Markoviću se ne može osporiti zalaganje i borba svakog momka koji je igrao u reprezentaciji, tamo negdje od onih kvalifikacija sa Latvijom i Portugalom naša odbrana je vrlo vrlo dobra i to se mora priznati, ni u jednoj takmičarskoj utakmici makar i izgubili mi nismo bili razbijeni od strane protivnika što je plod dobre odbrane (ne računam Hrvatsku i one mečeve sa Rusijom i Bjelorusijom na SP, jer to je više bilo pod moranje da igramo) a igrali smo i sa Islandom, Bjelorusijom, Danskom, Austrijom, Makedonijom, sve su to poznatije i respektabilnije repke u svijetu rukometa od nas.
Problem Markovića (pored nekih nepozivanja igrača što ću zanemariti u ovom postu je taj što mi u napadu igramo toliko sporo i pasivno da je to za Bogu plakati. Sve se svodi na individualni kvalitet, to je činjenica i to nas prati još od perioda kad su igrali i Vražalić i Toromanović.
Yebote na prvenstvu Ovčina i Vražalić nisu skupa 5 puta imali otvorenu poziciju sa krila da šutaju (pored toga što su bili loši al' nijedan ni drugi nisu promasili po 10 zicera na utakmici pa da ih kao nešto kriviš) posebno Vražalić koji nas je prije SP-a navikao na dobre partije. Činjenica je da je Vražalić promašio neke bitne napade protiv Tunisa čini mi se al' trenutno ne govorim o tome nego o broju šuteva krila sa otvorenih pozicija, ako je bilo 5 šuteva ukupno za oba krila koljite me.
Sa igračem više isto tako, imam osjećaj da bolje igramo kada imamo manje čovjeka na terenu nego više bar u fazi napada. Odbrana je bila na nivou al' je napad štekao i šteka i dan danas i vjerovatno će štekati sve dok je Marković selektor, mišići i individualni kvalitet mogu proći protiv Kosova a vala nam probleme već prave reprezentacije poput Litvanije a kamo li neke jače rukometne selekcije.
Da mi odemo u baraž, pa možda opet poludi Prce ili Malinović pa nas odvedu na SP, nema veze samo da igramo valjda ćemo nekad i naučiti napraviti višak za krilo i istrčati kontru
