“U prvom kolu Lige za prvaka BHT Premijer lige Bosne i Hercegovine u fudbalu, 01.04.2017. na stadionu Grbavica sastale su se ekipe FK Željezničara i FK Sloboda. Pobjedila je ekipa Željezničara rezultatom 4:2. U drugom kolu Lige za prvaka BHT Premijer lige Bosne i Hercegovine u fudbalu na stadionu Tušanj sastale su se ekipe FK Sloboda i FK Sarajevo. Pobijedila je ekipa Sarajeva rezultatom 0:2.
Za mnoge stanovnike Grada Tuzla ovo su bile vijesti koje su primili sa dozom negodovanja ali su se ubrzo vratili svojim svakodnevnim obavezama. Ipak, nekim stanovnicima ovog Grada, ovo su bile servisne vijesti i primili su ih sa velikim žaljenjem, nevjericom i sa mnogo pitanja koje su sami sebi postavljali a tiču se budućnosti kluba, trenutnog igračkog kadra, povjerenja u trenera kao i klupskih ambicija uopšte.
Obzirom da je potpisnik ovog teksta jedan od onih kojima su ovo vijesti servisne prirode, jednake važnosti kao i vijesti iz porodišta ili snabdjevanju grada vodom i strujom, danas 06.04. mogu ustvrditi da su obje utakmice izgubljene i prije 01.04.2017. Zašto?
Iz perspektive prosječnog fudbalskog poznavaoca i osobe koja izjave koje daju ljudi koji su vezani za FK Sloboda analizira, dolazim do zaključka da je poraz doživljen na press konferenciji uoči meča sa Željezničarom. Kao zaposlena osoba, pitam sebe a i osobe koji će pročitati ovaj tekst, da li neko od Vas ide na posao a da nema pritisak? Ili možda bolje, ide na posao bez pritiska ali bez jasnog cilja šta želi da uradi na poslu? Ja mislim da takav ne postoji.
Dakle, press konferencija uoči Želje kao i izjave koje su dolazile iz tabora FK Sloboda, išla je u smjeru da se na Grbavicu ide bez pritiska pa šta god da uradimo, dobro je. Već u prvih deset minuta utakmice na Grbavici bilo je jasno da su igrači bukvalno shvatili tu izjavu što se po njihovom angažmanu moglo i zaključiti. Bez hrabrosti da se napadne protivnik, želje da se izvrši pritisak na igrača sa loptom, bez adekvatnog pokrivanja igrača bez lopte i zatvaranja prostora izmedju odbrane i veznog reda. Srećom po Željezničar, to je shvatio Ivan Lendrić a ostalo je istorija.
Još bih dodao da o suđenju protiv Željezničara ne bih mnogo trošio riječi, tek rečenicu ili dvije. Zar smo mislili da će nekada veliki sarajevski klubovi dopustiti drugu godinu zaredom bez evropske scene? Zar uloga trenera nije i ta da ekipu pripremi i na nefudbalske stvari?
Drugi dio press konferencije pred Željezničar također bih podvukao kao ključni razlog za ovakve rezultate Slobode. Nedopustivo je da trener izjavi da “ni sam nije siguran koliko ova ekipa može?!“ Zamislite direktora fabrike, npr.brašna koji zapošljava 25 ljudi (u ovom slučaju igrači ) od čijeg rada zavisi barem još 6.000 – 7.000 ljudi (u ovom slučaju realan broj ljudi koji prate FK Slobodu u Tuzli) koji izjavi da ni sam ne zna koliko njegovi uposlenici mogu da proizvedu brašna?! Osim što je iskren, gospodin Jagodić bi morao biti malo mudriji. Najlakše bi mu u ovom slučaju bilo da je rekao da je po njemu, ova ekipa na 80 % mogućnosti i da moraju još mnogo da rade da bi bili na 100%. Bilo bi mnogo učinkovitije i svrsishodnije. Ovako kada ideš na Grbavicu bez pritiska sa ekipom kojoj ni sam ne znaš limite, poraz je jedino što se može očekivati.
Nadalje bih se osvrnuo na kontinuitet izjava. Ne tako davno jasan cilj je bio izlazak u Evropu. Čak je i predsjednik kluba izjavio da je njegov ostanak upitan ako se to ne desi. Kako onda u okolnostima kada za mjestom koje vodi u Evropu zaostajemo 10 bodova, mi na gostovanje na kojem nismo izgubili šest godina idemo bez pritiska??? Pa gdje ćemo to pobjediti ako ne na stadionu na kojem nismo izgubili 6 godina?
