čović, proglašen za najboljeg igrača azijske Lige prvaka ove sezone, još je u sezoni 2001./02. bio na Dinamovom platnom popisu, ali priliku nije dobio. Stopera Matthewa Špiranovića prije nekoliko je godina, dok je igrao za njemački Nürnberg, Vlatko Marković neuspješno je nagovarao da zaigra za Hrvatsku.
Neostvareni snovi
Svima njima neostvareni je san ostao ili zaigrati za Vatrene (poput Joea Šimunića, Anthonyja Šerića i Joeya Didulice), ili biti zvijezda Dinama/Hajduka, kao što su to bili Mark Viduka i Josip Skoko. No sada su ostvarili nešto o čemu su Australci, bilo hrvatskog bilo nekog drugog porijekla, mogli samo sanjati: osvojili su Ligu prvaka.
Osim toga, igraju za klub koji više ne prima nove članove, jer je svih 18.000 članarina i sezonskih ulaznica rasprodano i gotovo je nemoguće nabaviti kartu za utakmicu. Stadion će uskoro biti proširen, ali stalno rastuća popularnost kluba sugerira da im uskoro ni 30.000 možda neće biti dovoljno…
Koliko je to njihovo postignuće veliko najbolje govori godišnji proračun WSW-a, koji ne prelazi 10 milijuna eura. U ligi je važeći tzv. “salary cap”, što znači da plaće igračima ne mogu biti više od 1,8 milijuna eura, s time da je svakom klubu dopušteno imati dvojicu čija su primanja izuzeta iz tog okvira. WSW imaju jednog, Špiranovića. “Prosječna godišnja plaća je nešto viša od 120.000 australskih dolara“, kaže Davutović - dakle, oko 85.000 eura.
“Al-Hilal, klub s kojim su igrali u finalu Lige prvaka, ima barem 11 igrača koje plaćaju više nego Wanderers cijelu svoju momčad. Kineski Guangzhou Evergrande, koji su izbacili u četvrtfinalu, još je izdašniji - on je na klupi imao Marcela Lippija, a u momčadi Alessandra Diamantija, Alberta Gilardina i više kineskih reprezentativaca...”
Za kraj, usporedimo ove brojke s onima vodećih hrvatskih klubova. Proračun i plaće u WSW-u otprilike su na razini onoga s čime trenutačno raspolaže Hajduk. Rijeka plaća dvostruko više, a Dinamo - ako je točan izneseni podatak o 12 milijuna eura godišnje za plaće - čak šest puta više od azijskih prvaka.
Inače loš ulaz u prvenstvo sa 4 uzastopna poraza, očito su još mahmurni od slavlja