Re: HŠK Zrinjski
Postano: 04 jun 2012, 10:45
evo jedan super text
Donko Buhač:HŠK Zrinjski Je Ponos Svih Nas
HŠK Zrinjski je osnovan 1905, a zahvaljujući komunističkoj represiji ukinut je 1945. Dolaskom demokracije Zrinjski se ponovo vraća 1992, i danas je jedan od najuspješnijih nogometnih klubova na ovim prostorima. Ovaj puta smo odlučili zaviriti u povijest, te smo porazgovartali sa sinom od jednog nogometaša Zrinjskog iz vremena kada su klub ukinuli komunisti.
Za početak se predstavite
Ja sam Donko Buhač, rođen sam 1935. godine, a moj otac Mirko bio je nogometaš HŠK Zrinjski.
Sjećate li se nekih detalja iz vremena kada je Vaš otac igrao za HŠK Zrinjski?
Pa već kao dijete otac me je počeo voditi na utakmice Zrinjskog. Imao sam 4. godine kada me je odveo na prvu utakmicu gdje bi me ostavljao pomoćnom treneru na čuvanje. Pamtim da su utakmice Zrinjskog bile pravi blagdan za hrvate Mostara, a sjećam se i skoro svih nogometaša koji su nastupali za Zrinjski u to vrijeme. Nije to bilo kao danas, jer nogomet se igrao iz ljubavi i za sveti dres i grb Zrinjskog koji je u to vrijeme bio uzdanica Hrvata Mostara, ali i čitave Hercegovine. Pobjede bi se slavile dostojanstveno u Hrvoju, i ta okupljanja prijatelja i nogometaša Zrinjskog su bila nezaboravna.
Do kada je Vaš otac bio u HŠK Zrinjski?
Bio je u Zrinjskom sve do zadnjih dana, kada je klub i ugašen od strane komunističkih vlasti. Mog oca je igranje za Zrinjski koštalo etikete ratnog zločinca, i morao je pobjeći od sigurne smrti u izbjeglištvo, prvo u Italiju, zatim u Argentinu gdje mu se i gubi svaki trag.
Zašto je proglašen ratnim zločincem?
Zbog igranja za Zrinjski, te zbog toga što je bio pripadnik domobrana. Ljudi moraju znati da je tadašnja NDH mobilizirala ljude u svoje postrojbe, kao što to radi svaka zemlja na svijetu. Tu nije bilo izbora moralo se ići u domobrane ili u ustaše. Ali povrh svega moj otac je najviše kriv što je do zadnjeg dana bio dušom i tijelom za HŠK Zrinjski. Ostali klubovi su brže bolje promijenili grb i nastavili sa radom, a ljudi iz Zrinjskog to nisu po cijenu života i klub je zatran i ugašen, a igrači su ili stradali, bili proganjani ili su kao moj otac morali pobjeći u egzil. Nakon takozvanog oslobođenja ime Zrinjskog se nije smjelo ni izgovoriti naglas, jer bi to odmah povuklo sankcije Udbe i udbaša. Možete li samo zamisliti koliko se onda volio i što je bio Zrinjski Hrvatima Mostara i Hercegovine, kada ga i po cijenu života nisu htjeli ostaviti i skinuti mu povijesni grb. Moram istaći da ni danas ne znamo što je bilo sa njim, niti se ikada smio javiti zbog naše, a i svoje sigurnosti. Živio je Zrinjski, i zbog Zrinjskog je morao napustiti i svoj Mostar i svoju obitelj.
Da li je u ta vremena bio aktualan Gradski derbi?
Da, igrao se Gradski derbi između HŠK Zrinjski i FK Velež koji je privlačio pozornost u gradu. Zrinjski je tada, kao i sada bio mnogo uspješniji što se znalo proslaviti nakon tih utakmica.
Je vi Vaš otac mogao otići iz Zrinjskog?
Tražili su ga iz Građanskog da ide u Zagreb. Majka je govorila da idemo, a on kaže ne mogu ja ostaviti moj Zrinjski i i moju raju. Tada su mu nudili u Zagrebu kuću i dobar posao, jer novca nije bilo u igri kao danas.
