Foto: Business.hr
PROŠLE godine u ožujku Index je objavio ZAGREBAČKI Elektropromet nekada je bio respektabilna firma. Zapošljavao je više od 300 ljudi i raspolagao nekretninama vrijednim stotinjak milijuna kuna.
Danas Elektropromet zapošljava tek pet ljudi, 2013. godinu završio je s minusom od 10,32 milijuna kuna, a zadnjih godina računi društva uglavnom su bili blokirani. Državi je Elektropromet dužan više od 20 milijuna kuna, a ukupni dug firme prelazi 128 milijuna kuna, zbog čega je u lipnju 2013. godine zatražena predstečajna nagodba.
Bivši radnici Elektroprometa za uništavanje firme krive kontroverznog tajkuna Michaela Ljubasa, jednog od brojnih hrvatskih tranzicijskih bogataša, javnosti poznatog i kao vlasnika profašistički orijentiranog portala Dnevno.
Zadarska veza
Da bi se shvatila Ljubasova uloga u uništavanju Elektroprometa, nužno se vratiti osam godina unazad, u 2006. godinu. Upravo tada Ljubas, uortačen sa zadarskom firmom Impuls Saide Mavre, koju će kasnije instalirati u upravi Elektroprometa, počinje kupovati dionice firme kojom će uskoro zagospodariti.
U Ljubasovom preuzimanju Elektroprometa zadarska poduzetnica Mavra odradit će jednu od ključnih uloga. Red je stoga da se osvrnemo i na njen menadžerski background, počevši od 2002. godine kada je naslijedila Branka Šegona, donedavnog pomoćnika ministra financija Slavka Linića, na mjestu šefice uprave Nautilusa, firme u vlasništvu Zdenka Zrilića.
U Nautilusu se Mavra zadržala do 2007. godine, a istovremeno je, od 2004. do 2007., bila šefica uprave i u firmi Jadera, u vlasništvu još jednog kontroverznog zadarskog poduzetnika, Zvonimira Nižića zvanog Grof. U drugoj Nižićevoj firmi, Grafotehna, Mavra je od 2003. do 2007. sjedila u nadzornom odboru. Upravo 2003. je taj isti nadzorni odbor napustio već spomenuti Zrilić, kojeg se često opisuje kao najmoćnijeg zadarskog poduzetnika, a za kojeg su se austrijski istražitelji interesirali vezano za aferu oko Hypo banke.
Linićev prijatelj doveo Ljubasa u Elektropromet
No, imena Ljubasa i Mavre radnicima Elektroprometa 2006. godine nisu još ništa značila. Probleme im je tada zadavao Juro Bajić, bliski prijatelj Slavka Linića. U koalicijskoj vladi Ivice Račana Bajić je bio pomoćnik ministra financija Mate Crkvenca, a istovremeno je sjedio u nadzornim odborima Hrvatskih cesta i Hrvatskih autocesta. Za Bajićevim menadžerskim uslugama potrebu je imala i aktualna vlast. Najprije ga je Linić želio postaviti u upravu HŽ-a, što je Bajić odbio, te je 2012. kratkotrajno sjedio u upravi HAC-a, prije nego je izletio u sklopu čistke Linićevih i Čačićevih kadrova iz te firme, a koju je proveo ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić. Mjesto za Bajića ipak je pronađeno u još jednoj državnoj firmi, Pružne građevine d.o.o., u kojoj je 2013. postao član nadzornog odbora. Bajića je u Elektropromet za člana uprave 2005. godine doveo bivši šef uprave Dragutin Kos, navodno upravo na Linićevu preporuku. Vrlo brzo je shvatio da mu je to bila velika greška. U veljači 2006. godine Kos je Bajiću i Ivanu Sundjiju, također članu uprave, uručio izvanredne otkaze. Ujedno je protiv obojice podnio kaznenu prijavu zbog nesavjesnog poslovanja, sklapanja štetnih ugovora i zlouporabe položaja i ovlasti.
Kos u svojoj prijavi navodi da su Bajić i Sundji, bez njegovog znanja i odobrenja, davali pozajmice, sklapali štetne ugovore i uzimali skupe kredite, među kojima je i kredit na 65 milijuna kuna podignut kod Zagrebačke banke. Ništa od navedenog Bajić i Sundji nisu smjeli raditi bez Kosovog potpisa. O svemu ovome zapisnik je sastavio i sudski vještak za računovodstvo i financije Velimir Vučinić. Iz njegovog se vještačenja može iščitati da je Kosova prijava i te kako bila utemeljena.
No, Bajić i Sundji ne samo da nisu odgovarali za štetno poslovanje, već su se nepunih godinu dana kasnije vratili u Elektropromet i na krajnje sumnjiv način preuzeli upravljanje firmom. Istovremeno su u nadzorni odbor Elektroprometa instalirali Michaela Ljubasa, jednog od dioničara firme.
Nasilno preuzimanje
I ovoga puta je Kos o svemu sastavio kaznenu prijavu, koja opet nije urodila plodom. U svojoj prijavi Kos navodi da su Bajić, Sundji i Mladen Gajski održali nelegalnu skupštinu Elektroprometa, na kojoj su Ljubasa postavili u nadzorni odbor, da bi on zatim Elektroprometu poslao dopis u kojem stoji da je NO izabrao Bajića za predsjednika uprave, a Sundjija i Gajskog za članove uprave.
