01.09.2010. | 08:19
vlaškaposla
Ante Tomić: Ibro! Ibro!
Slobodna Dalmacija donijela je prošli tjedan anketu u kojoj je većina građana, oduševljena nedavnim uspjesima gradskog nogometnog kluba, odgovorila da bi spremno pristala na poskupljenje kruha samo da najbolji igrač ne napusti naše redove. Sedamdeset i nešto posto ne bi žalilo dati još jednu kunu za Svagušinu štrucu ako bi im to jamčilo da će talentirani mladi napadač Senijad Ibričić ostati u Hajduku. Žrtva im je beznačajna u usporedbi s veseljem koje im čine nadahnute loptačke vragolije popularnog Ibre.

Damir Krajač / CROPIX
Oh, naravno, pomislio sam. Tko se ne bi odrekao kune za takvo što? Ma, i više da pitaju. Evo, žena i ja ćemo prodati oba auta. A mogli bismo i stan. Preselit ćemo se u vlažnu podrumsku garsonijeru, koju je netko traljavo adaptirao od drvarnice, samo da bi voljeni klub imao nekoga tko će trpati golove. Nevolja je samo s djecom. Znate i sami kakva su djeca, sad bi igračku, sad bi čokoladu. Što zna dijete što je Senijad Ibričić? Ali, da ženu i mene upitate, mi bismo za Hajduk na ulici živjeli, ulogorili se kraj kontejnera za krupni otpad, izvalili na nečijim odbačenim foteljama i na razlupanom tranzistoru slušali nogometne prijenose, iz svega glasa vičući: “Ibro! Ibro!”
Skupljat ćemo plastične boce i pjevati navijačke pjesme. Baš sinoć, na utakmici u Parku mladeži, naučio sam jednu, dugo je trebalo dok sam pohvatao sve riječi.
Prva kitica ide ovako:
Ooo, ooo, ooo, Oooooo.
A onda, upravo kad se zamisliš što bi to moglo značiti, krene druga:
Na, na, na, Na, na, na.
O, srca ti, pomislio sam očarano, to je nešto za antologiju hrvatske lirike. Pokojni Slavko Mihalić ne bi ljepše sročio. Kompleksna pjesnička forma precizno je posvjedočila o inteligenciji prosječnoga nogometnog navijača. I tu sam shvatio. Nije zaista stvar u tome da sam ja postao sredovječni namćor, nego je, dokazano, narod svakim danom sve budalastiji.
Čitate li novine? Sve se oko nas ruši, čitava svjetska ekonomija ide u vražju mater. Analitičare kada slušaš, čini ti se kao da su mahniti mormonski propovjednici koji najavljuju Sudnji dan, a u ovoj zemljopisnoj točki, s našom komičnom premijerkom je, izgleda, najgore. Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond samo gledaju kad će nam isključiti aparate i ostaviti nas da umremo. Samo zbog Hrvatske će legalizirati eutanaziju.
Suočeni s užasnom gospodarskom apokalipsom, siromaštvom kakvo nikada prije nisu iskusili, o čemu razmišljaju Splićani? Jedino što je njima na pameti, jedino zbilja važno jest kako u Hajduku zadržati Senijada Ibričića.
O Ibričiću, da ne bude zabune, baš ništa ružno ne mislim. Bože sačuvaj, on se čini pristojan i normalan dečko i želim mu u dlaku jednako što bi mu i rođena majka poželjela. Ono što me u ovome slučaju neviđeno živcira jest to kako naši sugrađani ne znaju po redu složiti svoje prioritete.
Tri četvrtine ispitanih u anketi dalo bi kunu više za Svagušin kruh za jednog veznog napadača i odaje se slatkom sanjarenju da bi za te pare možda i Cristiana Ronalda mogli kupiti. U isto vrijeme radnici istoga toga Joška Svaguše, sa svim prekovremenim satima i radnim nedjeljama i blagdanima, robijaju kraj vrelih krušnih peći za mizerne dvije i pol tisuće mjesečno.
“Bobisove” prodavačice ruše se u nesvijest od umora. Koliko bi onih koji bi se neznatno žrtvovali za sreću Senijada Ibričića bilo spremno na jednaku velikodušnu gestu za ovu sirotinju? Strah me je da bi postotak bio tako malen da ga zapravo ne bih ni želio znati. Prije neki dan zgranuto sam slušao mučnu ispovijed jedne “Bobisove” radnice i pomislio kako je besramno kada se Joško Svaguša razmeće vlastitim dobročinstvom.
Baš kao i njegov pajdaš, gradonačelnik Željko Kerum, koji ne propušta priliku da neskromno istakne tisuće njih kojima on daje plaću. Pogledajte pažljivije iznose koje Kerum daje svojim zaposlenicima i razmislite dobro smije li se to uopće zvati plaćom. Nemojmo se lagati. Kerum ne isplaćuje plaće. Željko Kerum ljudima daje za sladoled.
Što je objektivno, a što subjektivno? Postaje li svijet gluplji ili ja bivam mrzovoljniji? Jedan znanac, nekadašnji politički emigrant, veliki borac za Hrvatsku, upita me prije nekog vremena na ulici: “Što ti misliš, je li svemir oko nas ili u nama?” “Dado, jedino što je stvarno je ono u tebi”, dobacim mu u prolazu i žurno pružim korak jer Dado gdjekad znade biti malo naporan. Ipak, danas nisam siguran da sam mu dobro kazao. Svijet, ili makar ovaj naš komadić svijeta, nikada objektivno nisu naseljavali ovakvi lapani.
ANTE TOMIĆ