Uz ubjeđenje da smo izgubili obje utakmice još prije nego je ijedna počela, osvrnuo bih se na utakmicu sa Sarajevom. Njenu najavu, tok i utiske nakon iste.
Pressica prije utakmice protekla je otprilike u dobroj atmosferi i uz, ne tako dobro skriven optimizam. Optimizam se vidio i bio je očit. Igrači su obećali borbenost, a trener se bavio igračkom križaljkom i razrađivao potencijalne scenarije utakmice. Jasno je bilo da svojim izjavama želi razmišljanja trenera protivničke ekipe usmjeriti u određenom pravcu. Vjerovatno onom koji njemu odgovara. Pa je tako najavljivao ofanzivu Sarajeva i još par mogućih taktičkih varijanti najvivši Anđušića u ekipi Sarajeva i sl. Utakmica nam je donijela potvrdu da se ništa od toga nije desilo. Niti je Sarajevo jurnulo niti je Anđušić počeo, a trener Sarajeva je, na iznenađenje svih na zadnjeg veznog spustio Pericu Ivetića i dobio utakmicu.
Tačnije, nije naš Pero pobjedio Slobodu nego su je pobjedili njeni igrači i njen trener, a Pero je samo odradio ono što svi znamo da može. Ostavio srce na terenu, pokazao drskost i taktičku odgovornost i bio tas na vagi u svakoj kriznoj situaciji na 30 metara od gola Sarajeva. Svaki put je bio taj osigurač kojeg u nedavnoj utakmici Sarajevo nije imalo. Ako se pitate zašto nam krila nisu ništa uradila, nemojte misliti da su bekovi Sarajeva odigrali utakmice života. Uz našeg Peru, u korist Sarajeva je išla i taktička postavka naše ekipe. Osim što su dovoljno jaki fizički, vezni igrači Sarajeva imali su lagan zadatak onog momenta kada su se na centralnim veznim pozicijama u paru pojavili Hairlahović i Ordagić bez osigurača. Došli smo u situaciju da nam dva tehnički najjača igrača istovremeno moraju oduzimati loptu, odigrati miran prvi pas, adekvatno odigrati pas prema naprijed i učestvovati u završnici. Mnogo li je, zar ne?
U takvim okolnostima, kola se slome na Hairlahoviću, koji je osim mirnoće u pasu, odigrao sasvim dobro poluvrijeme. Za razliku od Kalezića koji je trebao da bude neka lažna devetka ali je daleko od toga. I biće još dugo vremena daleko od toga, sve do onog momenta kada prestane dodavati alibi lopte na prvu, prvom igraču do sebe i ne uzme rizik na sebe. Jer ne smije on da zaboravi da je ovdje došao kao pojačanje, plaćen je kao pojačanje i od njega se očekuje da na terenu igra kao pojačanje. Moraće da iz sebe izbaci taj crnogorski momenat lijenosti i nezainteresovanosti i pokaže nam da može biti koristan. Alibi dodavanja i uklizavanja ga neće svrstati u kategoriju igrača koji su u Slobodi ostavili trag.
Da igrači nisu jedini krivci dokaz je i izajva trenera Slobode nakon utakmice koji je izjavio da nam je nedostajao klasičan napadač. Jeste, nedostajao nam je radi dubine, okomitosti i skupljanja stopera. Ali, zar to nismo znali i jučer. Zar nemamo neki plan B? Šta to u prenesenom značenju znači? Teoretski, da se Tandir povrijedi, mi treba da računamo da ne možemo nikog pobijediti? Ne ide to tako, gospodine Jagodiću. I da ne zaboravim, ne daj bože da se Tandir povrijedi. Niti bilo ko!
Izjavama da su Krupa, Radnik i Sloboda u podređenom položaju u odnosu na nekog samo umanjujete veličinu ovog kluba. Ovaj je klub oduvijek bio ponosan i želimo da se igrači i svi oko kluba tako i ponašaju. Vjerujte da bismo mi iz Tuzle voljeli da do mora idemo autoputem i tamo stignemo za 2 sata. Ipak, ne možemo. Idemo preko planina, brda i krivina ali dođemo. Od Vas očekujemo da ne kukate i do Vašeg cilja stignete pa makar i u desetom kolu. Važno nam je da stignemo. U osmom, devetom ili desetom kolu, nama je svejedno. Pripremite igrače na planine, brda i krivine a mi Vam obećajemo da na more nećemo ići nego ćemo sačuvati novac za naše evropske utakmice.”
(citaj jadnice, citaj, nacitala se dabogda).
....I to nitko drugi do Tuzlanski ba.... 
....Zar smiju ovako pisat
....Pa nek' im opet lose odsudi....Ako smije
