Tužno je i žalosno da nakon ponajveće pobjede u Dinamovoj povijesti i 44 utakmice bez poraza glavnu riječ u velikom dijelu medija opet vode oni koji ni po čemu nisu zaslužili krojiti javno mnijenje u Hrvata i koji se raduju neuspjesima građanskog nogometnog kluba Dinamo, hrvatskih igrača i hrvatske nogometne reprezentacije, najboljim hrvatskim izvoznim proizvodima u svijetu. Pišem ovdje jer su aktualne teme vrlo blisko povezane jedna sa drugom, i u svakoj se lome koplja oko jednog čovjeka, apsolutno najsposobnijeg sportskog djelatnika koji je živio na ovim prostorima. Svjesno sam par dana ignorirao forum, ne želeći da mi komentari kojekakvih mrzitelja svega živog potpomognuti u najmanju ruku nestručnim moderiranjem upropaštavaju radost nakon veličanstvenog slavlja koje je začepilo usta i najotvorenijim protivnicima sadašnjeg sustava.
Nakon te pobjede, i oni koji su se godinama spoticali o Mamića i Dinamo, tobožnji nogometni znalci i 'vrhunski taktičari' su počeli preispitivati svoje znanje i otvoreno priznali da se ne mogu u ogledalo pogledati zbog Dinamove pobjede, a iz inače britkih naslova i otrovnih strelica u tekstovima izvirao je samo jal i tuga jer su inače neprijateljski nakostriješena pera ostala nijema i bez tinte.
Što se tiče Čačićeva ustoličenja za izbornika, nisam bio za to, znajući kakve konotacije idu uz to i što se može očekivati nakon takvog poteza čelništva. Ljudi iz saveza su znali za to, pa su opet išli svojim putem, hrabro i ponosno. Pa ipak, kad vidim na koji se način sve to siluje u medijima, ne mogu ne reagirati. Trenutno je procijenjeno da je Čačić najbolja opcija od ponuđenih i to se treba respektirati. Vulić i Pamić su još bili slobodni, ali tko može reći da su oni bolji treneri? Ja prvi ne mogu, ne nakon što sam na sve moguće načine kritizirao igru Josipa Pivarića i trenerski potencijal Zorana Mamića, a oni mi 'fino' vratili pobjedom nad Arsenalom i uvrštenjem u momčad kola Lige prvaka. Nakon te utakmice, rekao sam da više nikad neću sumnjati u prosudbe nedvojbeno najvećeg nogometnog znalca u Hrvata, Zdravka Mamića, koji je sasvim sigurno podržao ovaj izbor.
I svi dosadašnji izbornici su čestitali Čačiću na ustoličenju, znajući da je baš on vjerojatno najbolji izbor, ali doima se da je upravo ta tvrdoglavost i nepopuštanje pritiscima izvana od strane saveza ono što i njih najviše kopka. Svi redom misle da se trebalo ići 'linijom manjeg otpora' i da se trebalo postaviti Vulića kao sponu sjevera i juga za izbornika (jer budimo realni, Prosinečki, Marcelo Bielsa i Jurgen Klopp neće doći, a Fabio Capello i Marcello Lippi koštaju 20 puta više od naših, a nisu garancija ničemu, pitajte samo Ruse ili Engleze), ali Šuker i suradnici ostali su dosljedni u mišljenju da je Čačić najautoritativniji i najbolji izbor od ponuđenih i to treba poštovati. Svi se trude naći mu zamjerku, ali je čudno kako to nisu uspijevali naći trenerskim početnicima Biliću, Štimcu i Kovaču iako je garnitura u vrhu saveza bila slična ili ista, kao ni Bariću koji je imao vrlo skromnu igračku karijeru, što je još jedan od kvaziargumenata kojima se služe ne bi li doveli u pitanje Čačićev izbor.
Čačić je jedan od prvih 10 trenera u Hrvatskoj sa UEFA Pro licencom, iz Dinama je potjerao one koji nisu htjeli 'kopati teren', a malo je poznato da nikad nije ispao iz Lige mada je vodio more 'malih' klubova i da je prije 20ak godina sa Dubravom pobijedio Dinamo u prvoj ligi. Najžalosnije od svega je što se neki koji obraza nemaju (Štimac), usuđuju populistički komentirati Čačićev izbor riječima da je on 'Mamićev pijun', a zaboravlja kako je i zbog koga on došao na izborničku klupu, postavši vjerojatno najgori hrvatski izbornik od osamostaljenja i jedini koji nakon toga nije uspio naći angažman.
Čačiću, Mrmiću, Miši i pogotovo Šimuniću želim od sveg srca da se plasiraju na Euro i na najbolji mogući način začepe gubicu svima onima koji ih kritiziraju. Hrvatska nije fašistička zemlja kako je neki pokušavaju prikazati, već nacija koja voli i ne da svoje, a poštuje tuđe. O tom bi se pak mogle i knjige napisati, ja ovdje neću.
Treća stavka je derbi. Tu se opet išlo kontra svim zakonima logike, da se delegira čovjek oko kojeg se u zadnjih 6 godina konstantno povlače brojne kontroverze i koji je godinama žrtveno janje nesposobnjakovića u Hajduku i kriminalaca koji se kote oko tog kluba kao zečevi. Na stranu je li on najbolji hrvatski sudac ili nije (a po meni nije), iz sudačke organizacije su mislili kako je on najbolji izbor i na kraju se bez ikakve potrebe opet stvorila drama i dalo prostora za pisanje raznim Holigama, Alačima, Šipsovima i Flakovima.
Sramno je sve što se toga dana događalo, od rasističkih povika tobožnjih 'navijača Dinama' upućenih aktualnom vodstvu kluba, preko dvostrukih mjerila koja imaju čelnici splitskog kluba u pokušaju da se dodvore svojim navijačima i ulici koja ih je postavila, splitske publike koja je krajnje nedostojanstvena i nedosljedna u praćenju svojeg kluba ponukana desetogodišnjim neuspjesima njihovog kluba na svim razinama do sramotnog ponašanja čelnika Hajduka nakon utakmice. Ono što rade Pavasović-Visković, Brbić i kompanija je krajnje glupo, netaktično i pridonosi jačanju razdora između sjevera i juga. Pa ti daj reprezentaciju u Split gdje vrijeđaju svakog tko je ikada igrao u Dinamu. Ali, neće ni oni dugo, Mamić je već promijenio sedam predsjednika Hajduka i ne misli stati, uplitanju vladajućih usprkos. Kad HDZ dođe na vlast za koji mjesec, hrvatski sport će još više živnuti.
Dinamo se nije pretvorio u Zvezdu iz bivše države kako to neki pokušavaju prikazati, već se izdigao svjetlosnim godinama iznad ostalih klubova u regiji (koliko god se Zagrepčanci pokušavali izdvojiti iz te regije), pa i tog Hajduka koji danas urla na suce, a već iduću subotu će prosuti bodove u Zaprešiću ili Koprivnici. Hajduka koji nema za kiflu i kojem su golobradi dječarci nositelji igre, i kojem se ne smije dogoditi nijedna sudačka pogreška na utakmici. Toliko smo naučili ovih 10 godina.