Ima li možda neka interesantna anegdota iz tog vremena?
Pa ima dosta toga, a ja ću Vam ispričati jednu koju su i meni ispričali moji djed i baka. Kada se moj otac htio ženiti mojom majkom, kako je tada red i bio išao je u njenih roditelja da zatraži dozvolu za brak. Moj djed je tada upitao oca što on radi? Ja sam nogometaš HŠK Zrinjski i to jedan od boljih, odgovorio je moj otac. Djed se ljutnuo i rekao da je to u redu, ali da dođe po njegovu kćer tek kada nađe pravi posao. I tako se otac zaposlio na željeznici i tek onda dobio pristanak da se može oženiti. Danas je to drugačije, roditelji čim im djeca prvi puta udare loptu sanajaju da će baš oni biti Ronaldo ili Messi i da će im donijeti milione.
Pratite li danas HŠK Zrinjski?
Pratim redovno u medijima jer sam već i star da idem na stadion. Moram reći da moju obitelj niko nikada iz Zrinjskog nije pozvao na bilo kakvu proslavu ili ceremoniju, premda je moj pokojni otac sve dao Zrinjskom, ali to valjda govori o njima kakvi su.
Imate li kakvu poruku za kraj?
Nogometašima Zrinjskog poručujem da dobro nauče što je bio Zrinjski i za koga igraju. Oni koji ne ginu za dres kluba koji nose njima nije ni mjesto u Zrinjskom. Zrinjski je naš ponos i ne smijemo dati nikome da ga ponovo uništi. Duša me boli kada na televiziji neki dan vidim prazne tribine, to ime Zrinjskog nije zaslužilo bez obzira tko ga trenutno vodi. I neka svi maknu prste od Zrinjskog, jer Zrinjski će ih opeći. I još za kraj da pozdravim mog jedinog sina Miroslava koji je u Nizozemskoj i koji je veliki navijač Zrinjskog.
Donko Buhač:HŠK Zrinjski Je Ponos Svih Nas
HŠK Zrinjski je osnovan 1905, a zahvaljujući komunističkoj represiji ukinut je 1945. Dolaskom demokracije Zrinjski se ponovo vraća 1992, i danas je jedan od najuspješnijih nogometnih klubova na ovim prostorima. Ovaj puta smo odlučili zaviriti u povijest, te smo porazgovartali sa sinom od jednog nogometaša Zrinjskog iz vremena kada su klub ukinuli komunisti.
Za početak se predstavite
Ja sam Donko Buhač, rođen sam 1935. godine, a moj otac Mirko bio je nogometaš HŠK Zrinjski.
Sjećate li se nekih detalja iz vremena kada je Vaš otac igrao za HŠK Zrinjski?
Pa već kao dijete otac me je počeo voditi na utakmice Zrinjskog. Imao sam 4. godine kada me je odveo na prvu utakmicu gdje bi me ostavljao pomoćnom treneru na čuvanje. Pamtim da su utakmice Zrinjskog bile pravi blagdan za hrvate Mostara, a sjećam se i skoro svih nogometaša koji su nastupali za Zrinjski u to vrijeme. Nije to bilo kao danas, jer nogomet se igrao iz ljubavi i za sveti dres i grb Zrinjskog koji je u to vrijeme bio uzdanica Hrvata Mostara, ali i čitave Hercegovine. Pobjede bi se slavile dostojanstveno u Hrvoju, i ta okupljanja prijatelja i nogometaša Zrinjskog su bila nezaboravna.
Do kada je Vaš otac bio u HŠK Zrinjski?
Bio je u Zrinjskom sve do zadnjih dana, kada je klub i ugašen od strane komunističkih vlasti. Mog oca je igranje za Zrinjski koštalo etikete ratnog zločinca, i morao je pobjeći od sigurne smrti u izbjeglištvo, prvo u Italiju, zatim u Argentinu gdje mu se i gubi svaki trag.
