Budimo pošteni, pa priznajmo! Bez obzira na šampionske titule, na veličanstvene generacije Želje i Sarajeva i na rezultate koji ostaju u srcima upisani i onda kad srca prestanu kucati, najbolji tim kojeg je Bosna i Hercegovina vidjela, najbolja generacija fudbalera, malo je takvih bilo i u klubovima velike četvorke, bila je ona Veležova ekipa iz sezona 1973/74. i 1974/75, koja je od Hajduka dvaput gubila prvenstvo na gol razliku. Od Marića na golu do Momčila Vukoja na lijevom krilu, cijeli je Velež tada bio po mjeri nekog budućeg nogometa, poput tadašnjih Bayerna i Barcelone, s nekoliko igrača čija će imena, barem iz mostarske perspektive, zauvijek ostati veća od nogometa. Može se ta igra igrati još hiljadu godina, može stadion pod Bijelim brijegom opet biti mjesto ljudi, a ne ovih ili onih naroda, može se i Stari most dići iz Neretve i mogu sva zla ovoga svijeta biti spremljena u kaveze koji će im braniti da rađaju nova zla, ali teško će Mostar vidjeti igrače kakvi su bili Vahid Halilhodžić, Dušan Bajević i Franjo Vladić. Prvi je u sebi nosio nešto od pobjedonosnog ludila Muhameda Alija, drugi je bio princ Hercegovine i ljepotan po mjeri ludih i kičastih sedamdesetih, dok je treći bio nogometni švercer i prevarant u plemenitom smislu tih riječi. Njihov Velež pobjedjivao je šampionsku ekipu Hajduka i u Splitu i u Mostaru, kod kuće dvaput s rezultatom 5:0, i cijela Juga bila im je pod nogama. Nitko prije ni poslije nije bio jak kao taj Velež, nitko iz Bosne i Hercegovine.
Dva su razloga sto Rođeni tada nisu bili prvaci. Prvi se tiče sudaca i čudnih pravila po kojima se tada određivao šampion. Hajduk je tih godina imao bezrezervnu podršku ljudi u crnom, pomagalo mu se gdje god se moglo i stiglo, a prvak se u slučaju jednakog broja bodova nije određivao na osnovu rezultata iz međusobnih susreta, kao što će to kasnije biti slučaj, nego je presuđivala gol razlika do koje su klubovi često dolazili u krajnje sumnjivim okolnostima. Inače, farsa s gol razlikom je svoj finale u Jugoslaviji doživjela šest ili sedam godina kasnije, u nekoj od nižerazrednih makedonskih liga kada je jedan klub pobijedio drugi sa 123:0, zbog čega je Velibor Dzarovski, veliki manipulator, završio u zatvoru. No, drugi razlog zbog kojeg Velež nije bio šampion ticao se samih Mostaraca. Ako se u Sarajevu igrao šanerski fudbal, ako se insistiralo na formi, a ne na sadržaju, ako je na Grbavici i Koševu bilo važnije jednom dati gol kroz noge nego ga deset puta postići na normalne i obične načine, ako su u Sarajevu dribleri bili cjenjeniji od najvećih radnika i ratnika i ako se - što je najgore i najružnije u cijeloj priči - na Grbavici i Koševu obično ozbiljno igralo samo protiv onih za koje smo vjerovali da su mozda bolji od nas, dok smo bez problema i sekiracije gubili od onih za koje smo znali da su lošiji, tada su sve te mane, pogubne za rezultat u nogometu, kod Mostaraca bivale dvostruko izraženije. Velež je ta dva prvenstva kada je bio najbolji izgubio jer je pobjeđivao samo one za koje su Mostarci vjerovali da ih je podvig pobijediti, a gubio je od onih koje su sa svojih neobjašnjivih visina otpisivali bez obzira na rezultat.
Ali njih trojica, taj legendarni BMV, nisu sami po sebi bili neozbiljni, jos manje je neozbiljan bio Enver Marić, taj Leteci Mostarac, koji je strašnom Mülleru odbranio penal, niti je neozbiljan bio Sulejman Rebac, trener generacije, ali je upravo takvo bilo sve ono što ih je okruživalo. Mostar je tih godina u svakom smislu bio pretjeran grad. Imali su najveće bratstvo i jedinstvo, najveći natpis TITO, ispisan radnim rukama omladinaca i omladinki, najveće samopouzdanje i prepotenciju, po čemu se s njima nije mogao mjeriti ni vascijeli Beograd, a za nogometnog prvaka potrebna je i određena doza skrušenosti, nesigurnosti i slučaja koji je uvijek naklonjen samo skromnim i slabim. Ništa od svega toga Mostar nije imao i zato Velež nije mogao biti šampion.
Nesreća koja se tom gradu dogodila i pretvorila ga u ruševinu uspomena i mjesto na kojem se samo hulje barem malo ne osjećaju krivima u velikoj je mjeri prebrisala žal za neosvojenim šampionskim titulama. U velikim nesrećama najprije stradaju male ljubavi, stradaju životne sitnice, strada sve ono što nas čini ljudima na ovom Svijetu, različitim od plemena kojima naša imena pripadaju.
