I MRTVI ŽIVE ZA ŽELJU
U Bosni postoji mnogo adeta ali jedan posebno štrči. Kod nas kad neko preseli, iščezne, fizički prestane postojati ili, jednostavno, mu zažele lahku zemlju, tek onda ovdašnji insan shvati koga, šta je izgubio i bez čega je ostao. Poslije nam se na leđa navali mukli vakat što sa sobom donese naku bol i prazninu, knedlu u grlu koja traje sve do našeg iščezavanja i lahke zemlje, bosanske.
Možda je suludo al' čini mi se kako taj bol i praznina, ta knedla nigdje ne pritišću, ne guše kao u navijačkom svijetu. Svijetu ljudi koji su do posljednjeg izdisaja vjerni istim bojama, vjerni jedni drugima. Ljudi koji, obično u isto vrijeme, provode vikende zajedno, godinama a nerijetko i decenijama. Istih onih koji bez imalo razmišljanja staju na bedem onoga što je njihovo. Na bedeme kluba, tribine, grada, države...
Navijač ne mari, fudbalskim rječnikom rečeno, za brata s tribine i glavom na kopačku ako je potrebno. To je ljubav i odanost, povjerenje i vječno prijateljstvo između onih što godinama, zajedno, prelaze kilometre i kilometre kako bi devedeset minuta zdušno branili ugled nekog od svojih bedema. Zato, kad jedan od njih pođe Tamo praznina se nikad više ne popuni a bol i žal ostaju vječno.
Ima i onih koji i ne misle ovako, što od njih i ne čudi, a hoće li se složiti sa mnom ili neće to nije ni važno ali ne postoji klub na svijetu kojeg su toliko puta pokušali da satru kao Želju. Da je samo do imena možda bi se i ugasio a da je do politike već odavno bi ga prekrivala zemlja, bosanska. Ali, Željo ima navijače, armiju njih i to kakvu?! Dovoljno je reći kako Željo nije samo sarajevski nego je i travnički i konjički i srebrenički i visočki i živinički i vareški i kalesijski i gračanički... i Stoletov klub. Upravo je to Želju sačuvalo od raznoraznih derača i rasturača, kojekakvih dželata.
Međutim i Željovci su samo ljudi. Što će reći, bilo je iščezavanja, preseljenja, odlazaka i nestajanja...bilo je herojskih – onih koji su bukvalno živjeli stih najljepše balade „..život ću dati al' tebe ne dam...“, bilo je prirodnih a ima i preranih. To ostavlja jaz, to donosi tugu ali nikad i baš nikad zaborav. Ko mi ne vjeruje eno mu bosanske doline, Doline ćupova, uvjerit se može kad mu srcu ćejf. Mnogo je pjesama, parola, zastava, slika...ustvari, svjedočenja o nezaboravljenoj braći po boji, braći s Juga. Grbavica zaboravu nikad nije ni dala u svoje skute. Jer, zaborav je loš a lošima nije mjesto u najljepšoj ovodunjalučkoj dolini.
Svaki Željovac svoju ulogu ponosno ističe, svaki je s osmijehom živi a ne igra ju po unaprijed napisanom scenariju ili po nečijem uputstvu i željama ali ta uloga je teško breme. Teško, zato što svakog trena može od nekud izmigoljiti nova praznina ili bol izazvani nečijim prelaskom preko rijeke.
Želju su trali ali ga nisu satrali. Dokaz tome su i živi i oni kojih više fizički nema na tribini podno Trebevića. U vezi s potonjim, ima nešto mistično. Mistika koju bi, možda, mogla opisati neodgonetiva a srcu prijatna melodija Naja.
Jednom su me upitali šta ima tu biti mistično, da budem iskren konkretan odgovor nisam mogao ni ponuditi ali, valjda, to jeste svrha mistike, da je vazda na dohvat ruke ali nikad dokučiva. No, zato odlično znam, da svaki put kad zakoračim na Grbavicu i čujem huk s njenih tribina, čujem na hiljade glasova što k'o jedan daju do znanja čiji su oni i čiji je Željo. Ja, baš tada, negdje nad Dolinom, na Jugu, na nebu iznad Sarajeva uvijek osjetim, vidim „heroja mrkog lica“ kako voli svoga Želju i čuva svoj grad...još uvijek!
Jer, takav je Željo i tamo preko Modre rijeke za njega se živi!
U spomen na: Dževad Begić Džilda, Aner Kasapović Buaz, Selman Arnaut, Haris Hodžić...
preuzeto sa:
http://www.manijaci.ba/index.php/kolumn ... e_za_zelju