Zašto je proglašen ratnim zločincem?
Zbog igranja za Zrinjski, te zbog toga što je bio pripadnik domobrana. Ljudi moraju znati da je tadašnja NDH mobilizirala ljude u svoje postrojbe, kao što to radi svaka zemlja na svijetu. Tu nije bilo izbora moralo se ići u domobrane ili u ustaše. Ali povrh svega moj otac je najviše kriv što je do zadnjeg dana bio dušom i tijelom za HŠK Zrinjski. Ostali klubovi su brže bolje promijenili grb i nastavili sa radom, a ljudi iz Zrinjskog to nisu po cijenu života i klub je zatran i ugašen, a igrači su ili stradali, bili proganjani ili su kao moj otac morali pobjeći u egzil. Nakon takozvanog oslobođenja ime Zrinjskog se nije smjelo ni izgovoriti naglas, jer bi to odmah povuklo sankcije Udbe i udbaša. Možete li samo zamisliti koliko se onda volio i što je bio Zrinjski Hrvatima Mostara i Hercegovine, kada ga i po cijenu života nisu htjeli ostaviti i skinuti mu povijesni grb. Moram istaći da ni danas ne znamo što je bilo sa njim, niti se ikada smio javiti zbog naše, a i svoje sigurnosti. Živio je Zrinjski, i zbog Zrinjskog je morao napustiti i svoj Mostar i svoju obitelj.
Da li je u ta vremena bio aktualan Gradski derbi?
Da, igrao se Gradski derbi između HŠK Zrinjski i FK Velež koji je privlačio pozornost u gradu. Zrinjski je tada, kao i sada bio mnogo uspješniji što se znalo proslaviti nakon tih utakmica.
Je vi Vaš otac mogao otići iz Zrinjskog?
Tražili su ga iz Građanskog da ide u Zagreb. Majka je govorila da idemo, a on kaže ne mogu ja ostaviti moj Zrinjski i i moju raju. Tada su mu nudili u Zagrebu kuću i dobar posao, jer novca nije bilo u igri kao danas.
Ima li možda neka interesantna anegdota iz tog vremena?
Pa ima dosta toga, a ja ću Vam ispričati jednu koju su i meni ispričali moji djed i baka. Kada se moj otac htio ženiti mojom majkom, kako je tada red i bio išao je u njenih roditelja da zatraži dozvolu za brak. Moj djed je tada upitao oca što on radi? Ja sam nogometaš HŠK Zrinjski i to jedan od boljih, odgovorio je moj otac. Djed se ljutnuo i rekao da je to u redu, ali da dođe po njegovu kćer tek kada nađe pravi posao. I tako se otac zaposlio na željeznici i tek onda dobio pristanak da se može oženiti. Danas je to drugačije, roditelji čim im djeca prvi puta udare loptu sanajaju da će baš oni biti Ronaldo ili Messi i da će im donijeti milione.
Pratite li danas HŠK Zrinjski?
Pratim redovno u medijima jer sam već i star da idem na stadion. Moram reći da moju obitelj niko nikada iz Zrinjskog nije pozvao na bilo kakvu proslavu ili ceremoniju, premda je moj pokojni otac sve dao Zrinjskom, ali to valjda govori o njima kakvi su.
Imate li kakvu poruku za kraj?
Nogometašima Zrinjskog poručujem da dobro nauče što je bio Zrinjski i za koga igraju. Oni koji ne ginu za dres kluba koji nose njima nije ni mjesto u Zrinjskom. Zrinjski je naš ponos i ne smijemo dati nikome da ga ponovo uništi. Duša me boli kada na televiziji neki dan vidim prazne tribine, to ime Zrinjskog nije zaslužilo bez obzira tko ga trenutno vodi. I neka svi maknu prste od Zrinjskog, jer Zrinjski će ih opeći. I još za kraj da pozdravim mog jedinog sina Miroslava koji je u Nizozemskoj i koji je veliki navijač Zrinjskog.
Kakvi su to fudbaleri koji se sami nude? 