Ja sam Zlatan
Gestovi na koje smo navikli: Zlatan Ibrahimović, jedan od najboljih
Zlatan svojim vraćanjem Švedskoj, braneći na najbolji način njene boje, iz godine i godinu dokazuje da je Švedska i njegova zemlja, da je i on Šveđanin. Ali to nije dovoljno. Useljenik kao da umjesto jutarnje molitve treba svakodnevno da ponavlja: Ja volim Švedsku, voli li ona mene?
Biografija “Ja sam Zlatan Ibrahimović” doživela je neočekivan uspeh. Samo u prva tri dana prodaje planulo je 200.000 primeraka, što je iznenadilo ne samo Dejvida Lagerkranca koji je pisao knjigu, već i izdavača “Albert Bonnier” koji očekuje da će prodaja nadmašiti “Da Vinčijev kod” Dena Brauna. Otkud ovolika pomama za autobiografijom jednog fudbalera? Urednik programa kulture na Švedskom radiju Gunar Bolin tvrdi da je ova knjiga “jedan od najboljih opisa radničke klase današnjice”, “priča koja se ne može zaboraviti”
“Ovom knjigom slika o najvećem (Zlatanu) zauvijek je promenjena. Njegovo teško detinjstvo i odrastanje objašnjava nam mnogo o njegovom ponašanju danas. Možda će Zlatanova priča pomoći drugoj ugroženoj djeci. Da je sport bio Zlatanov spas, u to nema nikakve sumnje. On je uspeo zahvaljujući svom talentu, ali još i više svojoj volji da uvek bude bolji”, piše “Dagbladet”.
U Ibrahimovićevoj biografiji, kada otac Šefik, naziva taksi, uzima bolesnog dječaka u ruke i odlučnim glasom naređuje taksisti: „Ovo je moj sin. Ne gledaj na crvena svjetla, vozi najkraćim putem u hitnu!“ Šekspirovski precizno, slavni sin opisuje sopstvenu bolest i žrtvu koju je spreman da podnese njegov otac, vjerovatno i istinski junak dobrote cijelog kazivanja.

Bestseler: Biografija koja je prodata u preko pola miliona primeraka od novembra 2011.
Neka oproste prijatelji Šveđani, ali nije sigurno da oni razumiju onaj dio Zlatanove priče, patnju njegovog oca, čoveka rodom iz Bijeljine, Jugoslovena koji je otišao trbuhom za kruhom u Švedsku, tražeći u tuđini male radosti u piću i sevdalinci. “Sâm sam se o sebi brinuo u djetinjstvu, oko mene nije bilo nikoga, apsolutno nikoga. No, i tata je uradio nevjerovatne stvari, također. Ali, nije bio kao ostali očevi. Nije gledao moje utakmice niti me ohrabrivao sa školom. On je imao svoje cuganje, i svoj rat, i svoju jugoslavensku muziku”, kaže u jednom dijelu knjige, te opisuje kako mu je bilo kada ga je otac prvi put došao gledati na utakmici.
“Nisam mogao da vjerujem! Ovaj ovdje tip bio je pravi otac. Došao je da prati utakmicu, a ja sam bio totalno zabezeknut. O tome sam sanjao i počeo sam igrati s nekom potpuno bolesnom snagom: Sranje, tata je ovdje! To nije mudro. Gledaj ‘vamo, želio sam vikati! Provjeri! Tvoj sin je najokrutniji svjetski igrač. Mislim da je to jedan od mojih najvećih trenutaka. Vratio mi se. Ne baš da ga i ranije nisam imao. Ali ovako... Bilo je to nešto sasvim novo. Nakon igre bih mu pritrčao da ‘nako malo proćaskamo, kao da je sasvim prirodna stvar da mi je otac tu.”