Na tome međutim nisu stali. U Elektropromet ušli su silom, u noći između 18. i 19. siječnja 2007. godine. Idućeg jutra Kosovoj upravi zabranili su ulazak u prostorije Elektroprometa. Pozvana je policija, sastavljen je zapisnik i na tome je sve ostalo. Kosova uprava izgurana je iz Elektroprometa, a Ljubas i njegovi pajdaši preuzeli su firmu čija se vrijednost tada procjenjivala na oko 35 milijuna eura.
Stvorile su se tako dvije zaraćene frakcije u Elektroprometu, jedna okupljena oko Kosa, druga oko Bajića i Ljubasa. Konačni epilog ovaj sukob dobio je na skupštini društva održanoj u srpnju 2007. godine. Na toj skupštini Bajićeva uprava dobila je legitimitet, i to uz podršku države kojom je tada vladao HDZ Ive Sanadera. Bajićeva uprava je, između ostalog, potvrđena i glasovima Hrvatskog fonda za privatizaciju, tada vlasnika nešto više od dva posto dionica Elektroprometa.
Ljubasovoj firmi milijuni od Elektroprometa
No, Bajić, Sundji i Gajski u Elektroprometu nisu se još dugo zadržali. Nakon navodnog razlaza s Ljubasom, u listopadu 2007. godine podnijeli su ostavke. No, prije ostavke su ipak stigli, u rujnu 2007. godine, u ime Elektroprometa potpisati ugovor s Ljubasovom firmom Jadran građenje o zajedničkoj izgradnji stanova u Vukomercu. Elektropromet je to tada koštalo gotovo 17,6 milijuna kuna, a do završetka radova ukupno oko 29 milijuna kuna. Bivši radnici Elektroprometa sumnjaju da je Ljubas upravo tim novcem kupio dionice Elektroprometa i tako postao najveći pojedinačni dioničar.
Nadzorni odbor Elektroprometa ostavku uprave prihvatio je na sjednici 19. listopada 2007. godine. Na istoj sjednici je Mislav Stipić, tadašnji predsjednik NO-a Elektroprometa koji će kasnije postati. Bivši radnici Elektroprometa sumnjaju da je Ljubas upravo tim novcem kupio dionice Elektroprometa i tako postao najveći pojedinačni dioničar.
Nadzorni odbor Elektroprometa ostavku uprave prihvatio je na sjednici 19. listopada 2007. godine. Na istoj sjednici je Mislav Stipić, tadašnji predsjednik NO-a Elektroprometa koji će kasnije postati ravnatelj HTV-a, imenovan zamjenikom predsjednika uprave na rok od 30 dana. U tom razdoblju Stipić je trebao upravljati društvom, ali glavna zadaća bila mu je pronaći novu upravu Elektroprometa.
Tu zadaću Stipić nije ispunio. Na idućoj sjednici NO-a, održanoj 19. studenog 2007. godine, Michael Ljubas izabran je za zamjenika člana uprave na rok od godinu dana. Ljubas tako zapravo postaje jedini član uprave Elektroprometa s praktički neograničenim ovlastima.
Hajka na radnike
Već početkom iduće godine Ljubas počinje s progonom radnika Elektroprometa. Radničko vijeće Elektroprometa u travnju 2008. dobilo je Ljubasov prijedlog programa zbrinjavanja viška radnika. Novi šef odlučio je više desetaka radnika Elektroprometa proglasiti tehnološkim viškom.
Radničko vijeće nije mu to željelo dopustiti. Program zbrinjavanja viška radnika na Radničkom vijeću je odbijen na sjednici 23. travnja 2008. godine uz objašnjenje da je nepotpun, neutemeljen i protuzakonit. Samo dva dana kasnije Ljubas odlučuje radnicima pokazati kako prolaze oni koji mu se usude suprotstaviti, te uručuje izvanredni otkaz Zlatku Šatvaru, sindikalnom povjereniku i zamjeniku predsjednika Radničkog vijeća.
Time je Ljubas prekršio Zakon o radu, koji propisuje da sindikalnom povjereniku nije moguće dati otkaz bez suglasnosti sindikata. To ga međutim nije spriječilo u namjeri da Šatvara otjera iz firme.
Općinski kazneni sud u Zagrebu Ljubasa je u ožujku 2011. godine zbog toga proglasio krivim za kazneno djelo protiv sloboda i prava čovjeka i građanina. Jedna od otegotnih okolnosti Ljubasu je bila i da je već ranije osuđivan za istovrsno kazneno djelo. Sud je ustanovio da je Ljubas povrijedio Šatvaru pravo na rad, te je kažnjen globom od 80 dnevnih dohodaka odnosno 16.000 kuna.
Ljubas je, naime, tom prilikom na sudu ustvrdio da mu mjesečna neto plaća iznosi 6000 kuna. Na koji je način s jedva prosječnom plaćom postao najveći dioničar Elektroprometa i vlasnik firmi čiji je dug prema državi 2012. godine iznosio oko 70 milijuna kuna, Ljubas tom prilikom nije morao objašnjavati.