Adolescent iz predgrađa: Zlatan Ibrahimović
Brita Svensson u Expresenu poredi Zlatanovo kazivanje o odrastanju u Rosengordu (izoliranom predgrađu Malmea) kao najvažniji dio knjige. Njegovu priču poredi sa sjajnom pričom Deve Pelyera „Dječak kog su zvali to“. Sa jednom značajnom razlikom, koju izdvajamo: Zlatan je mogao potonuti u svijetu koji je već sam po sebi potonuo, izoliran sa puno pravila koje diktira podzemlje, loši uzori, ili što je puno teže, mogao je sam ući u bitku da taj svijet mijenja, na bolje svakako. Zlatan je izabrao ovaj teži put, promjenio je roditelje, Švedsku i svakako mali Rosengorden u kom već postoji ploča sa njegovim imenom, a sprema se i statua.
Dječak iz predgrađa, tvrdoglav i uporan, što ga zasigurno vezuje za bosanske korjene, nikad nije dozvolio da ga nazovu To, da ga podcjene, da mu se podsmijavaju. Njegovo ime mu postaje simbol identiteta, želje, ideala, ali i moralni kredo, Zlatan. Kad ga novinari pitaju da se opredjeli između dvije švedske fudbalske zvijezde, on bira sebe, „Zlatan“, reći će im prkosno. Kad nije imao ideju šta da odgovori radoznalim novinarima, ili kad je htio da ih razljuti, odgovarao je isto: „Ja sam Zlatan“. Poznavaoci našeg jezika odvajajući se od riječi koja određuje njegovo lično ime, mogu to tumačiti i drugačije, kao: Ja sam zlatan... Drugim riječima, pustite me, ja sam zlatan, kakav sam mogao biti, ili ja sam zlatan, kakvi ste vi? Nije riječ samo o pukoj igri riječi već višeslojnom značenju dječije borbe sa vjetrenjačama, koji je tražio sebe, oslonac kog tad nije bilo.
Upamtio je utakmicu u kojoj je uvideo svu razliku između balkanskog i švedskog mentaliteta.
“U MBI Malmö švedski očevi gledaju utakmicu i viču: Hajmo momci. Dobro je! U FBK Balkan očevi su viču: **** ti mater u ****! Pomislio sam: Odlično, baš kao kod kuće. Ovdje mi je dobro!”
Do tančina će Zlatan razgolititi švedske predrasude prema strancima u školi i svim porama švedskog društva. Kad je u nehatu udario učiteljicu u glavu inebandi lopticom, ona ga neće prekoriti i podučiti, što rade učitelji, već će mu zvati oca i predložiti da ga odvede psihijatru. Kasnije će mu za vrat svezati specijalnog pedagoga, koji će za njim po školi hodati kao gonič kamila.
Pravo lice, odnosa prema strancima je svakako jedan od Zlatanovih trener Hasse Borg. On je naprosto prodao Zlatana Ajaxu za 85 miliona švedskih kruna. To je bio najveći transfer u istoriji skandinavskih zemalja. Na ugovoru ni kruna nije bila predviđena za igrača, Zlatana. To je primjetio otac, Šefik. I kad je u ugovor naknadno upisano da igraču ide 10%, taj dio ugovora naknadno je morao preko advokata morao da sudski ganja. Poenta je da je Zlatan poslat u Holandiju bez jedne jedine krune. Gladan, nazvaće „trgovca robljem“ Hassea i pitati da mu pozajmi novca za kornfleks i sendviče. Trener će u maniru bezdušnog trgovca reći hladno: „Momak, to tako ne funkcioniše“.

Više od igre: Ibrahimović slavi pobedu
Istini za volju, Zlatan će, nekoliko godina kasnije dobiti satisfakciju da kaže Šveđanima, šta se i „u ime njih“ radi sa strancima u ovoj zemlji. Tim je dao glas milionima onih koji ga nemaju ili nema ko da ih čuje. Satisfakcija je i u tome da će biti i u prilici da odbije ruku, spomenutog gospodina koji je htio da ga pozdravi, satisfakcija je i to da izdavač knjige iz rukopisa nije izbacio ovaj dio priče koji lomi idiličnu švedsku priču o humanosti i dobročinstvu. Satisfakcija je svakako i to da je upravo Zlatan biran šest puta za najboljeg sportistu Švedske, ali i što mu je knjiga već prodana u pola miliona primjeraka samo u dvije sedmice.
Najveća satisfakcija će svakako biti ta da knjiga posluži da se odnos švedskog društva prema strancima napokon počne mijenjati. Nije utjeha ako ministar za integraciju Švedske, tada Mona Sahlin prizna: „Sve što smo učinili na planu integracije je segregacija“. Zlatan svojim vraćanjem Švedskoj, braneći na najbolji način njene boje, iz godine u godinu dokazuje da je Švedska i njegova zemlja, da su i on i njegova djeca Šveđanin. Ali to nije dovoljno, useljenik kao da umjesto jutarnje molitve treba svakodnevno da ponavlja: Ja volim Švedsku, voli li ona mene?